Pseći život! Ili, o Kikiju niti riječi…

 

http://www.fashion.hr/img/repository/2013/05/web_image/image-17.jpegDa vam ne lažem, sve je to oko pasa započelo prije više od mjesec dana. Kada me moj brat u napadu ljutnje počeo optuživati i za to da ne volim pse. Da nikad nije vido kako se igram sa psom i kako ga vodim na uzici… Ne znam kako bi vidio kada je 10 godina mlađi od mene. Nisam niti ja pružala pasivan otpor, pa sam se stala braniti “rukama i nogama”. Kako to nije istina, da smo oduvijek u kući imala i psa i mačke, njih po četiri-pet od jednom, ali da u socijalizmu u Varaždinu nitko nije šetao psa na uzici, nego je pas bio ili u kući ili u dvorištu na lancu vezan. Jedino su “tajni špijunu i državni neprijatelji, gastarbajteri koji su se vratili iz inozemstva” uvodili nove navike za pse, osobito, pudlice koje su držali i čuvali u naručju…

To su bili moji argumenti u obrani, a brat se nije dao. “Tebe je više zanimala politika, ti si bila Titov pionir i maštala si kako ćeš jednog dana iz Varaždina samo preseliti u CK u Beograd…, optuživao me moj brat bez imalo milosti. “Pa, dobro i to nije daleko od istine”, odgovorila sam sad već pomirena sa optužbama na te uvrede i stala nabrajati sve pse iz mojeg djetinjstva i mladosti. “Bio je tu je šarplaninac Medo sa kojim imam i crno bijelu fotografiju, kako još u pidžami u rano proljetno jutro trčim u dvorište i grlim Medu i jašem na Medi, a iza mene se vidi bakin “rajski vrt” obrađen, rascvjetao, pun povrća koje se zazelenilo, pun voćaka koje je otvorilo svoje cvjetove i cvijeća… Bilo je lijepo…

https://lh5.googleusercontent.com/-ICrsobHUKsE/TY2yF8d46LI/AAAAAAAABUM/TIyAzbqqxuQ/s400/191066_1868719198977_1270980767_2219045_2297051_o.jpgMedo se jednom istrgnuo s lanca na koji ga je djed stavio i pobjegao. Nakon što sam ja isplakala jedan vagon suza, djed je angažirao velike dečke iz naše ulice da nađu Medu za veliku novčanu naknadu. I našli su ga. Sreći nije bilo kraja. Poslije Mede došao je Hanzi. Bio je to mali “štakoraš”. Svi smo ga voljeli. Sa nama je jurcao livadama i poljima, po dvorištu i taj nije bio na lancu, nego se motao mami oko nogu dok je prostirala rublje, grizao je papuče i sve po redu i bio je malo nervozan. Igrao se s djecom nogomet i badminton, trčkarao je za lopticom gore-dolje i bio mezimac sviju. Hanzi je skončao pod automobilskim gumama, jer već onda su po našoj ulici, za vrijeme socijalizma jurcali automobilima k’o divljaci. Hanzija smo sahranili na susjednoj livadi uz dostojan sprovod. I teško smo ga prežalili. Izredala se još cijela vojska pasa u našem domu dok nisam odrasla, ali iskreno rečeno niti jednog nisam vodila na uzici. Niti bih to danas mogla. Jednostavno, nemam srca za to.

