Pametno je zborio poglavica…

Ili, mi danas mudrujemo, svađamo se, natječemo u verbalnom iskazivanju ljubavi prema domovini, no pobjegne nam i ono što je, zapravo, sve vrijeme u nama – koju korist od te ljubavi možemo imati. A dovoljno bi bilo da se okrenemo sebi i zemlji i da se barem ponekad upitamo – gdje smo?!

Nisam nikad bila od nekih velikih slavlja, ali većina našeg naroda to voli. Neki jer smatraju da se slavi ono što se treba slaviti, dok je drugima najvažnije da ne rade i da se dobro odmore. Stariji znaju rogoboriti i reći kako je mladima to prilika da ljubuju.

Hrvati nije baš da izbjegavaju slavlja, ja bih čak rekla da su majstori u spajanju svih mogućih i nemogućih blagdana, ali Bože moj, ni to nije najveće zlo. Evo, prije mjesec dana imali smo fešte od 22. do 25. lipnja. A ono što se zapravo treba slaviti jest Dan antifašističke borbe i Dan državnosti.

Domoljublje nije nešto što je nastalo jučer niti što će nestati sutra, pa ma udruživali se u tko zna, kakve sve, kako se to danas kaže-asocijacije. Možda bi se trebalo sjetiti mudrog starog indijanskog poglavice iz Arizone koji je, u zanosu kakav se danas rijetko može čuti, poručio bijelom čovjeku: “Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci i sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjeka – svi pripadaju istoj obitelji.”

Pametno je zborio poglavica, čovjek koji nije ni znao da je utemeljitelj ekologije, koji je pojam domovine doživljavao drugačije nego što to mnogi osjećaju danas, ali intenzitet tog osjećaja sigurno nije bio manji. Njegova se poruka može odnositi na svakoga, ma gdje živi, bez obzira na rasu, boju ili naciju. Možda bi ga i danas trebalo češće citirati, pa i staviti kao logo svemu onome s čime se susrećemo. A mi danas mudrujemo, svađamo se, natječemo u verbalnom iskazivanju ljubavi prema domovini, no pobjegne nam i ono što je, zapravo, sve vrijeme u nama – koju korist od te ljubavi možemo imati. A dovoljno bi bilo da se okrenemo sebi i zemlji i da se barem ponekad upitamo – gdje smo.

Domovina nije samo imaginacija ili realnost od koje nešto očekujemo, jer nam je to dužna dati, ona je sve oko nas – rijeka, jezera, more, planine, šume-sva priroda. Svi ljudi. Pa i neljudi ako baš hoćete. Eh, sad bih postavila pitanje velikim rodoljubima – čuvaju li oni svoju domovinu onako kako bi trebali?

Ne treba ići daleko od sebe. Pogledajmo kako se brinemo o prirodi. Meni se čini kako je nebriga sve veća, a njezine posljedice nesagledive. Nebriga za zdravlje, čistoću okoline, za svakodnevni život tolika je da ju je teško i nabrojiti. Dokaza o nemaru prema prirodi,a  to znači i prema domovini, sve je više. Bunca se, baš bih tako nazvala, o užasnim odlagalištima smeća, a ono se gomila i gomila…

Možemo krenuti redom. Možda od sitnica, jer je, zapravo cijeli život sazdan od njih. Gledamo smeće na ulicama. Kad ga se i uklanja, čini se to aljkavo. Čiste se, dakako, samo središta naselja. Ako skrenete u neku sporednu ulicu, teško da nećete osjetiti – smrad. Kontejneri su pretrpani, oko njih je hrpa vreća sa smećem, a već pri laganom vjetru sve se razleti. Ugrožavanje okoliša, a time i svih nas, kao da nikoga ne zabrinjava.

No, da ne bih baš bila preveliki pesimist, moram reći da mi se čini kako se ipak nešto i kod nas u tom smjeru pokrenulo. Čak se uvelike piše o razvrstavanju različitih vrsta otpada. Samo, pitanje je da li je to trend ili će sve završiti kako to kod nas obično biva. Svatko od nas trebao bi se upitati – mora li tako biti? Što učiniti da shvatimo kako se voli i čuva ova zemlja? Mi pretendiramo da nas proglase pravom turističkom destinacijom. I što je najvažnije, doista imamo uvjete za to jer nam je i sam Bog bio darežljiv kad je stvarao Zemlju. I zašto to ne iskoristimo, zašto ne ostavimo drugim generacijama ono što smo mi naslijedili?

Pogledajte naše plaže, bez obzira na to je li riječ o morskim, jezerskim ili riječnim. Posvuda su razbacane plastične vrećice, papiri, prazne konzerve, otpaci svih vrsta. Tko ih je ondje ostavio? Tko će počistiti? Očekujemo uspješnu turističku sezonu, a stranci koji su naučili na čistoću, čak i u sporednim ulicama i uličicama zgroženi su svim s čime se susreću dolaskom u našu zemlju, pogotovo s našim odvozom smeća. Pišem ovaj tekst zbog toga što mnogi ljudi vole otići u prirodu, uživaju, pa kad je tako nikome ne smijemo kvariti to raspoloženje. Kažu da naše šume i nisu devastirane, da je najčišće u planinama, pa ako je tako, održavajmo taj red svuda. Riječ je ovdje, dakako, i o zdravlju. Ono je izloženo utjecaju raznog kemijskog otpada. A krivca nema!

Dakako da ga ima, samo istini treba pogledati u oči. Krivac je u svakome od nas. Mi znamo biti prave štetočine. Bacamo smeće bez razmišljanja. Možda ćemo jednog dana ipak shvatiti poruku starog Indijanca da smo svi dio Zemlje, a ona je dio nas. Ali, parafrazirala bih, Indijančevu izreku koja kazuje – domovina se voli i čuvanjem. Ili – ljubav za ljubav!

Voljela bih kad ne bi oni koji dolaze na odmor u prirodu u ove prazničke dane, iza sebe ostavljali tragove. Uvijek se sjetim priče jedne naše drage djevojke koja je u prve ljetne dane otišla s dečkom, strancem, u prirodu. Iz Starigrada su se uputili na Velebit. Ni njega ni nju nisu zanimali hoteli s tko zna koliko zvjezdica, već vraćanje prirodi, vraćanje nečemu o čemu su maštali. I kako je poslije pričala Ksenija, prvi put je doživjela, ali i razumjela, stihove pjesme Polića Kamova: “Šuma će biti hram naš, a trava naša postelja – kao božanstvo naše… Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska, ženo moja i nezakonska, ljubavi moja”

I nezakonska ljubav postala je zakonska. Čovjek ostade ovdje, i ne znajući što Hrvatima znači – Velebit. Dakako da ga je Ksenija podučila i pjesmi “Vila Velebita”. Sretni što su konačno sami, u okruženju koje ih je i smirivalo i uzbuđivalo, on joj je rekao nešto čega, možda, ona i nije bila dotad svjesna: “Tek sad, ovdje, mogu razumijeti tu vašu tako čudnu ljubav prema domovini. Vaša je zemlja doista lijepa. Ovdje bih mogao ostati živjeti – zauvijek!” Pokazalo se da te njegove riječi nisu izrečene tek tako.

Voljela bih kad bi se mnogi koji dolaze k nama, vraćali. Volim kad se stranci zaljube i u zemlju i u naše ljude. Konačno, ljubav uvijek čini čuda. Možda se neke dese i u ove prazničke dane. Ako slavlje ovih blagdanskih dana pridonese tome, nitko sretniji od mene. I tako se iskazuje ljubav prema domovini.

(Živjeli muškarci,
Žuži Jelinek)

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s