Stanuje li uopće Austro-ugarska više na ovoj adresi?

Ili, razglednica iz snježnog Linza!

Često navarćam u Linz u Austriji iz familijarnih razloga. Tako je bilo i ove godine kada je snijeg padao i padao i padao, kao da nikad neće prestati. Kao da mu nema nit konca nit kraja. Čim smo prešli granicu, lakše se počelo disati. Zagorski krajolik već je pripomognuo duševnom miru, a onda je uslijedio pejzaž susjedne dežele u kojoj je sve uredno, mirno, čisto, naštimano. O tome kako je sve izgledalo kada smo se počeli približavati Grazu, pa Linzu… te gorostasne planine snijegom okovane, taj red, hladnoća, mir, zloslutnost, teška povijest, male čari svakidašnjeg života, taj austrijski “šmek”, to naše susretanje sa našim neraskidivim vezama sa Habzburškom monarhijom…” Ah, main got”

Što je ostalo od prijestolnice europske kulture u 2009. godini, Linza, nakon šest godina? Naoko sve je ostalo isto. Samo je te večeri sredinom veljače, nekako pred Valentinovo, kad smo već navikli da iz travnjaka sramežljivo vire visibabe ili da se barem u zraku osjeća proljeće, snijeg zajedno združen sa sigama okovao ulične svjetiljke i zameo puteve ovog ljupkog gradića na Dunavu smještenog na raskršču puteva između rodnog Mozartovog grada Salzburga i glavnog grada Austrije, Beča. Bila je noć kad je potpisnica ovih redaka stigla u Gartner strasse ili Vrtnu ulicu u samom središtu grada. U četvrt koja neodoljivo podsjeća na varaždinsku Gajevu ulicu ili središte Zagreba gdje je smješten SUVAG, poliklinika za gluhu i nagluhu djecu. Samo, pročelja zgrada su kao boje sladoleda. Jedna je zgrada iz vremena baroka i oličena je u roza boju, druga zgrada je novijeg datuma i svijetlo plava, a treća zgrada je posijeratna i boje je bijele kave. Sve to odaje dojam ljupkosti, šarenila i neodoljivog “cifrastog austrojskog šarma”.

Potiho otvaram vrata zgrade slična onima na samostanu naših Uršulinki i ulazim u dvosobni stan gdje me dočekuje drveno srce kao ono licitarsko na kojem piše u skladnim bojama:” Nikad ne stahuj od sreće. Gdje postoji sjaj srca svaki je čovjek vrijedan truda”. Za početak sasvim dovoljno. I noć prva, pod vedrim, hladnim, alpskim nebom. Već prvog hladnog jutra po dolasku posjećujemo na središnjem trgu ovog nevelikog grada od kojih 200 tisuća duša, Turističku zajednicu, ne bismo li saznali koliko se novčića slilo u gradsku blagajnu tijekom 2009. godine kad je grad poznat po proizvodnji bonbona, čelika, velikoj riječnoj luci na Dunavu i neizostavnoj Linzer torti kao najstarijoj na svijetu, kulturno carevao Europom.

Ondje nas dočekuju suzdržano, ali sa smješkom na usnama, ali ne govore previše. Naš odviše smjeli podhvat da saznamo za koliko se Linz u svojem kulturnom mandatu obogatio, ovdje je pao u vodu. Ljubazne službenice su rekle: Sve je ostalo po starom i vraća se polako u normalu. Ovaj narod ne voli se hvaliti ili još gore: živjeti na staroj slavi. Susjed, dr. Oskar koji je prevalio 90 godinu kao da nam čita misli, pa na glas komentira sportski mercedes parkiran na kolniku u glavnoj ulici: “Ah, sve je to došlo po modi iz Amerike. Preko medija. To nije u tradiciji našeg naroda”, mahnuo je rukom i onako uz put prokometnirao mladu plavušu, vlasnicu ovog “trofejnog” automobila. U Dalmaciji bi na to rekli: Pametnom dosta. Sve je o Austrijancima rekao u dvije riječi.