Kad vidim kako muče te jadne životinje po tim svojim, kako Zagrepčani vole reći “velikim stanovima od koji 120 kvadrata”, što mi je naprosto smiješno, jer se djedova kuća u Varaždinu mjerila u 200 do 300 kvadrata, dođe mi zbilja žao tih divnih stvorenja. A kakav samo nered rade u središtu Zagreba. Kad me netko anoniman prije par godina u susret lokalnim izborima zvao na telefon i pitao “za koga ću glasovati i što me najviše smeta u mojem kvartu”? Odgovorila sam da neću ni za koga glasovati, a najviše da me smeta što sav Ratkajev prolaz smrdi po psećoj mokraći i što je uneređen psećim izmetom. Još sam dodala: kako toga nigdje u svijetu nema i da je to prava sramota i poklopila slušalicu. I sve bi i ostalo oko pasjeg života na tome, da upravo prije nekoliko dana nisam tražila upraviteljicu naše zgrade gđu. Mariju Š. da joj se požalim “kako sam rano u jutro u 5,30 sati ubila jednog žohara u svojem stanu”. A naš razgovor je tekao ovako:

http://www.sigma.ba/wp-content/uploads/2014/01/prijateljice-na-kavi.jpggđa. Marija Š.: Uđi unutra. Hoćeš kavu?

Ja: Hvala, može, da vas ne odbijem. Nego, došla sam zbog žohara. Danas u jutro sam ga ubila u svojem stanu. Kod mene nema razloga da dođu, jer svaki tjedan temeljito čistim stan. Usivavam, brišem prašinu, sve podove dezinficiram sa Domestosom, a kvake sa alkoholom, tako da sam više u skupini bakteriofoba nego onih ravnodušnih na prljavštinu. Nemam suvišnih stvari i zbilja ne znam odakle žohar u mojem stanu?! Molim vas da pozovete odjel za deratizaciju.

Marija Š: Već sam ih pozvala, jer je proljeće i sad idu k’o ludi.

http://www.jutarnji.hr/multimedia/dynamic/00130/zohar1_130789S1.jpgJa: Znate, kad sam ja vidjela prvi puta žohara u živo? Kad sam bila stara 41 godinu i stanovala u Lopašićevoj ulici. Ubila sam ga odmah. I otišla kod gospona doktora Ž. koji je bio zadužen za našu zgradu i sva zadihana k’o iz topa ispalila: Gospon doktor Ž. kod mene je žohar bio! A on je već čovjek u godinama i mirno je dogovorio: Je, kaj je? A od kud ste vi, da nikad niste vidli žohara? Ja sam na to ponosno odbrusila: Iz Varaždina, iz nekadašnje prijestolnice Hrvatske! I kod nas nikad nije bilo žohara u gradu! Samo miševi! On se na to nije dao smesti, pa je rekao ravnodušno: Je, ovo je velegrad! Ja sam na to frknula nosom i mahnula rukom, te dobacila: Je, baš!

Tako sam ja pričala svoje zgode sa žoharima koji su vrhunac “neciviliziranosti civilizacije” i koji mi se užasno gade susjedi i glavnoj osobi za našu zgradu gđi. Mariji Š. Kad je u kuhinju ušetao njezin pas, zlatni retriver. Kujica kako sam poslije saznala koja se zove Aja. I Marija Š. je rekla: “Aja ima menstruaciju.” A ja sam se tako smela da sam skoro pala sa stolice i zamalo sakrila ispod stola. Ali čovjek mora odglumiti da je modernih nazora, pa nisam dozvolila da se vidi kako sam se smela, te sam rekla: O, pa ona je odrasla žena ako ima menstruaciju (tu riječ sam jedva prevalila preko ustiju). Na što je Marija Š. lakonski dodala: “Da, nosi gače i uložak.”

http://www.demotivacije.com/media/demotivators/demotivacija.hr_Opa-susjedi-sto-radite-to_130972161658.jpg

