Život na visokoj štikli!

Ili, sad ti budi pametan!?

Ako ste se ponadali kako ću pisati o rezultatima predsjedničkih izbora, grdno ste se prevarili. Baš, naprotiv. Pisat ću, za početak, kako je to sve izgledalo u metropli “dan kasnije”. Dakle, ponedjeljak, 12. siječnja prije podne. Mjesto događanja: središte Zagreba. Na početku Jurišićeve u invalidskim kolicima sjedila je ista žena, kratke, sijede kose, bez ruke i noge i prosila za “kruh svagdašnji” kao i svakog dana do tada. Ljudi su bili šutljivi i mirno prolazili ulicom. Bili su loše odjeveni. Sve je bilo kao i prošlog ponedjeljka u isto vrijeme. Svi “životni statisti” na istom mjestu, u isto vrijeme. Djeca su već bila otišla u školu. Na uglu Draškoviće je radio Konzum baš kao što radi non-stop po cijele dane… Bio je to sasvim običan ponedjeljak. Ništa nije obećavalo na promjenu. K’o za vraga niti utorak nije bio puno bolji. Komentari na radio Sljemenu predsjedničkih izbora i kohabitacije. Na TV-u vrte se intervjui sa novom predsjednicom RH. “Na Zapadu” ništa nova, kako kaže jedna pjesma. U Francuskoj “sve po novo-starom”. Molim nekog jako mudrog neka nam napokon objasni što se događa u velikom svijetu oko nas. Onom, puno većem od naših “običnih, malih života” u kojem je najveći domet izabrati predsjednika ili predsjednicu? The question is now!

Dok sam se već skoro pomirila sa siječanjskim i društevim i privatnim beznađem, raspoloženje mi je podigla kolegica novinarka u mirovini iz Varaždina. Prvo je na moj mobitel koji ima tarifu od 144 kune mjesečno bez obzira koliko zoveš po cijeloj Hrvatskoj, ispalila k’o iz topa: “A baš sam na tebe ovaj tren pomislila. Koja telepatija!”Onda smo, poznavajući jedna drugu, bez hemunga komentirale predsjedničke izbore, a potom smo išle odnosno zalutale smo na jednu vedru temu. Prije toga mi je umirovljena novinarka koja je bila više urednica nego novinarka u svojoj profesionalnoj karijeri kazala: “Nikud nikam! Sad mi budu počele stizati ovrhe za račune, za režije, kuću ne mogu prodati, podstanare ne mogu naći…” A onda se počelo smijati, kako ona to već zna, šarmantno i iskreno i kaže: “Al’ tak da znaš da sam ja bila na fešti poslije Božića. Zvala nas je, našu škvadru, jedna naša kolegica na polaganje bračnih zavjeta, slavila je 50 godina braka. I ja sam išla. Unuk me pital: Kaj baka ideš na Sjajni bal? Zrihtala sam se, obukla crnu, malu haljinu, skopčala rep, našminkala se, na sebe stavila kojekavog “đinđulinja”, visoke štikle i otišla.

Nisam narcisoidna, ali za moje godine izgledala sam u usporedbi sa svim bakicama, k’o avion i svi su bili zinuli. Sve žene mojih godina imale su suknje i bluze, trajne i mini val i cipele sa ravnom ili punom petom, a ja sam bila na štiklama u svojim godinama. Cijele noći sam čagala do jutra do 3,30 i onda sam otišla doma. Koljeno me bolelo i oteklo, pa sam se namasirala s octom i sva sam smrdela po octu, ali da znaš da sam se proveselila ludo i nezaboravno. Sad idem pisati kolumne o tome kako penzići preživljavaju u ovoj državi. I to s humorom, budem pisala.” Tako je na mobač govorila moja kolegica i na kraju dodala: “Da, znaš, ako hoćeš pri nama preživeti moraš majmuna delati od sebe i od svojeg života. To ti je jedini recept.” Ja sam se od srca nasmijala uživajući u njezinoj priči. Bilo mi je drago što je baš ona obula štikle i bila malo na “visokoj nozi”. Zaslužila je! O izborima toliko od nas! A vi samo birajte. Ne dajte se uopće smesti!

Za ovu nedjelju toliko.

P.S.

Istog tog utorka pred večer, dok sam išla u Miškecov prolaz ili prolaz sestara Baković (kako ja zovem ovaj stari zagrebački prolaz objim imenima), pitati u jednu staru, trošnu kućicu održavaju li se još besplatni fitnes tečajevi, na uglu Bogovićeve ulice preko puta hotela Dubrovnik naletjela sam na sljedeći prizor: Prvo na što sam se trgla bili su neobično nježni zvuci koji su do mene dopirali. Kad tamo, imate što vidjeti i čuti. Trojica mladića od kojih svaki po 20 godina star (otprilike) sviraju instrumentalnu muziku i to izvode muslimanske sevdalinke, romske pjesme… Bešlićevu Miljacku je netko iz brojne publike gledatelja i slušatelja zaželio.

Novčanice pljušte sa svih strana, slušatelji i gledatelji su dirnuti i razdragani, a pored trojice mladića stoji jedan muškarac star otprilke 55 godina koji drži veliki kartonski natpis na kojem štampanim slovima piše: JA I MOJA DJECA VEĆ DESET DANA NISMO POŠTENO JELI. JEDEMO SAMO OTPATKE IZ KONTEJNERA. MOLIM VAS POMOZITE NAM. Tom čovjeku ljudi su prilazili sa sviju strana i darivali ga novcem, mahom, papirnatim novčanicama dok je u “pozadini” svirao muslimanski sevdah. Kad sam izlazila iz zgrade pročitala sam “crnu partu” i doznala da je susjed Ante Š. preminuo u 73 godini života. Bilo je dovoljno “samo mi prst pokazati, pa da mi suze poteku”. To je jedan od onih dana, znate već, kad čovjek nekako “sve prima lakše k srcu”.

Ali, istovremeno bila sam sretna što živim na ovom prostoru. Imala sam osjećaj da je cijeli svijet moj i da je nešto takvo, gdje “naši dečki” na jednom od glavnim trgova sviraju muslimanski sevdah, a svi ostali ganuto slušaju i plješću do iznemoglosti i daruju njima i siromahu do njih – banke, moguće jedino – OVDJE , gdje “ja bitišem, ja živim, radim, žestim se, veselim se, volim, ne volim itd.”… PA, SAD TI BUDI PAMETAN!?

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s