OTVORENO PISMO NATAŠI JOVIČIĆ, OD MR.SC. JULIJE KOŠ IZ ZAGREBA

ravnateljici JUSP-a Jasenovac, nakon najave njezinog postavljenja za savjetnicu Predsjednice RH

Nakon svega što znam o vašem profesionalnom djelovanju posljednjeg više od desetljeća, zgrozila me je, Natašo Jovičić, vijest da Predsjednica Republike Hrvatske najavljuje Vaše postavljenje za svoju savjetnicu za pitanja Holokausta. Apeliram: s poštovanjem odbijte ponuđenu dužnost!

Pronađite u sebi snage i ljudskog poštenja za to, jer Vi dobro znate da imate daleko premalo znanja o Holokaustu i o genocidu koji se dogodio na području bivše Nezavisne Države Hrvatske. Premalo ne samo da biste savjetovali Predsjednicu, nego i da biste s imalo uspjeha iskazali bilo kakvu složeniju povijesno utemeljenu misao vezanu uz tu problematiku, kako se do sada bez iznimke pokazalo. Vi najbolje znate koliko nedostatno znate o temi o kojoj biste trebali savjetovati Predsjednicu, i koliko bi to savjetovanje samo bilo daljni razvitak zamagljivanja povijesne stvarnosti kakvo već, unatoč svim kritikama, uporno već skoro desetljeće gledamo u Vašem muzeju. Širenje takvog zamagljivanja izvan muzejske zgrade može, međutim, pokrenuti probleme koji će za Hrvatsku očito biti širi i dublji od problema koje do sada sâm jasenovački muzej izaziva prikrivanjem istine o Holokaustu (i genocidu) počinjenome na području NDH.

Stoga će ovo Otvoreno pismo istodobno biti, osim hrvatskim, izraelskim i međunarodnim medijima, te najvećem mogućem broju zainteresiranih osoba u zemlji i inozemstvu, dostavljeno i (na znanje) u Ured Predsjednice RH. Ovo stoga što iskreno vjerujem da Predsjednica nije još svjesna ni manjeg dijela problema uz koji se u svijetu još živih preživjelih žrtava i potomaka smrtno stradalih Židova povezuje Vaše ime, kao svojevrsnog eksponenta politike zamagljivanja povijesne istine u Hrvatskoj. Radi njezinog boljeg informiranja, priložit ću Predsjednici i tekst Nezavisna Država Hrvatska: osvrt iz današnjice (tiskan u publikaciji Holokaust, ljudska prava i obrazovanje : prilog za uvođenje nastave o Holokaustu u programe osnovnih i srednjih škola. Židovska općina Zagreb, 2006.), kako bi se ukratko i iz meritornog izvora mogla (odnosno njezini pomoćnici) barem ukratko uputiti u osnovne povijesne činjenice; u tome će joj pomoći i moja analiza problema u jasenovačkom muzeju, kome ste Vi na čelu, a koju ću joj istodobno također dostaviti na znanje.

Uostalom, uvjerena sam da Predsjednica zapravo ne traži savjetnika/savjetnicu za pitanja Holokausta. Ona je u svakom pitanju koje se kao natuknicu može naći u općoj enciklopediji toliko zanosno samouvjerena da je njezina vizija hrvatske povijesne stvarnosti vjerojatno već čvrsto oblikovana, te joj savjetovanje zacijelo nije potrebno – dovoljno savjeta dobiva od svojih savjetnika s marširajuće hrvatske krajnje političke desnice. Potrebna joj je, držim, za ta «pitanja» zapravo glasnogovornica, forma za iskazivanje njezinih stavova. Vi biste joj trebali poslužiti onako kako sam ja trebala poslužiti Vama, kada ste me 2005. pozvali da se priključim Upravnom vijeću JUSP-a, kao – kako ste tada sami rekli – priznata stručnjakinja (i uz to potomkinja žrtava – osjećali ste da nemate potrebnu empatije prema žrtvama). Od Vas se sada očekuje slično: da klimate i promovirate ono što je, uostalom, već u Vašem muzeju čvrsto zacrtano, a to je: umivanje, izokretanje i zamagljivanje povijesne istine, pranje crnih košulja. Ja vama nisam željela poslužiti kao takva marioneta, sada na vas apeliram: nemojte ni Vi to biti. Dovoljno ste znanstvenog i kulturnog zla počinili svojom političkom autocenzurom u vrijeme nastanka Vašeg muzeja. Nemojte i sada.