Na što sam ja razgoračila oči samo da se ne vidi moje gađenje i upitala: “Stvarno?!”. “Da, stvarno!”, opet je lakonski odgovorila susjeda Marija Š. i dotukla me svojom ležernošću. Onda sam ja opet, da budem na visini zadatka, izvukla svo svoje enciklopedijsko znanje o psima i kujama iz glave, pa upitala značajno: “A koliko puta ima menstruaciju?”, držeći pri tom “sve konce u rukama”, da slučajno ne pocrvenim i tako ne otkrijem kako sam “nazadna”. “Dva puta godišnje”, opet je ležerno odgovorila susjeda M.Š. “Hvala Bogu!”, uskliknula sam ja i dodala, da “nije svaki mjesec”. “Ma, nije, tko bi to izdržao”, opet je lakonski odmahnula susjeda. “A kakve uloške koristite za vašu kuju, one kakve i za nas žene?”, opet ja mutavo priupitam. “Pa, da. Naravno” “Dobro”. Sad već ravnodušno odgovaram ja.

http://static.igre123.net/slike/183242-97765/mali-pas-s-loptom.jpgOnda je susjeda M.Š. stala pričati kako su oni na selu iz kojeg je prije “ohoho” godina došla u Zagreb imali psa koji je pratio njezinog oca na njegovo posljednje počivalište. Da nastavimo priču, konverzacije radi, ja sam počela govoriti kako je mene nakon povratka iz Zagreba 2001. godine u kući djeda i bake čekao pas Kiki. Bio je malo veći od vjeverice, iste boje kao vjeverica i moj bratić Tonček kojeg tako od milja zovemo, je rekao “Zbilja, on je tebe obožavao. On je bio tvoj dečko”. A kad je moja majka znala zvati na telefon da se raspita o tada, mojem slabom zdravlju, nastavila sam ja sa pričom susjedi Mariji Š., baka je obično na telefon odgovarala “umjesto da s dečkom spava, ona spava sa pesom! Onda si možeš misliti kakvog je zdravlja?!”. Na tome sam završila priču sa susjedom koja me otpratila do izlaznih vratiju i na kraju poručila:! Ništa se ne brini za žohare. Ja ću izvjesiti obavijest o deratizaciji, a ti samo prati obavijesti u zgradi!” A nisam joj ispričala priču o Kikiju do kraja:

Kad sam živjela u Karlovcu, na godinu dana, a putovala na posao u Zagreb i bila iz Varaždina, jedne subote ranog ljeta oko podne nazvao me jedna dječji glas sav uplakan. Bio je to mali Tonček. Prvo sam se, poznavajući prilike u obitelji, prestravila da se možda nisu svi na “mrtvo posvađali” u familiji i da je to na dijete tako utjecalo da je ono u šoku, pa ne može govoriti. Ali ubrzo sam vidjela da nije tome tako. Tonček je kroz suze stao govoriti kako je Kikija udario auto i da je sad kod veterinara. Do večeri istog tog dana znala sam da je Kiki preživio. I tako me Kiki dočekao kada sam se iz Zagreba i Karlovca vratila kod djeda i bake u Varaždin.

I da, Kiki je kao posljedicu prometne nezgode nosio sa sobom kao priljepak epilepsiju. Cijele noći se znao tresti, okretati očima, kočiti se. Brat i ja smo ga zamatali u tople deke, veste i sve što smo našli pri ruci, a i usred noći smo ga oko 2 sata iza ponoći nosili kod susjeda veterinara na injekcije…

Kad sam se ja po ne zna se koji puta ponovno uz Varaždina preselila u Zagreb, tako sam, naime, čula od drugih sumještana Varaždinaca, Kiki me tražio na svim mjestima koje je posjećivao (bez uzice) sa mnom. Tražio me u strogom središtu grada u Francuskom kafiću, išao je u susjedni kvart do moje prijateljice, tražio me kod frizerke, koje su mu kazale: Kiki, ajde doma, nema ti tu tvoje cure”… Sve dok jednog dana nisam čula vijest da je Kikija pregazio neki luđak na cesti koji je vozio “bijesan auto”. Malo je za reći da se nisam mogla smiriti. A što da vam pričam o Kikiju?! Kakva je to samo pseća ljubav bila?! Ma, o Kikiju, niti riječi!