Nakon svega sedam dana boravka u ovom gradiću uspjeli smo se uvjeriti u istinitost usputnog komentara susjeda dr. Oskara. Stanovnici Linza plijene pažnju svojom skromnošću, discipliniranošću i pristojnošću. I sam grad koji iza sebe ima dugi niz godina, jer spominje se već 799. godine kao važno trgovačko središte, a trgovalo se na glavnom trgu Hauplatzu na kojem je spomenik visok preko deset metara koji je zaštitinik grada od triju pošasti koje su najčešeće kroz povijest posječivale Linz: vatre, gladi i ratova, skladna je, diskretna urbanistička cjelina. Šečući ulicama Linza susrećete se sa poviješu grada, ali i Austrije koja je pedantno u germanskom duhu, pohranjena, uredno arhivirana. Svi vidljivi tragovi kao da su pometeni, ostala su tek pročelja kuća i stare, utabane ulice koje kriju tajne. Ne samo poznatu činjenicu da je u starom dijelu grada na malom brežuljku boravio Mozart 1873. i ondje napisao svoju poznatu “Linzer Symphoni” ili u kući pored Dunava gdje su smješteni restorani stari i po nekoliko stoljeća, a gdje je odsjeo pisac Karl May, nego tu su uličicice po kojima je skitao I astronom Johanes Kepler, ali i kao dječak “zaboravljen od sviju i već onda zgađen ( bez razloga) nad svime” i sam budući Furer, Adolf Hitler.

Stari zapisi govore kako je do svojih mladenačkih godina ulicama Linza šetao Hitler odjeven poput fićfirića. No, valja nam ići po redu. Valja krenuti najduljom ulicom u Linzu, nalik na Ilicu u Zagrebu u kojoj se najviše šopingora i u kojoj su smješteni Meksički, Norveški i vrlo posječen Kineski restoran sa egzotičnom, ali ipak “starosjediocima” vrlo privlačnom i jeftinom kuhinjom. Jedan ručak: pet eura ili 36 kuna, a u ručak je uključen tzv. Švedski, ali topli, u ovom slučaju kineski stol koji nudi bezbroj slanih, kiselih i slatkih delicija, plus egzotičan način jedenja sa štapićima ili uz europski pribor za jelo. Kineski restoran nalazi se na glavnom trgu Hauplatzu od kojeg dalje krećete preko mosta ponad Dunava koji se ispružio preko samog središta grada. Ovdje je zbog nacističke prošlosti Austrije grad od 1945. do 1955. godine bio podijeljenjen na dvije okupacione zone. Jedan dio grada pripadao je Ruskoj, a drugi Američkoj zoni. Do prije proglašenja grada europskom prijestolnicom kulture, dakle, prošle godine na Dunavskom mostu bila je i velika spomen tabla sa fotografijom na kojoj austrijskih srednjovječni par pleše valcer u čast pripojenja grada I oslobođenja od “okupatora”, te ne tako davne 1955. godine. Do mosta, sasvim skladno se smjestio moderni muzej Lentos izgrađen u nekoliko katova sav u staklu koje s obzirom na vremenske prilike mijenja boje koje se prelijevaju i tako ponad Dunava posebice za sunčanih dana ili u dugim noćima stvaraju posebnu čaroliju.

Netko bi pomislio kako je “ova grdosija” pronašla svoje mjesto među malim, pitomim zdanjima čak iz 17. stoljeća smještenih uz Dunav, ali ovdje nitko nije protestirao na nešto tako novo i urbano, jer sve kao da posloženo od samog dragog Stvoritelja i moderno i tradicionalono žive u arhitektonskom suglasju i čine skladnu cjelinu čak štoviše stvaraju neodoljiv prizor kojeg svojim prisutstvom uveličaju još i bijeli poput snijega labudovi na Dunavu koji putuju zajedno sa tankerima i brodovima niz plavi Dunav. Sad je snijeg, pa su se labudovi smjestili na sigurnom isto kao i putnici namjernici u jedan od brojnih starinskih restorana smještenih uz Dunav u kojima je atmosfera podešena za intimne večere ili obiteljske ručkove i gdje mirno iza malih vratašca ili prozora možete gledati kako snijeg pokriva staze oko Dunava i uživati u knedličkima, goveđem pečenju, pivu ili kojem tradicionalnom austrijskom specijalitetu. Izađete li na snijegom zametene ulice u tom slučaju nećete se snaći u prizoru koji se ispred vas ispružio kao na dlanu. Pa će vam se kao u bunilu pričinjati da ste zalutali u kakav talijanski gradić ili koju parišku uličicu ili jednu od novosadskih ulica u kojoj svjetlji jedna noćna lampa i u želji da pronađete izlaz doći će vam da zapjevušite refren starogradske pjesme: “Ulicama kružim, ne bi li je sreo, pjesmu da joj pružim, srce, život cijeli…”Kad ste ovako siti iz toplog ambijenta odlučili napustiti jedan od najstarijih dijelova grada uz sam Dunav bilo bi dobro da objed ili raniju večeru završite sa jednim espressom na najvišoj točci grada do koje vodi tramvaj, a to je nešto kao naša Ivanščica samo puno bliže gradu, Poslinberg. Do Poslinberga u kojem je smješten dvorac sa restoranom “teško dišući” uspinje se poseban tramvaj čija je karta skuplja od one za uobičajenu gradsku vožnju. S Poslinberga se pruža pogled na cijeli grad.