Poznajem Vas nešto više od deset godina, od vremena kada ste se kao «mlada intelektualna snaga» zaposlili u Ministarstvu (čini mi se) prosvjete. Tada ste se javno predstavljali kao magistra znanosti, povjesničarka umjetnosti koja se netom vratila sa studija u Sjedinjenim Američkim Državama. Titulu magistra znanosti ste uskoro napustili u svome potpisu, što je donekle zbunjujuće i možda govori da je titula bila nepostojeća i vjerojatno raskrinkana kao takva. Za ostalo (diploma povijesti umjetnosti) ne znam, nisam provjeravala – ukoliko ste diplomirali u inozemstvu, nadam ste da ste diplomu nostrificirali, kako zakon traži, a ako ste diplomirali u Hrvatskoj, Vaša je diploma i lako provjeriva, pa koga zanima neka provjerava. Ja, neovisno o bilo kakvoj Vašoj mogućoj diplomi, nemam iluzija o Vašim stručnim sposobnostima. Mogu reći tek da se čudim niskoj razini i oskudnosti Vašeg rada temu Holokausta i genocida, kojom bi se trebao baviti Vaš muzej kao znanstvena ustanova, jer muzeji bi upravo to trebali biti.

Treba se stoga upitati, makar retorički, što li Vas to još kvalificira za taj Predsjedničin poziv? Ah, da, pa Vi se već godinama javno prikazujete kao nekakva mučenica za povijesnu istinu, jer Vam anonimni samozvani branitelji ustaštva, malobrojni ali anonimno žestoki (kojima čak ni Vaš revizionistički muzejski postav nije dovoljno revizionistički) šalju metke i nazivaju Vas četnikušom. Tvrdim: Vi to nipošto niste, a nipošto niste ni ustašnikuša.

Upoznala sam Vas predobro i izbliza tijekom Vaših igara s mojim članstvom u Upravnom vijeću JUSP-a, kada ni jedna moja riječ nije mogla ući u zapisnike sastanaka, uz zahtjev da na sljedećem sastanku svoje riječi vidim u zapisniku. A nisam tražila ništa nego da se u muzeju vidi tko je bio organizator i počinitelj zločina u Jasenovcu i NDH, a tko su bile žrtve, po skupinama i s razlozima zbog koji su ti, golemom većinom zakonskim odredbama «rasno nepoželjni» civili, postali žrtvama. Ništa od toga nije ušlo čak ne samo u muzej, nego (za svaki slučaj) ni u zapisnik, pa ni kada sam svoje primjedbe slala preporučenom poštom?!

Dakle, promotreno iz blizine, kažem, niste Vi ništa ni četničko ni ustaško; obična ste prvoborka svih režima. Godine 2005. se ta prvoborka «vezom i poznanstvom» (poznajem osobe koje su to učinile, ne sluteći gotovo tragične posljedice) našla na pogodnom mjestu, koje Vas sada lansira dalje, u istom tonu. To je mjesto ravnatelja JUSP-a Jasenovca uostalom smjesta postalo i mjestom teškog sukoba interesa, gdje ste angažirali niz svojih prijatelja (koji ni strukom ni dotadašnjim djelom nisu bili kvalificirani za to, kao ni Vi) da u teškoj auto-cenzuri za velike novce naprave maglu na samome mjestu počinjenja jasenovačkoga ustaškog zločina. Jer taj Vaš muzej je pun magle u kojoj se ponešto nazire, ali ništa ni približno jasno, a Vi tu koncepciju uporno branite s čvrste barikade državne upravne moći.

Tu je, prepoznajem, Predsjedničin motiv za Vaš izbor. Ni tri prethodna predsjednika RH nisu se željela suočiti s povijesnom istinom i sramotnim revizionizmom u Vašem muzeju, inače središnjem mjestu za obrazovanje mladih upravo o Holokaustu i genocidu počinjenome u NDH?! Obojica posljednjih predsjednika ignorirala su taj problem (premda osobno upućeni) u želji za sakupljanjem bodova i slijeva i zdesna. Jer u Hrvatskoj nema političke volje ni političkog razuma za javno suočavanje s istinom, na način na koji se, primjerice, katarzično i na svoju najbolju korist, suočila njemačka nacija. Najdalje se u Hrvatskoj došlo do floskule nedavno u Saboru izrečene u službenom obilježavanju Međunarodnog dana Holokausta, da je «i Hrvatska ima tamnu stranu prošlosti» – onome tko već ne zna činjenice, ovo dakako ništa i ne govori. A to se očito i želi… Predsjednica sada, smjesta nakon ustoličenja, kreće korak dalje i udesno: javno će, putem Vas kao «stručnjakinje», a zapravo glasnogovornice, zamagljivanje i eufemiziranje oko žrtava zločina koje je počinila NDH proglasiti državnom povijesnom dogmom. U konačnici, na štetu upravo hrvatskog naroda, koji time ostaje u kotlu prekuhavanja tema iz Drugoga svjetskog rata. Europa ide dalje, a kamo na taj način idu mladi Hrvati i Hrvatice (ja osobno radije kažem «hrvatski građani», dok bi Predsjednica valjda rekla građani, malograđani i seljaci, jer ne operira političkim pojmom «građanina» – u tome je još za(o)stala u svojim idiličnim školskim danima).

Natašo Jovičić, nađite snage da odbijete laskavi kompliment dvojbene koristi za Vas i za društvo, koji Vam svojim pozivom upućuje Predsjednica. Ako to prihvatite, ostanite barem «fikus», te apeliram na Vas da nipošto izvan prostora JUSP-a Jasenovac ne govorite javno u Predsjedničino ili svoje ime o Holokaustu.