http://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2013/03/radio-300x207.jpgNakon svih ovih prisjećanja na Kikija, navečer, kad sam se prije koji dan vratila iz knjižnice sa Kvatrića upalila sam radio uređaj i sa radio Sljemena čula: kako jedna starija gospođa, sva zdvojna, traži svojeg psa ljubimca koji je odlutao sa Šalate, a odaziva se na ime Princ Charles, kavalir. Sad je zbilja dosta, pomislila sam. Kad tamo gospođa je ostavila broj telefona: 099 999-007! za sve poštene nalaznike. Što mi je drugo preostalo nego da uzdahnem i u sebi kažem: Ah, taj pasji život!

 

Ephraim Kishon, Priče o životinjama
Dresura!

http://www.ephraimkishon.de/und_die_beste_ehefrau.jpgFrancika je u našoj kući preuzela svu vlast. U praskozorje skoči nama u bračni krevet i probudi nas lizanjem,  a onda počne grickati predmete oko nas. Njezinm sitnim, šiljatim zubićima pale su žrtvom već mnoge papuče, pa i jedan tranzistor, kabel i razna literatura. Kad je uzela glodati sjevrenu stranu moga pisaćeg stola, odlučno sam joj zapovijedio da napusti sobu. Otada se više ne usuđuje ući u nju, osim po danu i po noći.

  • Ephraime – priupitala me najbolja od svih žena – je si li ti siguran da mi našu kujicu dobro dresiramo?

I u meni su se već javile slične dvojbe. Francika provodi najveći dio svojeg slobodnog vremena u našim naslonjačima ili u krevetima, dočekuje svaku osobu koja se pojavi na našem pragu veselim mahanjem repa, a laje samo onda kad moja supruga sjedne za klavir. Osim toga, kako je naša djeca stalno šopaju kolačima i čokoladom, sve je manje nalik na patuljastog šnaucera, a sve više na nilskog konja zaostalog u razvoju. Razumije se samo po sebi da je nikako ne možemo odviknuti da piški po tepihu. Jednostavno je malo previše razmažena.

  • Možda bi je trebalo upisati u tečaj dresure – odgovorio sam na suprugino spomenuto pitanje.

Ta mi je ideja pala na pamet zahvaljujući njemačkom ovčaru Zuli koji prebiva u našoj ulici i dva puta dnevno prolazi pokraj naše kuće s Dragomirom, poznatim trenerom pasa koji ima položen državni ispit.

  • K nozi! – viče mu Dragomir. – Pozor! Lezi! Diž’ se!

I onaj njegov veliki glupi pas izvršava svaku njegovu zapovijed, sjedne, legne i skoči kako mu gazda kaže. Više puta smo kroz prozor gledali tu nedostojnu predstavu.

  • On je tog plemenitog psa pretvorio u mašinu – glas moje surpuge zvučao je gadljivo.
  • U robota bez duše – potvrdio sam. Oboje smo pogledima pomilovali Franciku, koja je upravo trgala jastučić obrubljen skupocjenom briselskom čipkom prije nego što će prosuti punjenje jastučića po tepihu.
  • Daj porazgovaraj s Dragomirom – promrlja moja supruga oborene glave.

Dragomir, zdepast čovjek srednjih godina, razumije jezik životinja kao što ga je nekoć razumio kralj Salomon, kad je bio u formi. S ljudima pak ima nesporazuma u sporazumijevanju. Tridesetak godina živi u ovoj zemlji i tečno se izražava samo na svojem materinskom hrvatskom jeziku.

http://vkrnic.blog.hr/slike/m/images.jpg

  • Što to dođe? – upita nas kad je ugledao Franciku.
  • Otkud ste uzeli ju?
  • To sad nije važno – odgovorio sam mu s doličnom suzdržanošću.

Dragomir je podigao Franciku na ruke i proburazio je pogledom.

  • Kako vi hraniti ovaj pas?

