Svi smo mi na zemlji samo u prolazu!

Ili, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

 

U kršćanskim običajima Zapadne Europe, već se od 7. stoljeća ustalila navika da se grobovi pokojnika obilaze i da se pokojnicima odaje počast na blagdan Svih svetih. Tako je dan poslije ili Dušni dan ostao gotovo zanemaren u blagdanskim danima. No, taj je dan doista poseban. To je dan šutnje, razmišljanja o pokojnicima i što su nam značili kao i o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti. Kad bismo barem na 20-tak minuta svaki dan mogli uzeti malo predaha i razmisliti kako smo mi kao i svi ostali naši suvremenici sa kojima tkamo tkanicu koja se život zove, ovdje na Zemlji, samo u prolazu i da smo svi “od praha postali i u prah ćemo se vratiti” možda većinu od naših nesmotrenih, ogorčenih, ljubomornih, brzopletih riječi ili djela ne bismo niti uradili!

Ne bismo, naime, učinili nešto za čime bi trebalo poslije žaliti ili zbog čega bi se trebalo kajati i osjećati grižnja savjesti. Da, SVI SMO MI NA ZEMLJI SAMO U PROLAZU! To nas ne oslobađa, naime, od odgovornosti za sebe, svoj način života i za druge. To nas ne oslobađa niti od najviših moralnih ili egzistencijalnih načela kao što su briga o zdravlju kako vlastitom tako i onih bližnjih ili onih “daljih” ili LJUBAV kao prvo načelo opstanka čovječanstva i brige za odgovarajući životni standard dostojan čovjeka. Sva ova tri načela međusobno su isprepletena, jer ako samo jedan od njih nedostaje život nam je isprazan ili otužan. Teško je onima koji nemaju niti za kruh ili koji nemaju niti krov nad glavom ili žive u nedostojnim uvjetima života ispuniti “duhovne i metafizičke potrebe” ili potrebe za – ljubavlju!

A naša civilizacija će se urušiti, nestati sama od sebe, uništiti, ako neće imati LJUBAVI, tako je, naime, rekao proročanski već davno sam Albert Einstein. Ljubav je doista ono što nas drži na životu, omogućuje nam da budemo ljudi, a ne zvijeri ili automati! I zato, u vlastitim domovima na Dušni dan palimo svijeću za sve one koji su otišli ili prije vremena ili neminovnošću otkucaja biološkog sata, ili naprasno, a da nas nisu stigli niti pozdraviti na odlasku, da im se nismo stigli ispričati za uvrede koje smo im nanijeli ili obrnuto… Njemački filozof Martin Haidegger je u svojem dijelu Bitak i vrijeme upozorio na to “da smo svi mi suvremenici” da svi mi bez obzira na raznolikost načina na koji živimo dijelimo isti usud ili sudbinu svojeg vremena!

A kakvo je to naše vrijeme koje su za nas predšasnici naši pripremili, trasirali teren, mi sami ga gradimo na nesvjesnoj ili polu-svjesnoj i kad-kada na svjesnoj razini? Vrijeme u koje smo svi mi uronjeni je okrutno i svirepo. Ne mari za lijepu gestu, blagu riječ, za osmijeh iskren, za pristojnost… Vrijeme ovo na koje smo svi osuđeni je grubo, to je vrijeme u kojem smo podijeljeni na “male i velike” , vrijeme u kojem “mali uživaju pri padu velikih”, “veliki se uznose”, vrijeme u kojem se već i djeca u dječjem vrtiću dijele na one koji su iz “bogatijih i moćnijih obitelji” i na one “resto”. Vrijeme je ovo naše koje podsjeća na zadnje trzaje Rimskog carstva kada je samo trebalo “puno kruha i igara” za narod, dok se “aristokracija” zabavljala svojim razuzdanim orgijama.

I kako sve civilizacije do sada su pokleknule pred svojim usudom, tako je i nama, suvremenicima 21. stoljeća suđeno da budemo svjedoci “katastrofalnih poplava, potresa, orkana, rušenja domova, ratova, nasilja, okrutnosti prema djeci, prema ženama, prema starcima, prema muškarcima, užasne bijede…” Sve što je na ovom svijetu pati od “boli postojanja” kazao je uvijek “namršten i pesimističan” filozof Arthur Schopenhauer, te dodao kako “svatko potom na svoj način se odnosi prema svojoj boli postojanja”. Netko razara, netko gradi. I tako se svijet u svojoj mahnitosti vrti u krugu od pamtivijeka. Tek, nevjerojatno sićušni, ali stoga i vrlo dragocjeni trenuci, ljubavi, odanosti, pažnje, privrženosti, kućne atmosfere, prijateljskog druženja u toplini doma i svega onog ugođaja koji se ne daju niti opisati, toliko su, naime, dirljivi, intimni i nježni, zavređuju da ovaj naš život na koji smo svi osuđeni ima neki SKRIVENI SMISAO, neki “tajanstveni, nikad odgonetnut poriv” za opstankom i postankom! Zato, zastanite barem na tren: zamislite se, pružite novu šansu sebi, pružite novu šansu drugome. I… podsjetite se onih stihova “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda?!” Tome, uz sve ostalo “služi” takav dan kakav je Dušni dan, zar ne?!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s