Imali biste za to Predsjedničin mandat, ali ne i mandat za to u ime žrtava za kojima i danas tugujemo, i tugovat ćemo dok živimo mi i dok žive naša djeca i njihova djeca, i djeca njihove djece. Nećemo zaboraviti, a u njihovo ime ne možemo ni oprostiti. Oprosta konkretnim počiniteljima za učinjeno nema. Stoga se prije svega treba suočiti s povijesnom istinom. Jer, ako nema oprosta i ne može ga biti, moglo bi biti pomirbe, ali ona može nastati tek na temelju društvenoga suočavanja s istinom, ne njezina zamagljivanja.

Predsjednica svakako ima ovlasti da Vas imenuje, i može Vas ovlastiti da javno govorite u njezino ime, a židovski organizatori komemoracije se tome, pretpostavljam, nažalost neće suprotstaviti iz protokolarnih razloga… Griješe… teško će pogriješiti ako se ne suprotstave Vama kao govornici na takvim događanjima, jer nikakav protokol ne može mijenjati povijesnu istinu. Sramotno je ako budu stajali nad grobovima svojih najbližih i slušali upravo Vas, znajući sve o Vašem uratku u jasenovačkom muzeju, koji grčevito branite i održavate nepromijenjenim tijekom toliko godina, čak i nakon samih Vaših višekratnih priznanja da on u najmanju ruku ne prikazuje potpunu povijesnu istinu. Vaše javno govorenje u toj funkciji ikada, a osobito na bilo kojoj komemoraciji izravno za stradale Židove, smatrat ću javnim ruganjem Predsjednice Židovima-žrtvama etničkog čišćenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njihovim potomcima. Stoga bi to bilo i mnogo teže i izravnije ruganje nego je to sâm sramotno revizionistički postav Vašeg muzeja. Da, Predsjednica uz Vašu suradnju to može učiniti, možete se javno i u službenim komemoracijama narugati žrtvama i njihovim potomcima i njihovoj nemoći.

I nitko Vas neće moći spriječiti ukoliko to na vrijeme ne učini Vaša savjest. Znanstvenog i stručnog znanja nemate, kako je iz cijeloga Vašeg desetljetnog djelovanja odveć vidljivo, a i sami ste toga vrlo svjesni. Nažalost ni empatije za žrtve nemate, kako je odveć vidljivo u samome vašem Muzeju, jer sama empatija bi – da ju imate – spriječila nečasnost profesionalnog djelovanja.

Ali ipak duboko se nadam da imate dovoljno ljudske savjesti, i čak da Vas ona grize svih ovih godina. Upotrijebite sada tu savjest i započnite časniji posljednji profesionalni dio svoga života od dosadašnjega: nemojte primiti dvojbenu čast koja Vam se nudi. Ili, molim Vas, unaprijed budite svjesni posljedica u međunarodnoj javnosti, koje ću – premda tek nemoćna pojedinka – nastojati pokrenuti u obrani poštovanja uspomene na žrtve ubilačkog ustaškog sustava.

Mr. sc. Julija Koš je autorica, urednica i predavačica na teme iz židovske kulture i povijesti, osobito na temu Holokausta. Dugogodišnja je voditeljica specijalnih židovskih knjižnica. Diplomirala je studije povijesti umjetnosti, arheologije i knjižničarstva, te magistrirala informacijske znanosti (sve na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). Vanjska je suradnica iz Hrvatske izraelske državne ustanove Yad Vashem, koja proglašava Pravednike među narodima svijeta (nežidove koji su tijekom Holokausta spašavali Židove, uz rizik za vlastiti život), te je tijekom 20 godina osobno pripremila materijale za proglašenje više od 55 hrvatskih Pravednika (više od 50 posto svih proglašenih Pravednika s hrvatskih područja).

Stalni postav muzeja na lokalitetu bivšega ustaškog logora i dalje

bez priče o zločinu

U JASENOVCU NIŠTA NOVA

Piše: Julija Koš

Nemojmo koncentracijske logore opisivati istim eufemizmima koje su rabili oni koji su ih uspostavili.

Kofi Annan, 24. siječnja 2005.

Logori za likvidaciju ciljanih skupina, prije svega  Židova i Roma, bili su u Hitlerovoj Tvrđavi Europi isključivo u ingerenciji njemačkih nacista … Ipak, postoje dvije iznimke – Rumunjska i Hrvatska. … Rumunjski genocid, kao i onaj u Hrvatskoj, bio je u domaćoj režiji, te proveden bez “rafiniranog” njemačkog obmanjivanja … Balkanski  holokaust bio je u znaku noža, malja, metka i užeta.

Ivo Banac, Jasenovac nije mit (Svjetlo riječi br. 287; Sarajevo 2007.)