Izvjestio sam ga da Frnaciki četiri puta na dan serviramo njoj najdražu juhu,  a jednaput rozbif  s rezanicima ili irski gulaš, nakon toga za desert kremšnite i vafle namazane medom.

  • Loše i krivo – odsiječe Dragomir kao na panju. – Pas samo jedanput hranit se i gotovo. A đe napravi se?

Nisam ga odmah shvatio pa mi je pojasnio:

http://www.index.hr/images2/djecakspsima.jpg.jpg

  • Đe piša? Đe kaka?
  • Uvijek samo u kući – potužih se. – Nikad u vrtu. Uzalud je molimo i kumimo da to radi u vrtu.
  • Pas uvijek napravi đe se prvi put napravi-objasnio nam je državni trener. – Koliko puta napravi se u kuća?

Na brzinu obavih računsku operaciju u glavi.

  • Oko petsto puta.
  • Majko mila! Morate taj pas prodat!

Dragomir me potom upoznao sa žalosnom činjenicom da se Francika, zbog našeg pedagoškog neiskustva, navikla naš vrt smatrati svojom kućom, a kuću WC-om.

  • Ali valjda se, majstore može još nešto učiniti!- usrdno ga zamolih.-Platit ćemo vam koliko god tražite.

Državni trener porazmisli.

  • Dobro – odluči na kraju. – Najprvo morate vezat pas. Ja vam donesem lanac.

http://www.tt-group.net/Fotografije_Srbije/Fotografije-pasa/Zlatni-retriver-zenka.jpgSutradan u jutro Dragomir nam je donio rashodovani sidreni lanac,  a zatim je u najdaljem kutu vrta zabio u zemlju držak od metle i privezao jedna kraj lanca za njega, a drugi za Francikunu ogrlicu.

  • Tako. Ovđe pas stalno bit. Jednaput samo malo hrane. Inače nitko da dođe.
  • Ali kako će to jadna Francika izdržati?-usprotivio sam se Dragomiru, uz glasnu potporu žene i djece. – Francika ne može bez društva…Franciki je potrebna ljubav…Francika će se rasplakati…
  • Nek samo plakat – ostao je Dragomir neumoljiv.
  • Ja vam kazat što radit, a vi radit šta ja kazat. Inače ništa. Inače pas najbolje odma prodat.
  • Sve, samo to ne!-prostenjao sam u ime obitelji.
  • Držat ćemo se svih vaših uputa. Koliko smo vam dužni za tečaj?
  • Sto pedeset bez prinanice – odgovori mi Dragomir na začudo dobrom hebrejskom.

Francika je zacviljela.

Već smo popodne svi bili obliveni suzama. Djeca su dozlaboga tužnim pogledima promatrala Franciku, osamljenu, gladnu, svezanu. Renana više nije mogla izdržati, pa je legla uz nju jecajući. Amir me molio sklopljenim dječjim ručicama da odvežem sirotu kujicu. Pridružila mu se i moja supruga.

  • Barem na četvrt sata-preklinjala me.-Barem na deset minuta…Barem na pet minuta…
  • Pa, dobro. Na pet minuta…

Lajući na sav glas, Francika je doprašila u kuću, počela redom skakati po svima nama, obasula nas svjedočanstvima beskrajne ljubavi, provela noć u dječjoj sobi i lijepo zaspala u Amirovu krevetiću, nakon što se do sita najela kolača, čokolada i papuča.

U jutro je zazvonio telefon. Bio je to Dragomir.

  • Kako pas noćio?
  • Sve je u najboljem redu – odgovorih.
  • Puno laje?
  • Jest, ali na to ćemo se naviknuti.

Istodobno sam pokušao spriječiti Franciku, koja mi je sjedila u krilu, da se domogne moje kutije za naočale.

Dragomir mi je nastojao utuviti u glavu da se u prvo vrijeme dresure moramo bezuvjetno držati svih njegovih uputa. Upravo je sada najvažnija željezna disciplina.

