Ritam života

Tko zna gdje su dani ti kad smo djeca bili mi?

Bilo je lijepo sunčano poslije podne. Baš nekako prije ovog kišnog tjedna. Ništa nije upučivalo na to da bi ova srijeda mogla po nečemu biti posebna. Na tramvajskoj stanici čekajući “peticu” za Prečko do mene je sjela jedna starija žena koja je prekrasno mirisala. Petica nije nikako stizala i žene koje su sjedale do mene su se izmjenjivale u svojim godinama i u svojem stilu odijevanja. Ali, sve od reda bile su njegovane i prelijepo su mirisale. Osjećala sam ponos što sam i ja žena. (I što i ja, svježe otuširana i namirisana isto tako mogu stati njima uz bok). Nevjerojatno, ali istinito, mirisi vam doista mogu popraviti raspoloženje. Posebno ako je to negdje oko 16 sati u središtu Zagreba kada se svi vraćaju s posla kući. Ne znam što se to događalo tog sunčanog poslije podneva?! A u tramvaju, koji je napokon došao imate što za vidjeti i čuti! Prekrasan mladić, lijep k’o slika i njegova lijepa djevojka. Nevino su se grlili i mazili, žene su neobavezno čavrljale u tramvaju, pa čak su i muškarci izgledali uredno, čisto, ležerno, kao da se ne vraćaju s posla. Atmosfera u “petici” kao i u cijelom gradu kroz koji sam proputovala bila je opuštena. Nigdje niti traga krizi, otužnoj, depresivnoj svakodnevnici… Kao da je neka magična ruka prešla preko svih briga koje more stanovnike ove države i maknula bore od strahova, neprospavanih noći, neplačenih režija, neisplaćenih plaća, siromaštva, nesigurnosti… Jednom riječju: Bio je to dan za pamćenje.

Pa, ipak, već sljedećeg jutra nestalo je sve te čarolije. Pijući kavu na Jelačić placu gotovo su mi suze navrle na oči dok sam gledala naš stariji svijet kako teškog koraka vuče natrpana kolica s Dolca iz kojih viri kakva zelena salata ili grincajg. Pohabane stare cipele, istrošene hlače, starački, zapušten izgled. Brige, starost, neimaština, sve je to ostavilo traga na njihovim licima i tijelu. Na njihovu ponašanju i držanju. Bilo me sram u kakvoj zemlji živimo. Tek tu i tamo koja njegovana i dobro odjevena starija gospođa. Što je ta famozna tranzicija napravila od naših trudbenika? Nekada su i oni nosili odijela, kravate, mokasine ili crne izglancane cipele na vezice…Sad je sve to sada staro, istrošeno, pohabano. Samo što se nisam zagrcnula od tog nimalo ugodnog prizora. “Mi smo doista zemlja bijede i siromaštva”, pomislila sam. Pitajući se pri tome: Što rade oni koji nas vode, svi političari misleći pri tome? Zar od svoje udobnosti ne vide ovu svakodnevnu bijedu i oskudicu? Kako ih nije sram da im njihovi stariji hodaju ulicom zamrljanih, poštopanih hlača i iznošenih sandala ili cipela. Da vonjanju na znoj jer nemaju se čime oprati. Niti sebe niti odjeću…Stvarno ne znam što bih više mogla reći za ovo što sam viđala svakog dana ispred prozora svoje zgrade kada se kopa po kontejnerima, pa sve do ovog tako zornog prizora. Da se prestraviš starosti, ove zemlje, neimaštine i da se sjetiš stihova Tina Ujevića: “O, kako je teško biti star i biti sam…”