Ništa nije danas vidljivo u jasenovačkom muzeju od onoga što međunarodno ugledni prof. Banac navodi kao glavne značajke ustaškog sustava zločina. Autori stalnog muzejskog postava izlažu da je NDH uspostavljena “od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije” i to “posredstvom ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem” – ustaše se predstavljaju kao pasivni medij. Posjetitelj ne saznaje genezu i načela ustaškog pokreta. Pritom su sami ustaše od samoga početka svoje vlasti, od travnja 1941. bez eufemizama objavljivali svoje ciljeve i planove za njihovo ostvarenje; u lipnju ustaški ministar Žanić izjavljuje za novinstvo: “Mi smo Ustaše uvijek govorili da će padati glave onih koji nam smetaju, jer sada pravimo povijest za stoljeća i stoljeća.” A danas, 2015. godine, brojimo već devetu godinu nesmetanog i javnog zamagljivanja zločina NDH, i to upravo na mjestu najvećeg ustaškog zločina, u Jasenovcu, gdje posjetitelj ne može vidjeti, između ostaloga, ni ovu lapidarnu poruku ustaškog ministra. Jasenovac je za autore stalnoga muzejskog postava tek bezlično eufemistički “jedan od najvažnijih instrumenata za ostvarivanje programa etnički, rasno i vjerski čiste [!] države”, a osnovan je na tome mjestu jer je bio na “dobrom prometnom položaju” [za koga dobrom: za zatočenike ili za organizatore zločina?].

Nakon obilaska muzejskog postava svi smo bili ogorčeni i beskrajno povrijeđeni mučnim i zloslutnim osjećajima … zapanjeni koncepcijom postava… posjetitelji su osjetili da se time nastoji ublažiti i umanjiti zločine koji su na tom mjestu počinjeni, što je samo korak od negiranja svega što je u Jasenovcu učinjeno. Najteži dojam nakon obilaska muzeja ostavlja povreda nevinih žrtava iskrivljavanjem istine o njihovoj smrti i patnjama preživjelih. Za nas Židove ovakav postav je neprihvatljiv i uvredljiv… Očekujemo da uvažite naše primjedbe i prikažete istinu… (Iz otvorenog pisma predsjednika srpske židovske zajednice Aleksandra Nećaka, upućenoga ravnateljici Spomen-područja Jasenovac nakon posjeta Muzeju skupine preživjelih Židova; objavljeno u Biltenu Saveza jevrejskih opština Srbije, br. 7/8, kolovoz 2007.). Postav je javno oštro kritizirala i sarajevska židovska općina.

I komisija Židovske općine Zagreb je (26. ožujka 2009.) ustanovila da muzej ne prikazuje tragičnu povijesnu istinu, već do ironije uljepšanu sliku stvarnosti: zločin se više prikriva nego prikazuje. “Od onoga što je izloženo ništa ne govori o žrtvama i onome kako su one uništavane u logoru Jasenovac. Ni jedan natpis koji se tamo nalazi ne govori o sukusu onoga što je bila NDH i logor Jasenovac.” – izjavio je novinstvu predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj dr. Ognjen Kraus, na Jom hašoa 2009., te istoga dana na komemoraciji na Mirogoju javno istaknuo: “… nezadovoljstvo i ogorčenje velikog dijela židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, a posebno preživjelih, novim postavom muzeja u sklopu memorijalnog područja Jasenovac. Mislimo da on ne prikazuje punu istinu o Jasenovcu, strahotama i patnji žrtava, i da ublažava istinu o ustaškom režimu. To vrijeđa žrtve. To vrijeđa i nas, njihove potomke. I zato ponovo zahtijevamo promjenu tog postava. … Želimo da svi koji dođu u Jasenovac na prvi pogled vide što je to mjesto bilo, što se tu događalo, što je bio ustaški režim i da dobiju jasnu sliku o tome” (Hakol 109/2009., glasilo Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj).

Zbog zamagljivanja istine o tome tko su bili počinitelji zločina, a tko su i na temelju čega bile žrtve, znameniti međunarodni stručnjak za Holokaust, dr. Efraim Zuroff, u Herald Tribuneu je ovaj stalni postav ocijenio kao «postmodernističko smeće». Time se, i ne sluteći, nadovezao na povik autorima prof. dr. Milorada Pupovca dva tjedna ranije, na sastanku pred samo otvorenje muzejskog postava: “Umjetnost vježbajte doma! Ovo se ne može popraviti!” Muzejski postav je ipak otvoren, uz žurne minimalne kozmetičke popravke najdrastičnijih uvreda za zatočenike i poigravanja brojem stradalih. Na sam dan otvorenja muzej je dobio i javnu negativnu kritiku predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je u svojoj diplomatskoj maniri posumnjao “hoće li iz toga postava mladi moći spoznati istinu”.

