Više smijeha nema u našoj ulici…

Ili, kome smeta “kulturna, profinjena, obrazovana, srdačna i miroljubljiva” pojava, poput Bojana Glavaševića?!

Prošlo je više od 30 godina, a ja se još uvijek živo sjećam mirisa, rasporeda soba, boja štokova od vratiju u kući naše susjede u Varaždinu koju smo zvali “teta Cesar”. Sve je mirisalo po “starinsku”, po kuhanom kelju, po boji zidova u sobama koje su bile starinski namještene…Sjećam se i dvorišta: jedne prekrasne, raskošne, ali nekako “sramežljive i plahe” breze ispred kuće…

“Teta Cesar” je nekad, prije II. svjetskog rata služila kod židovske familije u Varaždinu, tako se pričalo kod nas, u našoj obitelji, i stekla je navike kakve se stjeću kod židovskih obitelji: urednost, štedljivost, čistoću, točnost, strogoću, pedantnost…Bili smo bliski sa “tetom Cesar”. Pekla nam je buhtle i štrudle od jabuka, sa mojom mamom dijelila ženske tajne i nas, dok smo bili djeca, čuvala kada nikoga od starijih nije bilo kod kuće.

Imala je sina inženjera i kćerku, službenicu i snahu “tetu Dragicu”. Ne znam zašto, ali pričalo se kod nas u obitelji, da je “tetu Dragicu” bacila iz kuće van sa riječima “Da, neće Srpkinju u svojoj kući!” (Bilo je to prije više od 30 godina).

Naši stari koji su to prepričavali nisu time ništa željeli poručiti. Ta, koliko puta je “teta Dragica” kod nas pila kavu, smijala se, plesala čak i “Žikino kolo” i izula pri tom cipele?!… A tek, “striček Aco” s kojim je deda poslovao? Kakve je “čika Aco” sve samo priče pričao baki? “Em, kako je posjetio Jeruzalem, em kako je posjetio Meku!” Baka je samo uzdisala na priče čika Ace i nudila ga kavom i kolačima. (Više smijeha nema u našoj ulici, komentirala je stara susjeda Šestan, koja isto ima “snajku u svojoj obitelji”, nakon ovog rata i uz put “ko bajagi” dodala: Čuje se samo cerek!)

Mi smo voljeli i “tetu Dragicu” i čika Acu i “tetu Cesar” i susjedu Šestan i njezinu “snajku”. Mi smo sve voljeli! Kod nas se “kajkalo, ćakalo, ikalo, ekalo”, pila se kava i kafa, pili su se gemišti, smijalo se, plakalo, družilo, živjelo… Posljedni put sam “tetu Dragicu” srela na sahrani njezine svekrve “tete Cesar” u Varaždinu. Već je ovaj rat bio u tijeku. Stajala je sa dvoje djece, bez muža, jer ostala je udovica u najboljim godinama svojega života, nekako po strani od sviju. Ne znam o čemu je tada nad grobom svoje pokojne svekrve “dok su svi imali pravo na mržnju spram Srba”, razmišljala “teta Dragica”? I je li se sjetila sa gorčinom, njezinih riječi, koje joj je ova stara žena, koja je najviše na svijetu voljela svojega sina, kazala u afektu, u obiteljkoj svađi!

Na sahrani smo bili deda i ja i kao što je i red “teti Dragici” smo pružili saučešće. Ona je samo “tupo zurila” ispred sebe. Ne znam koliko je prijatelja tijekom ovih 20 godina “teta Dragica” izgubila, a koliko opet dobila. Jedno znam, kad je rat počeo mi nismo dali našu “tetu Dragicu” našeg čika Acu…Mi se nismo željeli dijeliti. I dan-danas ako se sretnemo tek u prolazu mi se srdačno pozdravimo. Čika Aco je umro, ali njegova kćer Karmica predaje u Zagrebu na srednjoj školi biologiju. Njegova supruga Zlata, Zagorka rodom, je preminula prije par godina. Pretpostavljam da se i “teta Dragica ” dobro drži” i dan-danas. Ha, jedno su obiteljske priče i obiteljske svađe, a drugo su “jalova i teška vremena”…

Čemu ovaj uvod? Zbog pomoćnika ministra branitelja Freda Matića, znanstvenika i sina Siniše Glavaševića, Bojana. Zašto jedan dobar dio hrvatske javnosti, ili se samo pokušava takva slika stvoriti, ima tako silno nešto protiv ” kulture, profinjenosti, obrazovanosti, miroljubivosti, velikog srca, i pameti, nježnosti, razumijevanja, konačno i tako lijepe fizionomije kakva je Bojanova”, kako se to, naime, stječe dojam slušajući vijesti i emisije na TV-u ili radio postajama i čitajući tiskovine? Koga to može jedna takva “profinjena i na klasicima i na Dunavu odgojena figura” poput Bojana Glavaševića uvrijediti i vrijeđati? Pa, Bojan Glavašević se sjeća oca koji je u dvorištu svirao za “svoju dušu” harmoniku, sjeća se djece i odraslih koji su govorili sedam jezika istodobno u istoj ulici. A sve je štimalo.

Onda je došao rat. Došli su neki koji ne znaju baš izgovarati slovo “R”, došli su s hrvatske strane i neki koji su se najvjerojantnije vratili iz nekih tamo “argentina” i odakle sve ne znam ti ga ja… Došli su sa sviju strana svakojaki. Da, išlo se braniti domove od agresora, ali se pri tome nisu birala sredstva. Nećemo ovdje vagati tko je što počinio. Nije nam namjera. Nama je namjera da mostove gradimo k’o “ludi Hajrudin” u Mostaru, a most mu porušiše. Ne treba Bojanu Glavaševiću “glasnogovornika niti odvjetnika”. Pametan je on mladi čovjek i ako će nekome biti lakše, neka si olakša dušu na njemu, zar nije i sam tako javno poručio u emisiji NU2?

No, dok je Bojana Glaveševića i njemu sličnih naša mladost ne treba pakirati kofere za – Kanadu ili Ameriku. Ne trebamo ići niti u Europu, jer Bojan svjedoči da smo Europa, ona starinska, dobro odgojena, oduvijek bili. Ona multikulturalna, kako se to moderno kaže. Bojan Glavašević je ona strana Hrvatske zbog koje vas nije sram što živite u zemlji pokradenoj, opljačkanoj do zuba, zagrezloj u kriminalu i korupciji i mitu, zavičajnim i rođačkim vezama, ostrašćenoj raznim ideologijama, spremnom da se svatko, svakog trenutka na svakoga “obrecne i iskesi”. Ili, mala bara puna krokodila. To je “suma sumarum” 23 godine trajanja ove države. U kojoj su Bojan i njemu slični ili iznimke ili pravilo?! Odgovor na ovo pitanje još ne znamo. Vrijeme će pokazati. Voljela bih da je – ovo posljednje! A vi?!

Više smijeha nema u našoj ulici…

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s