Kao da vam je čitav grad ispružen na dlanu. Sa jedne strane Dunava na brežuljku smještene su urbane vile, a s druge strane zgrade sagrađene iza II. svjetskog rata ili one baroknih pročelja. Uz četvrt zgrada iz doba baroka nastavlja se put prema seoskoj idili udaljenoj od središta grada 20 minuta vožnje. Tamo vas dočekuju kuće srednje klase i mala obiteljska gostionica koja nudi seoske specijalitete. Kad bi se u gradu na lijepom plavom Dunavu pobrojala sva ugostiteljska i slična ponuda mogao bi se steći dojam da stanovnici Linza znadu uživati u životu. Ali, ne. Ovdje za razliku od nas, samo stanovnici zlatne dobi žive na “viskoj nozi” i posjećuju u svojim hubertusima, pelerinama, sivim šeširima, sa zelenim obrubom ili kojim šarenim perom zataknutim za “škrlak” kavane i restorane. Mladi nešto manje od ljudi zrelije dobi. Oni već imaju svoje punktove okupljanja. Kad ste tako za dva eura popili kavu na Poslinbergu i tramvajem se spustili sa strmog brda nakon što se bacili pogleg na cijeli grad, možete se mirne duše neprimjetno uvući u uličnu gužvu ili pravi mali multikulturalni konglomerat koji je raspršen ulicama. Središnji trg i glavna ulica, žila kucavica prepune su Turaka, muslimanskih žena u maramama, crnaca, Kineza, Rusa ili Arapa i Indijaca. Sve zlatarne u Linzu drže Turci, a kao najveća nacionalna manjina imaju i svoju ulicu koju starosjedioci zovu Turskom ulicom u kojoj je smješten Turski restoran i turska trgovina zajedno sa mesnicom i voćarnom. Zateknete li se ondje pomislit ćete da ste na tržnici u Istanbulu. Sve odiše mirisima svježe janjetine, iznutrica , pečene pogače po jedan euro i svježeg voća i povrća uvezenog iz Turske. Na ovim ulicama prava je kula Babilonska. Svatko govori svoj jezik, a istovremeno vješto barata i sa njemačkim. Čak štoviše od austrijanaca su “skinuli” onaj “hoh i nobl u glasu” kad govore, pa kad sukladno jnjemačkom jeziku u govoru afektiraju i međusobno se nadmeću tko će se više “cartati u govoru” I to ne riječima već samim tonom govora.

Sve mora biti “ubermansh”, a istovremeno i ljupko. Tako i žene kad se sretnu “šmajhlaju se međusobno” krsteći se nazivima “meine liebe pupi”, a svi zajedno uljudno se pozdravlju sa starom uzrečicom “Krist Good” ili “Hvaljen budi Bog”. Ta, nije uzalud u Linzu smještena najstarija katolička crkva u Austriji ona Sv. Martina iz 788. godine, ali i najveća katedrala u koju stane 20 tisuća ljudi, a sagrađena je 1920 godine.