Istoga dana javno sam izjavila da bi ovakav postav načinili i sami ustaše, da su kojim nesretnim slučajem pobijedili u ratu i do dana otvorenja ostali na vlasti. Jer do 2006. godine ustaše bi se, dakako, obrijali, okupali, zavezali kravate i koliko-toliko uklopili u suvremeni svijet. I da, ugađajući Europi, načinili bi nekako upravo takav muzej: neka ga bude, ako se to već traži, ali tako da ne otkriva istinu… Autori, duboko uvrijeđeni, javno su najavili sudsku tužbu protiv mene – do danas na svoju žalost nisam primila sudski poziv: autori su odveć svjesni jačine mojih argumenata.

Nakon otvorenja autori i njihovi nalogodavci dobivaju i ocjenu javnosti: “Hrvatskoj za sada ipak treba što izravniji i realističniji, pa čak i naturalističkiji, a ne samo impresionistički pristup jasenovačkom zločinu, pogotovo dok velik broj ljudi o tome zna malo ili ništa. [Potrebno je] … suočavanje s najtamnijom stranicom nacionalne prošlosti, te odgovor tko je i zašto tamo stradao.” (Vlado Vurušić, Jutarnji list, 29. studenoga 2006.). Vremenom su počeli nicati i drugi kritičari javnog, stručnog i znanstvenog profila. Tako dr. Ljiljana Radonić, profesorica na Bečkome Univerzitetu, u intervjuu hrvatskome mediju izjavljuje: “Posebno nakon revizionizma u [hrvatskoj] politici devedesetih [godina 20. stoljeća] i relativiziranja zločina Nezavisne Države Hrvatske, neophodno je [u jasenovačkom stalnom muzejskom postavu] kritički se baviti vlastitom odgovornošću i konkretnim počiniteljima…” (Novi list 16. listopada 2010.)

Unatoč svemu, nikakvi rezultati nisu uslijedili nakon godina ovih i drugih sličnih ocjena. Od svoga nastanka do danas – i do kada? – jasenovački muzej nesmetano traje «bez priče o zločinu», kako je ustanovila muzejska savjetnica Lucija Benyovsky (Vijesti muzelaca i konzervatora, 1-4, Zagreb 2007.).

Neposredno nakon otvorenja autori su pod dojmom brojnih oštrih kritika priznali propuste i najavili ispravke (nikada nisu učinjene). Sama ravnateljica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, N. Jovičić, izjavila je u ožujku 2009. navedenoj židovskoj komisiji da posjetitelji nakon tri do četiri sata (?!) usmenog educiranja ipak, navodno, shvate povijesnu istinu. Dakle, usred muzejskog postava, pritom na samome mjestu zločina, posjetitelju treba usmeno više sati tumačiti temeljne povijesne činjenice, jer ih u postavu nema?! Čemu onda on postoji?

A evo u čemu je problem i kako su autori postigli lažnu sliku istine.

Izlošci su pojedinačno istiniti, što postavu u očima neupućenog posjetitelja, osobito mlađeg (provjereno na skupinama i pojedincima, domaćima i stranima) može dati privid objektivnosti, ali izbor i način izlaganja predmeta i dokumenata dosljedno prikrivaju jasenovačku tragičnu povijesnu stvarnost: oni manje važni za bit prikazani su kao bitni, a oni iz kojih bi se mogla i trebala iščitati povijesna istina zaobiđeni su ili marginalizirani do neprepoznatljivosti. Rezultat toga je da je prema počinitelju zločina iskazan neutralan stav na granici poštovanja, a sućut prema žrtvi je potpuno izostala. Primjerice, uz sliku skele na Savi, kojom su ustaše na drugu obalu prebacivali zatočenike da bi ih tamo masovno ubijali – najčešće hladnim oružjem, u rijekama krvi – muzejski tekst prešućuje tu jedinu bitnu činjenicu, pa navodi da su zatočenici na tom mjestu čekali da ih skela “preveze” na drugu obalu. Tako postav daje naznake da se dogodio zločin, ali ne prikazuje ustaške samostalne organizatore i počinitelje zločina u ovom logoru i u cijeloj NDH. Povijesna istina je izbjegnuta.

Posjetitelju muzeja uskraćen je uvid u rasne zakone, donesene u parlamentu NDH. Nema  informacija o ustaškom pokretu: o njegovim ciljevima, njegovim vođama, o zapovjednicima i stražarima u logoru, o najsvirepijim mučenjima, klanju i istrebljenju koje su oni tamo sustavno provodili. Umjesto toga, Ante Pavelić je prikazan na upadljivo središnje postavljenoj velikoj propagandističkoj fotografiji susreta s Hitlerom, uz neutralan biografski opis, kao da je Vođa ustaškog pokreta neki normalni državnik, koji je slučajno godinama nakon svoga aktivnog djelovanja umro u inozemstvu.

