RADI, MOLI, VOLI!

Ili, da’l netko sretno u ovoj zemlji i voli još?!

 

Prošla je godina dana od kako smo ušli u Europsku uniju. Neki još ni sada nisu svjesni da smo u EU. Ne samo neki, nego i mnogi. Čak niti Vlada nije uspjela “pokupiti novce iz EU fondova” a kako bi onda pojedinci, građani ili tvrtke. Ne znam što se to s nama događa?

Imamo li mi uopće neke političko-gospodarske strategije ili je sve kako “voda donese” i imamo li mi uopće radne navike i osjećaj za odgovornost ili je i sve to po onoj staroj “ kako ćemo, lako ćemo?!”. Kad je već tako, zašto “izmišljati toplu vodu”? Radije čujte i počujte što je o radu i o ljubavi, a i bez jednog i bez drugog se ne može živjeti, baš kao ni bez Sunca, napisala slavna Žuži Jelinek u svojoj knjizi “Živjeli muškarci”” E, pa živjeli!

Zapravo, ako tako stojimo s radom, onda se čovjek s pravom pita:
Da’l netko sretno u ovoj zemlji i voli još?!

 

Da biste bili sretni, ali i da biste dugo živjeli, potrebni su vam – rad i ljubav! Znam da će to neki držati tek frazom toliko puta izrečenom i slušanom da će na to samo odmahnuti rukom. Ali “nevjernim Tomama” ta se tvrdnja može potkrijepiti primjerima iz života onih kojima su se mnogi divili i kojima se divimo i danas svi mi.

“Bez unutarnje radosti čovjek brzo stari” govorio je slavi slikar Picasso, i objasnio zašto su slikari, a i drugi ljudi koji se bave umjetnošću ili nekim drugim zvanjem dugovječni. Objašnjavajući svoje poimanje ljubavi, njezino značenje u životu, isticao je “Ljubav je poticaj koji mi daje snagu da stvaram i veselje da živim. Možda je tajna dugoga života nas slikara i u tome što radimo do posljednjeg daha”

Tu mnogi “obični smrtnici” griješe. Kad odu u mirovinu ili su pred njom, opuštaju se i misle kako je došlo vrijeme “zasluženog odmora”. A trebali bi se ponašati baš suprotno-to bi trebalo biti vrijeme pune angažiranosti i ostvarenja onih želja koje nisu mogli realizirati, jer su bili zaokupljeni najčešće egzistencijalnim problemima. Kod umjetničkih i zanatskih zvanja toga opuštanja nema ili ga ima manje. Umjetnici ne priznaju vrijeme kao prepreku stvaranja i zapravo taj rad i zanos za stvaranjem njihova je unutarnja “hrana” koja im ne dopušta starenje. Mnoga medicinska istraživanja pokazuju jedno – oni koji rade, koji stvaraju u svakoj dobi, a ako uz to i vole pravi su sretnici!

 

Zna se recimo da je znameniti slikar Tizian bio uz platno gotovo do smrt, pa i naš slikar Mirko Rački, koji je umro u 103. godini života, teško se odvajao od kista. Renoir je slikao nepokretan. No valja reći da nije samo talent dovoljan da bi se izdržalo. Potrebna je i dobra fizička kondicija. A da bi se ona postigla ili održala, treba i na njoj raditi. Nitko od ljudi u godinama neće tražiti “olimpijske rezultate”, ali svatko može prije ili poslije jutarnjeg tuširanja vježbati barem 15 minuta.

Liječnici savjetuju mnoge vrste vježbi, a na nama je da odaberemo one koje možemo izvoditi ili za koje znamo da nam pomažu, najprije da budemo zdravi, a potom i kreativni i da neprestance – volimo. To su, uostalom, dvije temeljne životne vrijednosti koje pokreću i čine da se život živi na pravi i ozbiljan način. Ako toga nema onda jednostavno – starimo. A starenje bez rada i ljubavi veoma je bolno. Kad nestaje želja za stvaranjem zatvara se krug znatiželje,  a onda čovjek počinje razmišljati o sebi analitički, možda čak i pesimistički, postaje svjestan da je blizu prirodni završetak.

Psiholozi slično govore. I sama sam se često uvjeravala kako je to – točno- rad održava čovjeka na životu. Ja sam ta koja tvrdi da nema vječne ljubavi, ali ima potpore, ima ljubavi i u starijim danima. One koja se može i tada roditi. Konačno, svaka se ljubav mijenja, ali ostaju mnoge duboke spone koje vežu ljude!