Ako se uspjete iz mješavine različitih mirisa i živopisnog govora iz Humbolt strasse ili Turske ulice izvući i krenuti malo više prema centru grada, lijevo od Golubinjeg trga uz draguljarnicu Svarowski smještena je velika zgrada u kojoj je sjedište vlade za Gornju Austriju. Oko Golubinjeg trga smještene su sve trgovine zvučnih naziva poput C&A ili H&M ili Klomfemberg u kojima u ovo doba godine počinje rasprodaja, pa već kvalitetne pulovere ili majice možete kupiti od osam do 25 eura. To, međutim ne bi priječilo Talijane ili Francuze, pa naše ljude da prigovore stanovnicima Linza kako im nedostaje malo “estetike” u odijevanju i kako su preskromno gotovo unificirano odijeveni. U masi prolaznika tek poneki od prolaznika koji još uvijek osjeća potrebu da “ odjećom transcendira stvarnost” pokojim modnim detaljem ili usklađenošću boja upadne vam u oči. Poput turskog zlatara Tarika Yakubiewitza koji je bio odjeven “ po pariški, la boheme” sa bijelom košuljom zaštitinog znaka, vestom na kopčanje boje bijele kave sa zaštitinim štitinicima od brušene kože na laktovima rukava ( kao zaštitinim simbolom diskretne, “siromašne” engleske aristokracije i krem boje šalom nonšalantno vezanim oko vrata). Neobičajen prizor za Linz koji vam uljepša dan.

Za nas s “Balkana” koji “patimo na izgled” ovo su važni detalji, Turci i Arapi općenito ovom gradu daju malo istočnjačkog šarma i začina života. Osim toga svi oni ravnopravno sudjeluju u životu grada koji čini jedan šaroliki vašar, ali ne taštine, već zajedničkog suživota u kojem se iz petnih žila, ali već i tradicionalno nastoji živjeti svakodnevnica i uživati u tzv. malim stvarima. Vrijedi k tome spomenuti kako se može vidjeti gdjekoju stariju gospođu kkao pomno bira narodnu nošnju Gonje Austrije koja je slična zagorskoj, ali nije tako jednostvana, satkana od bijele košulje i crnog “fertuna” ili crveno-crnog “lajbeka” već od košuljice sa nježnim cvjetnim uzorkom, šarenom pregačom i raskošnom haljinom, ali opet sve odmjereno i prilično strogo. Poput varaždinskih ili zagrebačkih gospođa i stanovnice Linza oosbito one starije decentno su građanski odjevene s time da su i diskretno našminkane ( ili nikako).

Strana im je “upadljiva njegovanost i dotjeranost” žena kakva se još uvijek susreće na zabranjenoj, ali geografski ipak opravdanoj riječi: Balkanu! Kad se nauživate “modnih detalja” možete dalje krenuti u razgledavanje grada i tada ćete uočiti da se ruča, primjerice, u najstarijoj gostionici u gradu iz 16. stoljeća u kojem kao da su kazaljke na satu povijesti stale negdje u 1916. godini kad se Carstvo raspadalo, a svi umornih lica od svakidašnjice uz pivo i knedličke koje poslužuje jedan naš Mate ( naše gore list), “ispovjedaju svakidašnje jadikovke” koje obično na velika vrata zaobilaze razgovore o politici, jer za njih su to sporedne stvari, čak se ne govori niti o plačanju režija već se potiho šuška o neposlušnoj djeci koja ne žele ići u školu, o preljubima, vanbračnoj djeci i razvodima. Posljednju veliku prašinu u gradu je podigla zabrenjena veza izvjesne “frau” Lang i dotičnog “her” Kurtza. Frau Lang čije prezime u prijevodu na naš jezik znači: dugačak, bila je visoka tek jedan metar i pedeset centimetara, ali skladne građe, profinjenih crta lica i općenito gledajući jedna oku ugodna crnka. Her Kurtz čije prezime u prijevodu znači: kratak bio je naočit crni muškarac visok 1,90 centimetara. I sve bi bilo dobro da jednog dana “frau” Lang koja je bila udata žena nije zapela za oko “her” Kurtzu. Nije puno trebalo i zabranjena ljubav je planula. Uskoro je o tome brujio cijeli grad, ali naravno u tišini. I svi su se na njihov račun dobronamjerno zabavljali. Svi osim supruga “rogonje” “her” Langa koji, naravno, nije imao pojma o čemu riječ.