Cilj etničkog čišćenja prikriva se tabelom o broju žrtava: na temelju zakona NDH progonjene etničke skupine se naizmjenično, abecednim redom, navode s neprogonjenim nacionalnim skupinama, čiji pripadnici su ubijeni na drugim osnovama (antifašisti, politički nepodobni, …). Tako naizmjence sa Srbima, Romima i Židovima, u neutralnome abecednom redoslijedu saznajemo da su tu ubijeni i (pojedinačni, a ne kao etnički cilj) Hrvati, uz njih i određeni manji broj Nijemaca, Rusina, Mađara…

Potpuno nedostaje prikaz glavne svrhe uspostavljanja ovog logora, interniranje a zatim usmrćivanje glavnine jasenovačkih žrtava: triju etničkih skupina (Srba, Roma, Židova) obespravljenih državnim zakonima NDH. Autori ustaške zakone prikazuju neutralnim tonom, jednostavno kao zakone: tako je, kažu, u Jasneovac mogao dospjeti samo onaj koji je narušio zakon. Istina o zakonskome rasno-nacionalnom progonu je izokrenuta, pokazujući čak svojevrsnu (mada nesvjesnu) identifikaciju autora s ustaškim zakonima, koja se iskazuje i krajnje neutralnim stavom prema ustaškim zakonima i zločinima.

Nema spomena o zakonima koji reguliraju sustavne pljačke imovine etnički progonjenih skupina. Njihove masovne deportacije za uništenje na temelju ustaških „rasnih“ zakona prikazane su krajnje eufemistički. Prisilni rad cinično se prikazuje jednostavno kao rad, skandalozno se služeći – prvi puta viđeno nakon propasti ustaškog režima – terminima desetnik, stotnik i sličnima, kako su ustaše nazivali zatočenike-predradnike na prisilnom radu. Zatočenice se spominju kao “mlade i zdrave”, a “preseljene su (dok nisu ubijene, dakako, ali o tome se u muzejskoj legendi ne govori) u novu, zidanu zgradu”; te žene-civili, premda dovučene tamo i zatočene samo zbog svoje “rase”, na poljima su, dakako prisilno – ali to se ne spominje – “radile samo u sezoni poljoprivrednih radova”?! Glavna autorica, N. Mataušić, čak je u jednoj od više javnih polemika izrazito naglasila da i dalje ne može prežaliti što su ju u posljednji čas spriječili u namjeri da u muzejsku legendu (koja sadrži samo 1885 riječi, u 11 kratkih cjelina) ugura i rečenicu da je «među zatočenicama bilo i prostitutki i kriminalki». U većini svojih nastojanja je uspjela, u tome, kaže, nije, i za time javno žali. Pametnome dosta.

Nije izložen ni jedan primjerak znamenitoga ustaškog «srbosjeka», posebno oblikovanog noža kojim su ustaše mogli zaklati mnogo više ljudi odjednom, ne umarajući ruku kojom kolju. Premda je ovo dokumentirana istina, ta se istina autorima, prema njihovim izjavama, čini odveć «drastičnom». Međutim, jasenovačka stvarnost je bila drastična. Najmanje što danas možemo učiniti jest pružiti istinitu informaciju bez takve goleme atorske cenzure, a količina takve cenzure zapravo “mjeri temperaturu” svakog društva. Ostalo hladno oružje kojim su ubijani zatočenici donekle je ipak izloženo, ali tek nakon snažnog pritiska dijela stručnog kruga izvan samoga muzejskog establishmenta, pa i tada u improviziranome prozorčiću u podu, bez ikakvog jasnog natpisa.

Autori postava su isprva bez ikakva komentara izložili katalog propagandno-huškačke izložbe iz 1942. “Židovi – izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja u N.D.H.”, s naslovnicom koja u nacističkoj maniri prikazuje herojski mladićki lik ustaše koji mačem zamahuje na golemu zmiju s krljuštima u obliku “Davidove zvijezde”. Izložak su bez objašnjenja pratile fotografije više građevina. Nakon snažne kritike koju je izazvalo izlaganje ovako izrazito huškačkog antisemitskog materijala bez komentara i uz neobjašnjivu pratnju fotografija građevina, Muzej je izložio komentar: “Ustašku i nacističku propagandu o rušilačkom djelovanju Židova osporava činjenica da su tijekom prva četiri desetljeća dvadesetog stoljeća arhitekti i graditelji židovskog podrijetla projektirali i sagradili brojne najvažnije javne zgrade u središtu Zagreba.” Iz ovog komentara autora postava posjetitelj može zaključiti samo to da su Židovi do 1941. imali neproporcionalno visok pristup (profitabilnim) građevinskim poslovima u Zagrebu (Hrvatskoj). Jer prema izloženome i rečenome, izgleda da sve ostale bezbrojne životne činjenice nevezane uz graditeljstvo, neosporavaju” rušilačko djelovanje za koje izloženi ustaški katalog okrivljuje Židove. To je, dakle, sav komentar autora na zakonima proglašeno “rješenje židovskog pitanja”, odnosno na javni poklič za istrebljenje Židova u NDH.

