Ta slika nema cijenu!

Ili, volim se smijati, to mi je urođeno, rodila sam se s osmijehom!

Ne znam jesam li rođena pod sretnom zvijezdom ili me život naučio cijeniti “male stvari, male događaje” i u njima uživati i njima se radovati?! Tako me primjerice svakog dana netko od mojih bližnjih, prijatelja, rođaka, braće, voljenih, ili čak meni nepoznatih nečime obraduje ili gane do suza. Neki dan me primjerice ganuo gost emisije Kod Sonje na Radio Sljemenu, Bruno Šimleša. Tako mlad, lijep i ugodan i radostan. Ne, to nije “američka, laka lietratura”, to je životna škola ili škola života. I umjetnost življenja, kako se i zove njegova najnovija knjiga. A prije toga ganula me moja prijateljica Žužika Jelinek, i to gestom koja nije za javnost, ali je velika do svemira i ljudska. Željela mi je pomoći u svojoj 94 godini na najbolji i najljepši način u životu. Ubola je moje srce svojom velikom gestom i uzdrmala me do suza. Svaki dan me netko od mojih prijateljica ili kolega, pa i susjeda razveseli i gane. Dirnu me poruke mojih rođakinja. I tako prolaze dani.

Kako upravo ovih dana obilježavamo proboj iz logora Jasenovac u kojem su ustaše ubile brata Žužike Jelinek, njezinom Ivici u spomen i njoj za zahvalnost kao i svima onima koji su ostavili svoj život u logoru Jasenovac, našoj velikoj sramoti, za sve koji su izgubile ondje svoje najbliže, svoju nadu i radost, malu ljudsku sreću i ljudskost, prenosim samo nekoliko ulomaka iz poslije ratnog Zagreba iz knjige Žuži od autorice, šnajderice, modne dizajnerice i spisateljice Žužike Jelinek. Neka ovo bude “oda životu” i sitnicama koje ga čine i drže nas ljudima i čuvaju naš jedini ljudski svijet od propasti i užasa:

“Moj muž je nakon povratka u Zagreb dobio čin majora i prvo je vrijeme radio u vojnoj bolnici. Nije imao plaću, a odjeća i hrana bile su na točkice. Ja sam se snalazila i uvijek sam imala puno točkica jer sam se sprijateljila s čovjekom koji ih je dijelio. Jeli smo u menzi, a nedjeljom smo kuhali kod kuće, jer nedjeljom menza nije radila. Rekla sam mužu: “Ti stvaraj ugled obitelji, a ja ću stvarati novac” Posao u salonu jako je dobro išao i bila sam zadovoljna. Novca tada nije bilo, ali su u igri bile razne kombinacije. Primjerice, došla je moja dobra prijateljica Nada i rekla: Sin mi se ženi, trebam vjenčanicu, a i neku dobru haljinu za sebe. Novaca nemam ali imam sliku” Pa, što će mi slika ne mogu njome platiti radnice i meni treba novac.” Ipak sam pristala jer mi je bila prijateljica i na kraju sam bila sretna zbog toga. Često su mi ljudi plačali slikama i tako sam skupila puno vrijednih umjetničkih slika. Nemam nikakvo likovno obrazovanje, ali uvijek osjetim što vrijedi i osjećaj za lijepo nije me nikad napuštao. Slike su moja ljubav cijeloga života. Kupovala sam ih po intuiciji koja me nije varala. Tako sam upoznala i Miljenka Stančića. Tada je bio još gotovo nepoznat. Imao je izložbu i ja sam mu rekla da će se proslaviti. Kupila sam odmah tri slike, a danas imam kolekciju od 11 njegovih slika. K meni je 1945. godine došao jedan student i molio me da mu dam nekakv posao. Dala sam u fotografiju svoga brata koji je streljan 1941. godine. Prema toj je fotografiji napravio sliku. Ja sam mladog umjetnika zaboravila. Prošlo je dosta godina dok nisam otišla na Džamonjinu izložbu. Prišao mi je tada i rekao: gsopođo Jelinek, vi imate jednu moju sliku koju sam izradio dok sam studirao. Koliko tražite za tu sliku? Shvatila sam tada tko je i da se radi o slici mojeg brata…Ta slika nema cijenu, odvratila sam. Od cijele moje imovine ta je slika neprocjenjiva.

U vili na Šalati roditeljima sam dala najbolju sobu. Silno sam im htjela nadoknaditi sve što nikad nsiu imali, ai sve one strašne ratne godine. Je li uopće moguće shvatiti kako dvoje gluhonijemih ljudi u već zrelim godinama proživljava rat? Kako je gledati streljanje sina i ne znati što će biti s ostalom djecom? Kako je čekati i strepjeti od zvona na vratima, odnosno do svjetla lampice koja se upali kad netko pozvoni? Znati da tvoj narod nemilice istrebljuju i uništavaju u logorima i pitati se kada ćeš ti doći na red? Sigurno im je bilo strašno, a kako ništa nisu mogli reći niti čuti, tko zna u kakvom su svijetu živjeli i kakve su slike bile u njihovim glavama. Tata je cijelog života prodavao kefe i uvijek si je želio kaputić s krznom koji si tada nije mogao priuštiti. Sada je bio stalno kod kuće, ali se razveselio kao malo dijete kad sam mu ga kupila. Erih je počeo raditi na fakultetu kao asistent. Uopće nije imao smisla za novac, većinom je dosta toga radio besplatno, abrigu o novcu sam potpuno preuzela ja. Kasnije je postao docent, akada smo se nakon 20 godina rastali, bio je profesor. Druga mu je žena više odgovarala jer je stalno bila kod kuće i brinula se samo o njemu. S druge strane, ja sam stalno radila i vječno bila na putu. Da, bio je to posao koji sam oduvijek obožavala, ali stvarala sam i materijalne vrijednosti od kojih smo svi živjeli. Bez novca, na žalost, ne možeš. Možeš biti pristojan, pošten, ugledan, što je Jelinek i bio, ali da ja nisam toliko šivala, bili bismo gladni. Auto sam si nabavila 1956. godine. Položila sam vozački isit na kojem sam skoro pregazila policajca. Voziti me učio instruktor Pero koji je bio na glasu kao vrlo stroga osoba koja nikog ne pušta od prve na ispitu. Rekla sam mu to i odmah njega i ženu pozvala na prijem koji sam priređivala na Okrugljaku. Prošla sam na ispitu, ali mislim da mi je i poziv na prijem malo pomogao. Pošteno voziti naučila sam kasnije. Bila sam jedna od četiri žene u Zagrebu koje su vozile auto i samim tim mala senzacija. Snašla sam se kao i uvijek, jer taj instinkt za preživljavanje bio je oduvijek u meni. Nisam takvo ponašanje naučila jer nisam imala od koga naučiti. Volim se smijati, to mi je urođeno, rodila sam se s osmijehom. Komplimente volim dijeliti, a ljudi ih vole slušati. Muškarci nisu izuzetak. Oni itekako vole komplimente, naprosto se rastope kad čuju nešto lijepo na svoj račun…”

(ulomak iz knjige Žuži, autorice Žuži Jelinek)

Za ovu nedjelju od sviju nas – toliko!

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s