Iznad mene stanuje magistra u mirovini, izvjesna zagrebačka gospođa V.M. koja je mirovinu zaradila kao magistra farmacije u Njemačkoj. Ova gospođa specifičnog stila odijevanja i nošenja sa respektabilnim “becgroundom” (otac veliki obrtnik prije II.svjetskog rata, majka velika zagrebačka milostiva) živi k’o po ljekarničkoj vagi. Germanski točno, pedantno, vrlo aktivno i angažirano, nimalo dešperatno ili nezaineresirano za svoju okolinu (iako sve decentno i na distanci obavlja), vrlo vedro, sdračno i srčano, ali s mjerom pristupa svakome. I tako me na Dan antufašizma dok sam se ja kat niže smrzavala u svojem stanu pozvala na svoj balkon, polegla na “ligeštul” i kazala zapovjedničkim tonom, ali sa smješkom na ustima: Uživajte! I ja sam se prepustila na pet minuta “milovanju sunca i mirnoći”. Doista, takvu nirvanu, takav mir, spokoj i sreću već godinama nisam osjetila. Bilo mi je kao u stihovima Olivera Dragojevića: Lipo mi je, lipo mi je na lažini suvoj ležat. Osjećala sam zahvalanost prema njezinoj gesti. Kad je još skuhala jednu ukusnu kavu i održala kratak kurs iz psihologije odnosa na Balkanu na svojem balkonu, mojoj sreći nije bilo kraja. Osjećala sam se spokojno, smireno i ponosno na starost! Da je i takvo što moguće doživjeti od jedne gospođe starije od 70 godina koja živi po “ljekarničkoj vagi”, u centru Zagreba u današnje vrijeme?! Tja…

Sve što je lijepo kratko traje. Jer već i prije svih ovih ljepota, ne samo da HDZ nije slavio one iste srijede kada su “žene fino vonjale, a mladi se nevino voljeli” u gradu svoju 26 obljetnicu na kojoj se opet iznova “zaklinjalo, vikalo, pljeskalo” (ništa ne brinite bilo bi tako i na obljetnici bilo koje stranke u nas), nego niti se matura nije mogla položiti u miru Božjem već uz razno- razne malverzacije i slično.

Kad su već kiše počele padati, a blagdani se spajati tako nepristojno i na naš već poznat način odnošenja prema radu i svemu ostalome uopće i kad je već od mature nastala prava trakavica, jedne večeri pali su mi na um stihovi Tereze Kesovije: “Tko zna gdje su dani ti kad smo djeca bili mi….?”. I doista, kao da sam potonula u bezvremensku crnu rupu. Kao da sam se vratila više od 20 godina unatrag u rodni mali grad, nekoć davno, glavni grad Hrvatske i sjetila se svoje mature. Kako je sve to bilo samozatajno. Nitko nije znao da se ide na maturu. Kakvo izvještavanje medija o tome?! To je bio tvoj, samo tvoj privatan čin, privatan pir.

Bilo je to vrijeme dok sam odrastala u gradu uređenom k’o apoteka i u kojem je jedino zanimalo to “hoće li i po meni kao i po filozofu Kantu navijati ure u gradu?” Dakle, samo me zanimala “kraljica znanosti” – filozofija. I ništa više i ništa manje. Još nije bilo toliko galame, buke, larme – ni za šta. Još nije bilo celebritya, svijeta kiča i grubosti. Ljetna poslije podna su se vukla lijeno, pila se limunada, Coca Cola, Cola i jeo se sladoled od “Šiptara” (Albanaca). Nije bilo mobitela no svi su se sve jedno nalazili na pravom mjestu u točno vrijeme, svi su u školi učili, išli sa strahom na veliku maturu, na fakultetima s rešpektom polagali ispite, zapošljavali se mahom preko natječaja. Ne kažem da su to bila idilična vremena, ali nešto od građanskih normi nije niti komunistička ideologija mogla pretvoriti u prah i pepeo. Tim više što su se važni drugovi vrlo brzo uselili u građanske stanove, imali kućne pomoćnice iz Zagorja ili Zagore i vrlo brzo prihvatili građanske norme ponašanja. Sad, svatko na svoj način. Netko više, netko manje. Ali, iz današnje perspektive “buke i bijesa” sve se nekako čini da je bilo “k’o u apoteci”. Reklo bi se: K’o po špagi! Možda su to samo lijepe uspomene. Ali, što sa onima koji niti to nemaju ili neće imati? Ili, možda griješim? Možda je i mene već vrijeme pregazilo? Dolaze neki novi klinci. Neke nove navike koje mi teško prihvaćamo i još teže razumijemo. Nije li moguće i tako?

Za ovu nedjelju, toliko!

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s