Ukratko, tragične okolnosti zatočenja i umiranja su zaobiđene, dok postav dosljedno neutralno, s odmakom prikazuje zločin, naglašavajući navodne „svijetle“ strane zatočeništva: u “slobodno” vrijeme zatočenici su izrađivali figurice, dopisivali se s bližnjima na tipskim logorskim dopisnicama, pisali pjesmice, izmišljali jelovnike, vjerojatno se pritom dobro zabavljajući u jasenovačkoj prirodi, na ladanju. A izgladnjelost i žeđanje do smrti, mučenje, strah, užas, okrutno zadana smrt… sustavno etničko čišćenje… zločinačko oduzimanje života od najstarijega do najmlađega… zaobilazi se.

Ministarstvo kulture i njegova muzejska komisija u više su se navrata (za vrijeme više Vlada), premda i javno i službeno upozoreni na ovaj problem, oglušivali ili čak javno naglašavali da su vrlo zadovoljni jasenovačkim uratkom.

Žrtve namaju kamo otići. Zauvijek su u jasenovačkoj ledini. Samo ovaj postav mora otići, ali on eto, približavajući se jubilarnoj desetoj obljetnici, nesmetano traje.

Dodatak I.: Primjeri iz muzejske legende (ukupno sastavljene od 1885 riječi)

U gotovo svakom retku teksta legende proviruje (mada i nesvjesna) identifikacija autora s počiniteljem, pa se kaže da su se u logor “mogli otpremiti samo politički nepodobni građani na osnovi pismenih odluka nadležnih policijskih ili sudskih vlasti.”. Dapače, kažu autori, tako se “postupalo u niz pojedinačnih slučajeva, ali je bilo znatno više logoraša dopremljenih mimo propisanih postupaka i bez pisanih kazni. [vjerojatno bi ipak bilo znatno bolje da se propisani postupak točno poštovao…] … Pavelić i njegovi suradnici … najavljivali su radikalne mjere protiv Srba, Židova i svih stvarnih i potencijalnih neprijatelja … Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda... Prve zakonske odredbe Nezavisne Države Hrvatske odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma [autorski eufemizam za progon Židova i Roma] i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti [eufemizam za progon Srba, koje nacizam nije progonio, pritom krajnje ironično uvrdljiv za hrvatski narod, ali autori to ne primjećuju]. Zatim, “logorske ekonomije” su uspostavljene u “prisilno iseljenim srpskim selima…” [čiji stanovnici su masovno istrebljivani – autori to prešućuju].

Od ukupno šest (?!) rečenica u muzejskoj legendi pod naslovom „Deportacije“, samo dvije posljednje govore o deportacijama, jedna bezlično nabraja druge ustaške logore, dok čak tri preostale obiluju datumima ustaških zakona i odredaba, raznim “aktima sa zakonskom snagom” i tvrdnjom autora da su se na prisilni rad “upućivale nepoćudne i pogibeljne osobe” [bez ikakve napomene kome su i zašto te osobe bile «nepoćudne i pogibeljne»], te se [s neutralnim poštovanjem] navodi “izvanredna zakonska odredba i zapovijed poglavnika NDH Ante Pavelića” (autori su sve to jednostavno prepisali izravno iz ustaških dokumenata, a pred samo otvorenje samo je – pod pritiskom – mehanički uklonjena Pavelićeva doktorska titula, međutim ne i iz muzejske monografije). Među one koji su iz logora „izašli“ autori ubrajaju i one koji su biliodvedeni na prisilan rad u Njemačku“(!).

Pri nabrajanju etničke pripadnosti zatočenica izrijekom se na jednome mjestu navode jedino “Srpkinje, Židovke i Hrvatice”, a na drugome «Hrvatice, Židovke i Srpkinje» – ne samo da se prešućuju Romkinje, nego se stvara i privid progona Hrvata kao progonjene etničke kategorije (apsurd sam po sebi). Klinički hladno se konstatira da su, uz žene, od lipnja 1942. zatočena «i djeca, uglavnom srpske nacionalnosti [ni riječi o tragičnoj daljnjoj sudbini te djece].» Zatim, u “jesen 1944. ženski logor bio premješten u novu zidanu jednokatnicu…”, zatočenice su navodno bile “… većinom mlade i zdrave žene [što je bilo sa starijima i bolesnima, trudnicama, s brojnom djecom – od autora nigdje ne saznajemo]“, a radilo se samo u vrijeme sezonskih, poljoprivrednih radova … Po završetku jesenskih radova, većina ih je bila vraćena u Staru Gradišku”. Ne kaže se što je zatim bilo s njima, ali tragično okončanje posljednjih zatočenica nekoliko mjeseci kasnije opisano je klinički i neutralno: “Prestao je [logor] postojati 21. travnja 1945. kada je zadnja grupa žena odvedena na likvidaciju u Donju Gradinu.” Na posve neutralan način autori kažu i da su žene i djeca “stizali” u logor, “grupa od stotinjak zatočenica” bila je “dopremljena, radi sezonskih poljskih radova na ekonomiji … ” a konačno su zatočenici “premješteni u logor Stara Gradiška ili likvidirani”. Neutralna rečenica da “se ubijalo bez presude Srbe, Židove i Rome” neodoljivo navodi na zaključak da se autorima čini da bi “s presudom” to bilo bitno manje nepoželjno.

