Tako nam malo treba! Ili, nedjeljno jutro…

Omnibus:

Život damo, autoceste ne damo! Tako od prilike glasi geslo naše svakodnevnice koje je započelo sa potpisivanjem peticije za održavanje referenduma protiv davanja autocesta u koncesiju. Nakon što smo rasprodali tijekom 20 godina vlastite države sve do “posljednje žlice” iz “obiteljskog srebra”, sad smo naknadnom pameću, digli glas protiv odlaska autocesta u koncesiju. Neka svatko razmisli o tome!

Pa, onda: “nem tudom magjarom”, ili Hungari nas opet žele pomađarit. Ustani bane Jelačiću, Hrvatske te zove, zove, hoće Mađar sve da pomađari…! Pitanje INE postalo je pitanje života. Sad više nije “arbitar” Marija Jurić Zagorka i skupina đaka koji su prije više od 100 godina spalili mađarsku zastavu, sad bi “arbitar” trebao biti nit – više, nit – manje nego “Aaamericano!” Sam Barack Obama. I opet mi pjevamo kao prije 60 godina kad su nam željeli Trst uzeti: Život damo, INU ne damo! Takvo “lavovsko srce” kakvo ima ministar Vrdoljak to se bome svakog dana ne viđa. Viđe, ti der junačine!? (Trst su nam ipak uzeli! Naposljetku! O tome toliko.)

I tako, život nekako prolazi u maloj Hrvatskoj. Od referenduma do referenduma, od izbora do izbora. Sad će na vrata predsjednički izbori. Nekako sa njima postavit će se i šatori, predblagdanski, na Jelačić placu. Neka je narodu “kruha i igara”. A kad “vašar taštine” ili jedno veliko hrvatsko proštenje na kojem se svi vrtimo u istom ringišpilu završi, sklope šatori, izbroje glasovi, opet se svi vraćamo svojim minusima na računu, svojim dugovima, kopanjima po kontejnerima, pučkim kuhinja, socijalnim dućanima, prošnji na cesti, malim, stinim zlobama i svojim malim, skučenim svakodnevnim životima. Punim svakojake prljavštine sa nešto malo iskrene radosti ili tek odsjajem ljepote.

Neću politiku u svoju butigu! Stoga ću vam radije ispripovijedati kako ja svake nedjelje u jutro pijem kavu sa susjedom Nadom koja je od mene starija 22 godine i jedan dan! Nada je pravo jednostavno čeljade, kozmopolitsko, koje se više voli družiti sa vanzemaljcima nego sa ljudima. Njezina teorija je jednostavna: živi od povrća, s vrlo malo mesa, tako da ne sljedi nikakav pravac, ljudi su svi isti, imaju iste potrebe, od istog su korijena i tu nema puno mudrovanja, tek su se naknadno neki “digli na prednje noge” neki ostali poniženi, ali svijet ide dalje prema svemirskoj inteligenciji ili božanskim česticama, odnosno vanzemaljcima. Tako moja dobra susjeda Nada otprilike rezonira. I kod nje mi je uvijek ugodno popiti kavu. Zamislite jednu lijepu, jesenju nedjelju, rano u jutro oko 7,15 sati. Prozor, malog, ukusno namještenog stana otvoren, balkon otvoren, po stanu se širi miris crne kave, a atraktivna plavuša u zrelim godinama poput prostodušne Nade vas poslužuje…

Hoću reći: u životu koji sve više počinje nalikovati ili na štakornjak ili na organizirani oblik ameba u kojemu mi više nismo u stanju radovati se sunčevim zrakama, svježem jutru okupanom suncem, cvijetu, drvetu, djetetu, detaljima bez kojih svijetu nema opstanka, a na kraju: niti jedno – drugome! Sve je izgubilo okus u našim životima, “čuva ga samo šalica espressa”, kako pjeva Gabi Novak. A ja, onda zavaljena u udobnu fotelju kod moje drage Nade gledam kroz prozor i uživam dok me sunce miluje po obrazima i grije mi leđa… I kako “pjesnički” doživljavam svijet tako je u hipu nastala jedna “pjesmica” koju vam ostavljam za kraj naših “povjerljivih razgovora” uz šalicu kave: (autocestama, INI, malim ili velikim mirovinama, rezanju plača, siromaštvu, bogatstvu, tajkunima, siromajima, ovakvom “klimavom” životu – uprkos. Da se ne zaboravi da je: “Zvjezdano nebo iznad nas, a moralni zakon u nama.” Tako je barem rekao, jedan jako pedantan njemački profesor filozofije, jednom davno, a zvao se Imanuel Kant).

Nedjeljno jutro…

Kroz prozor svoga stana
gledam rublje koje se
suši na susjednom balkonu.
Vrhovi starih krovova
naziru se i crvene
ispred mene.

Stari prozori iza
kojih drijemaju starci
daju poseban ugođaj
ovome prizoru
kojeg zaklanja
jedna stara, treperava
breza.

Dok ptice u letu
kruže između
gradskih antena,
iz kuhinje dopire
miris prepečena kruha,
premazanog češnjakom
i miris jake crne kave.

Nedjelja je,
u jutro.
Jesenje, bablje jutro.
Mirna sam, spokojna
i sretna.

O, tako mi malo treba.
Komad hljeba, malo
crvenila u zraku i
miris jake crne kave…
Da, doista za sreću nam
malo treba.
Komad plavog neba…

Vaše: Povjerljivo,
uz šalicu kave…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s