Živi zid je ondje gdje je “domovina maćeha, ne majka”!

Ili, gdje je nestala dobra, stara navika darivanja bombonjere i kave?!

Bila je ciča zima 1937/38 u Varaždinu. Snijeg je škripao pod nogama, a sige su visjele s krovova. Jedno bogato i otmjeno društvo kartalo je u jednoj od vila u Varaždinu, za novac i nekretnine. Među njima je bio i bogati obrtnik, medičar i svječar, prvi stric mojeg djeda. Izgubio je sve na kartama. Novac, vilu, sve… Ujutro je rano pozvonila jugoslavenska kraljeva žandarmerija na vrata. Za nekoliko minuta cijela obitelj ( sa malom djecom i malim šegrtom – mojim djedom) se našla na snijegu sa nešto malo odjeće i potrepština. Prvi stric je već bio na putu za Ameriku. Strina Magdalena je bila vješta u obrtu i trgovini i do početka 2. svjetskog rata, dakle, za samo nekoliko godina uspjela je kupiti kuću u manje elitnom dijelu grada. U ondašnjoj njihovoj vili danas je u Varaždinu podružnica Elektre, zapravo su, kako bi se reklo, prvi susjedi ostali sa MUP-om.

Moj djed je tada bio malen kao lakat i bio je šegrt kod strine Magdalene. Poslije se njegov pravi stric oženio za gospođu Magdalenu i tako su postali obitelj. Sve ostalo pripada u obiteljske priče. Danas u ovoj kući u Zagrebačkoj ulici živi i vodi isti obrt druga strina koja je nasljedila gđu. Magdalenu u obitelji i u zanatu. Poslije II.svjetskog rata moj djed je sagradio novu kuću u drugom kvartu u Varaždinu. Zašto pričam ovu priču koja je dio obiteljske povijesti? Možda stoga, jer je takvih tihih deložacija za Kraljevine Jugoslavije bilo puno i previše. A dalo mi je za misliti ovaj posljednji slučaj obitelji Cvjetković koju su željeli deložirati unatoč uredno podmirenim računima. Možda i stoga, jer mi je otac familije nalikovao na jednog glazbenika koji nas je na jedno Martinjsko veče, jedne zime u Zagrebu odlično zabavljao sa svojom gitarom uz prigodan pjesnički program. Tko zna, možda je to baš i dotični muzičar?! Sjećam ga se kao izuzetno šarmantnog muškarca… No, da ne duljim dalje. Tada u Kraljevini Jugoslaviji nije bilo Živog zida. Sve se odvijalo tiho. Jedino su susjedi znali sljedeće jutro što se dogodilo sa njihovim prvim susjedima. Danas, aktivisti Živog zida bdiju cijelu noć ako je potrebno uz ugrožene, idu pred policiju, na glas se bune…

Kaže jedna izreka da “treba vremena da dobro sazrije”. Koliko njih nije dočekalo da “dobro sazrije”. Što je bilo sa kućom Roma prezimena Dedić – dvoje supružnika romske nacionalnosti koji su preživjeli logor Jasenovac. Radili u socijalističkoj Jugoslaviji u Zagrebu, odgojili i zaškolovali djecu koja su danas odrasli ljudi i koji integrirani u društvo, rade i žive u Njemačkoj (ne prosjače), a njih dvoje nakon svega žive u prihvatilištu za beskućnike. Gdje gospodin Dedić ponekad za svoju dušu uzme harmoniku u ruke i zapjeva “Ciganska je tuga pregolema!”. Njima su, naime, njihovi susjedi 1991. godine “Veliki Hrvati” srušili njihovu malenu kućicu. Smetala im je u susjedstvu kad je stvorena Republika Hrvatska “poštena, mala, romska kućica”! I nikome ništa!

Veliboru Sinčiću iz Živog zida koji je požnjeo simpatije na predsjedničkim izborima kao jedan od kandidata koji su ušli u prvi krug spočitava se “nacional – socijalizam”. Osobno nisam toliko pomno pratila njegove nastupe i ne poznajem njegov svjetonazor, pa se u vezi spomenutog može postaviti jedno retoričko pitanje: Da li bi Živi zid s jednakom gorljivošću branio deložaciju i Roma iz njihovih kuća? Ili ostalih nemoćnih pripadnika bilo koje nacionalne manjine u Hrvatskoj? Ostaje i pitanje: Iz kojih pobuda to rade ovi mladi ljudi? Anarhističkih, ili ih pokreće zavist prema bogatijima ili jednostavno – osjećaj za pravicu?! Odgovor na ovo pitanje moramo pronaći sami za sebe ili pak oni sami za sebe. Nadam se da ne stoji karijerizam i dobro uhljebljenje “jednog dana u političkim sinekurama”?!

Žalosna je činjenica da Republika Hrvatska dozvoljava da se ljudi nađu u takvim situacijama. Tu mora da su zakazali svi društveni i politički mehanizmi. Zakalazala je i država, odnosno, izvršna vlast, a o zakonima i propisima da se ne govori. Dok sam bila dijete, u socijalizmu tom tako “mračnom razdoblju” ne pamtim da je bilo tko bio deložiran iz svojih kuća ili stanova. Ako je i bilo takvog nečeg to je bila iznimka, a ne pravilo. Danas, nakon više od 25 godina Republika Hrvatska nije uspjela izgraditi svoje društvu na načelima koje je proklamirao naš najomiljeniji “pučki tribun” tragično skončao – Stjepan Radić, kao “socijalno osjetljiva, pravna i pravična država”. Mi, naime, niti više ne znamo u kakvom uređenju živimo? Ideološki živimo u nekom mišungu “nacional-socijalizma, recidiva iz socijalizma, tehno-menager-nacionalizma, atavizama i to onih najgorih iz patrijahalnog doba i sl”, u gospodarskom smislu živimo “neoliberalni kapitalizam bez kapitala”, u stvarnom životu, pak:” svatko živi kako zna i umije”.

Jedinu utjehu u svemu tome pruža ne samo Živi zid, nego i pojava na koju je upozorila u svojem intervju sa Sonjom Šarunić na Radio Sljemenu prije par godina, dramska umjetnica Vlasta Knezović, a koji je repriziran početkom ovog tjedna na istoj radio postaji, kada je izjavila kako primjećuje da ” Na površinu opet izbija ljudskost. Da se to vidi slabo, ali se vidi u susretima na ulici, kod ljudi koji jedni drugima pomažu, pa čak i u susjedskim odnosima koji ionako polako zamiru.” Tako je zborila Vlasta Knezović, zaključivši pri tome kako je “danas teško biti dobar!”.

A mi dodajemo da se to vidi u “dobroj, staroj tradiciji koja isto tako zamire”, kad idete kod prijatelja ili susjeda ili rođaka, pa još uvijek nosite čokoladu ili bombonjeru i kavu na poklon. Ništa više, niti ništa manje. Kao u nekim “dobrim, starim vremenima” kad su se ljudima stanovi “djelili”, a ne otimali!

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s