Prisilni rad se tretira jednostavno kao “rad”, a posjetitelj ne može saznati da su sami zatočenici natjerani na izgradnju logora u koji su zatočeni?! Autori dio krivnje svaljuju na same zatočenike, koji su upravljali “radom”, dok počinitelji i zločin ostaju nevidljivi: «Radovi su tekli sporo, tako da je većina pogona proradila tek u veljači 1942. Formiranje radnih grupa i njihovo raspoređivanje po pogonima provedeno je tijekom zime 1941/1942. … Veće grupe dijelile su se na stotine, odnosno desetine, a svaka je imala radno vodstvo sastavljeno od samih zatočenika“. Autori čak za zatočenike-predradnike navode ustaško nazivlje, koje se time u javnosti javlja prvi put nakon doba jasenovačkog logora. Uz Pavelića, spominju još samo dva ustaška počinitelja zločina, ali bez činjenica na temelju kojih bi posjetitelj stekao imalo potpuniju spoznaju o njima, već se spominju samo u kontekstu zapovijedanja i rada (prisilnog, ali to autori prešućuju): “Prvi zapovjednik radne službe bio je Ljubo Miloš, ustaški natporučnik” – saznajemo da je postojala nekakva “radna služba” i da joj je “zapovijedao” neki “ustaški natporučnik” čije ime neupućenome ništa ne znači – ništa više od toga ni o počiniteljima ni o zločinu.

Dodatak II.: Muzejska monografija

Tekst autorice N. Mataušić Koncentracioni logor Jasenovac: dio iz knjige ‘KL Jasenovac, fotomonografija’, koji zauzima tri stranice monografije (od ukupno preko 250 stranica teksta i fotografija!) trebao je, sudeći prema naslovu, na svojih ukupno 55 redaka teksta (!) prikazati jasenovački logor.

Tekst kao da prikazuje neki drugi, nacistički logor, a ne Jasenovac, jer započinje riječima: “Prvi nacistički logori osnivani su…”… i nastavlja: “Većina nacističkih logora sačuvana u izvornom obliku…” a zatim, kao da je to Jasenovac također «nacistički» logor, izravno nastavlja da je “rušenje objekata na terenu Koncentracionog logora Jasenovac…”.

Zapravo sporadična njemačka nazočnost bila je “izražena u internacijama i odvođenju stanovništva u logor nakon ‘akcija čišćenja’… ” Kontekstualno te “akcije čišćenja” odnosno odvođenja okolnog srpskog stanovništva u zarobljeništvo i smrt, autorica prikazuje kao posljedicu njemačke nazočnosti na “partizanskim ratom zahvaćenih područja” – dakle, krivi su Nijemci i partizani. Ovo posljednje, tek posredno i pritom spomenuto u negativnom kontekstu, ujedno je i jedino spominjanje partizana. No u kratkih 55 redaka uspjela je autorica nešto krivnje baciti i na Saveznike, čijim “bombardiranjem” je započelo “rušenje objekata”, a saznajemo i da je od toga savezničkog bombardiranja (opširno se navodi u dva zasebna retka fus-note) “smrtno stradalo nekoliko zatočenika”. Istodobno, čak 15 od tih 55 redaka posvećuje se kontroverzama i povijesnim neslaganjima oko ukupnog broja jasenovačkih žrtava.

U ovom kratkom tekstu autorica vrlo mnogo i nabraja čega u Jasenovcu nije bilo (u 9 od 55 redaka). U tom kontekstu potpuno zaobilazno saznajemo da je Jasenovac bio “logor u kojemu su se likvidacije vršile bez neposrednog sudjelovanja njemačkih jedinica”, ali uopće ne saznajemo čijim “neposrednim sudjelovanjem” se likvidacije jesu vršile. Navodi se da nije bilo “plinskih komora” … a “zatočenici nisu nosili nikakve vanjske oznake” (čemu se posvećuje čak tri i pol retka). Slijedi neviđeno okrutna i neobjašnjiva retorička igra nabrajanja čega još nije bilo u Jasenovcu, pa se žrtve – obližnje stanovnike – groteskno preokreće u neku vrstu mogućih počinitelja bizarnim jezičnim obratom: “nisu se mogli čuditi i govoriti: ‘Nismo znalijer su i sami u velikoj većini bili deportirani u logore” (?!?!).

Autorica, trošeći dragocjene visoke postotke leksikonski kratkoga teksta, navodi čega sve u Jasenovcu nije bilo, a prešućuje čega jest bilo. Ustaše spominje samo jednom, a i to u obliku pridjeva a ne imenice, i to govoreći o samome kraju postojanja režima, kada se oni, kako kaže, «povlače»: “… ustaške postrojbe … prilikom povlačenja iz logora u travnju 1945.” Tako u tekstu u samoj muzejskoj monografiji i pod naslovom Koncentracioni logor Jasenovac uopće ne nalazimo jednu jedinu neophodnu riječ: ustaša.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s