Dame su govorile “frau” Lang “ kako mjere ne odgovaraju”, a ona zaljubljena u visokog i naočitog “her” Kurtza bi samo nezainteresirano odmahivala rukom. I sve bi išlo kao podmazano da se ipak jednog dana mala “frau” Lang nije odlučila vratiti kao poslije neke nenadan eoluje svojem malom suprugu Langu, a susjede su na to kometirale “Frau Lang sad mjere pašu”, dok bi ona samo mahnula rukom i vrckavo rekla: “Vi ste jedne vještice”. Eto, o tome razgovarju zadovoljni svojim životima, a opet kako ih je opisivao Stevan Zwaig poznati bečki pisac između dva rata, ljudi tužnih očiju. To je njihova svakodnevnica u kojoj ne znaju niti za predsjednika države, niti za parlamentarne poslanike, tek za gradonačelnika grada. U kojoj mirno ispijaju svoje espresso kavice, uživaju u čaši piva ili u kojem od kolača kojih ima na svakom koraku, počevši od najstarije slastičarne u Austriji koja je upravo smještena u Linzu, a to je “konditorai” Vrann iz 17. stoljeća u kojem se niti ne usudite zagristi u kolač tako lijepo izgleda, a i nije skup od dva do tri ili tri i pol eura. No, da ne zaboravim I Hrvati kojih nema baš puno previše u ovom gradu čeličana, bonbona i kolača, zaslužili su svojim život u Linzu svoju ulicu i to u samom središtu grada po imenu Croatian strasse.

Prije odlaska još smo malo morali uživati u okusima i mirisima austrijske kuhinje, pa smo poput večine zaposlenih stanovnika koji žive užurbanim životom urbane sredine, posjetili Snitzle haus i naručili neobično velik bečki šnicl sa pomfritom i marmeladom od brusnica koja se od pamtivjeka uz krišku limuna poslužuje uz bečku šniclu. Ovako velika šnicla posljedica je kako je to na početku našeg razgovora komentirao dr. Oskar “amerikanizacije austrijskog života”. No, to nas nije smelo da sve zasladimo najpoznatijom tortom na svijetu koju u Austriji dnevno ispeku i do 80 tisuća komada, a potom ih distribuiraju po cijelom svijetu. Bilo je to gorko-slatko osvježenje. Prhko tijesto sa listićima badema, jednostavan kalup sa trakicama prhkog tijesta preko torte i na podlozi od marmelade od malina. Sve se to topi u ustima po cijeni od tri eura za krišku poznate Linzer torte. Prava sitnica! I što je napokon ostalo od prijestolnice europske kulture za 2009. godinu?! Snijeg se na rastanku otopio i nestalo je snježne čarolije. Ali ostala je ona na lijepom plavom Dunavu. Gradu na rijeci koja povezuje Njemačku sa Austrijom i svim zemljama bivše Jugoslavije. Ostala je skladna arhitektura i mali teatar poput varaždinskog u kojem je obično na repertoaru neka talijanska predstava.

Ostao je Bruknerhaus i niz mjesta za ugodno časkanje ili “konzumaciju” kulturnih događaja. Najposlije, ostala je suzdržanost, skromnost i pristojnost njegovih stanovnika. Poneki sanjar i opsjenar koji svakog tjedna za dva eura igra europski loto za zgoditak od 120 milijuna eura i koji nema niti za cigareta, a mašta o dalekim Karibima ili nešto bližoj Jadranskoj obali. Zvuči poznato. Kao da se niste niti maknuli iz Varaždina ili Zagreba, a opet kao da ste obišli i cijeli svijet! U svaki kutak svijeta pomalo zavirili, a najviše, naravno, u onaj Habsburške monarhije. Ta, zar nismo pod njima bili više od nekoliko stoljeća?! A to ipak ostavi traga. U jeziku, ponašanju, kulturi i konačno gotovo jednako bremenitoj povijesti. S malim nijansama, dakako.Tko zna, ipak je možda samo malo ostalo od starog austro-ugarskog šarma? Nismo mogli za tako kratko vrijeme proniknuti što se krije iza ove tako dobro ispolirane glazure. Da je Freud živ, možda bi on znao odgovor. Ili…? Nam ga je već ponudio. Samo treba pažljivo čitati. I čitati i čitati…

P.S.

Uskoro, za koju godinu i jedan će od hrvatskih gradova postati na jednu godinu preijstolnicom europske kulture i tako nositi s ponosom tu lentu. Baš me zanima, kome će pripasti ta “kruna”?!

Za ovu nedjelju iz Linza toliko!

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave

.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s