  • Potpuno se slažem s vama – potvrdio sam. – Možete se slobodno osloniti na mene. Kad već dajem tolike pare na dresuru naše kujice, onda želim vidjeti i rezultate. Nisam ipak slabouman…

Spustio sam slušalicu i oprezno izvukao kabel iz Francikine gubice.

O podne mi je Amir, blijed od straha, upao u sobu.

  • Dragomir, dolazi! – dovikne mi to budno dijete. – Brže!

http://slike.n3po.com/cache/Slike/Pas-na-lancu_900.jpgIzvukli smo Franciku iz deke za sviranje klavira, odjurili smo s njom u vrt i privezali je za brodski lanac. Kad je Dragomir stigao, sjedili smo već svi pristojno za ručkom.

  • Đe, kuja? – otresito nas je upitao državni trener.
  • Pa, gdje bi bila? Tamo, naravno, gdje joj je i mjesto. U vrtu na lancu.
  • Tako i treba. – Dragomir klimne glavom u znak mrzovoljna priznanja. – Samo tako nastaviti!

I doista je Francika do kraja ručka ostala u vrtu. Amir ju je doveo tek na desert i pogostio je kolačima i voćem. Francika je bila sretna iako malo zbunjena. I slijedećih je tjedana prilično teško shvaćala zašto je na brzinu vežemo lancem kad god se pojavi onaj stranac čiji jezik nitko živ ne razumije i zašto je nakon njegova odlaska opet vraćamo u njezin WC.

Ipak je sve to prilično dobro štimalo. Od vremena do vremena podnosili smo Dragomiru podroban izvještaj o napredku koji smo postigli u ostvarivanju njegova programa dresure, tražili od njega svakojake savjete, pitali ne bi li za Franciku možda trebalo napraviti kavez (Ne treba, napolju dosta toplo!), a onoga utorka kad nam je Francika razderala najljepši stoljnjak, dali smo mu od svoje volje dodatni honorar od 50 funti.

Slijedećeg je vikenda Dragomir grdno pogriješio – došao je k nama nenajavljen.

Stvar je bila u tome što je Zula ugrizao poštara za nogu, pa je Dragomir pozvan da ozbiljno porazgovara s njemačkim ovčarom. Dragomir je iskoristio geografski položaj i otvorena ulazna vrata naše kuće da prodre u nečuvanu dječju sobu, pa je Amira i Franciku zatekao kako zagrljeni leže pred televizorom i zoblju kokice.

  • To je vrt? – zaurlao je. – Tako svezana kuja?
  • Nemoj se ljutiti, striko – ispričao mu se Amir. – Nismo mi znali da ćeš ti doći.

Renana je zatulila, Francika je zalajala, Dragomir je i dalje urlao, pa sam i ja dotrčao i počeo urlati. Moja je supruga stajala iza mene stisnutih usana i čekala da zavlada tišina.

http://dalje.com/slike/slike_3/r2/g2010/m01/y223445428536411.jpg

  • A što vi zapravo želite?-upitala je Dragomira kao da ga prvi put u životu vidi.
  • Ja želiti? Vi želiti! Vi želiti da kuća bude čista. Ovako ne. Kuja se u cijela kuća napravi!
  • Pa šta onda! Ja ću lijepo sve počistiti, a ne vi.
  • Ali… – zausti Dragomir.
  • Van!-zapovijedi mu najbolja od svih žena.

Otada u našoj kući vlada mir. Francika gricka papuče i tepihe i sve je deblja i piški gdje joj se hoće. Moja supruga trčkara za njom s krpom za pranje poda, djeca plješću od užitka, a  svi se mi slažemo u mišljenju da nema ničeg ravnog čistokrvnom, rasnom psu uvezenom iz srca Europe.

 

Uz jedan “pseći, vjeran pogled”,
pozdrav uz… Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s