Ima tako mnogo stvari koje omogućuju čovjeku da stvara i osjeti unutarnje veselje. To su oni prikriveni “motori” koji, kao obrambeni mehanizmi, čine život ljepšim, ali i umanjuju mogućnost da se odgodi ili uspori treća životna dob.

Da život nije lagan niti jednostavan, osobito u starijoj dobi, najbolje dokazuje primjer slavne modne stilistice Coco Chanel. U životu je imala velike ljubavi. I mnogo njih. Bila je i lijepa i bogata i elegantna. Kao mlada zaljubila se u susjeda, raznosača robe iz susjedne trgovine. Nagovorio ju je da se preseli k njemu. Nakon nekoliko mjeseci shvatila je da joj to nije dobro, jer će s njim živjeti bijedno kao što je živjela njezina majka. Valjda je slučaj htio da je u trgovinu u kojoj je radila, jednog dana došao veoma elegantan gospodin. I iskre su počele frcati. Vatra se razbuktala toliko da je ona, bez razmišljanja, postala njegovom ljubavnicom,  a što drugo kad je bio oženjen?! Ostalo je to – deset godina. Doduše bio je “široke ruke”. Pomagao joj je da otvori malenu trgovinu šešira. A kad se toga zasitila počela je kreirati haljine. To je žena koja je u modu uvela charleston i skratila kosu. Prva je skratila suknje tako da su se vidjeli gležnjevi. I polako se uspinjala na ljestvici velikih modnih kraljica. Nije niti primijetila kako joj godine brzo prolaze. Mijenjala je ljubavnike, uglavnom bogate. Međutim niti jedan joj nije ponudio brak. Kad je zašla u ozbiljne godine, razmišljala je o tome gdje je pogriješila. Sve se više osjećala usamljenom, pa je u 65. godini odlučila otići u mirovinu. Kupila je veliki posjed s krasnim dvorcem, angažirala mnogo posluge i odlučila živjeti bezbrižno.

Međutim kad bi gosti otišli, još je bila osamljenija. Nije više radila, nije imala ljubavi, jer su se mnogi njezini ljubavnici vratili svojim obiteljima. Nakon pet godina samoće odlučila je vratiti se svom poslu. Ponovno je otvorila modnu kuću, vratila neke od svojih bivših djelatnica i posao je opet dobro krenuo.

Coco je dokazala kako bez rada čovjek brzo propada i stari. Sad je čvrsto odlučila potražiti i ljubav. Svake večeri odlazila je u najelitniji klub čija je bila članica kako bi upoznala čovjeka koji bi joj odgovarao. Budući da je bila još “dobrodržeća” mnogi su joj prilazili. Jedne večeri prišao joj je inženjer šumarstva kojeg je poznavala od mladosti. Naučio je da ga žene uzdržavaju, a u svojem poslu nije mnogo postigao. S Coco je odmah počeo ljubovati i ona je u početku bila oduševljena. Njihova veza trajala je šest mjeseci. Coco je bila zadovoljna, jer više nije bila sama. Budući da je bila veoma mudra, shvatila je kakav je on čovjek, ali bila je bogata pa joj to nije smetalo.

Nakon nekog vremena taj je njezin ljubavnik obolio. Ona ga je smjestila u najbolju kliniku, angažirala najbolje liječnike da ga spase. Kad se malo oporavio, zatekla ga je kako udvara jednoj služavki kojoj je bilo oko 50 godina. I čaša se prelila-izbacila ga je iz kuće. Njezina ljubav potpuno je nestala, pa se samoj sebi čudila kako je pala tako nisko i dopustila da je iskorištava taj ostarjeli žigolo.

Odlučila se potpuno posvetiti svojem poslu u kojem je doživjela golem uspjeh. Imala je tek jedan element za život – rad! Ljubovala je, ali očito nije znala što od ljubavi tražiti i kako je zadržati. Kažu da se obitelj stvara u mladosti. To je točno ako se pri tom misli na rađanje, ali ima sretnih veza stvorenih i u kasnijoj dobi.

Preporučila bih svima, i ženama i  muškarcima, da se ne osamljuju, jer to znači da – stare. No nije samo biološka starost – starost. Znam nekoliko mladih staraca i starih – mladića. Dok se radi, dok se voli, godine se ne broje!

Za ovu nedjelju toliko o Picassu, Renoiru, Tizianu, Račkom, Coco, o dugovječnosti i starosti, o nama i EU, a ponajviše o radu i – ljubavi. O onome, ipak,  što nam svima najviše nedostaje, zar ne?!

A moj Bože, što se može, moglo je i gore bit?!

 

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s