… sa Vlastom Ramljak (13.05.’15.)

Živjeti život, ali časno, iskreno i
sa puno ljubavi prema drugima!

Gošća malih ženskih razgovora:
dramska umjetnica, Vlasta Ramljak

Dramsku umjetnicu Vlastu Ramljak imali priliku gledati u TV noveli “Ponos Ratkajevih” u ulozi sluškinje Mare. Prije toga Vlastu smo gledali u domaćim sapunicama poput Obični ljudi ili Doline sunca. No, iza Vlaste Ramljak rođene Osječanke respektabilna je kazališna i filmska karijera koja traje već više od 30 godina. Vlasta je , što je malo kome poznato 15 godina igrala u kazalištu u Mađarskoj i vezano uz taj njezin angažman znala je dobivati dobronamjerne primjedbe kako joj je mađarsko kazalište matično. No, njezino matično kazalište je HNK u Zagrebu iako od prije nekoliko godina predaje scenski govor na Dramskoj akademiji u Osijeku u statusu izvanrednog profesora.

Vlasta je debitirala u ulozi vještice u predstavi Machbeth. Prva filmska uloga bila joj je u filmu Medeni mjesec, a zatim slijede Ponor i tame o protjerivanju vještica u zagrebačko-zagorskom kraju, Sivi dom i cijeli niz filmova. Najdraža uloga joj je Marinkovićeva Glorija u Mužićevoj režiji, a trenutno igra stare predstave, jer je kako nam je kazala “stala sam na loptu, jer sam imala privatne tregedije, ali i dobila unuku, pa sam postala ponosna baka”. Profesionalni planovi za budućnost vezani su joj uz kazalište koje je njezina najveće ljubav i drži kako unatoč tome što kazalište nije više ono što je nekad bilo i nema discipline, reda i rada, još uvijek ima uloga koje bih željela igrati. Osim što je prije nekoliko godina postala izvanredni profesor Vlasta je magistrirala na Filozofskom fakultetu, a i 20 godina je uključena u Lidrano kao državna izbornica, te je prije par godina bila selektor za Varaždinsku, Međimursku i Krapinsku županiju. Rad sa djecom, kako je kazala: “je ispunjava – volim dječju kreativnost i osnovnoškolci koji su toliko spontani naprave tako krasne predstave da bi se mi mogli posramiti nad time, ali mi to kolege ne vjeruju”.

Za Male ženske razgovore Vlasta je progovorila o svojem ženskom svijetu u kojem je u središtu pozornosti mala unučica oko koje se sve vrti, o ljubavi prema daskama koje život znači, ali i prema kuhanju, o najdražim filmovima, motu koji je vodi kroz život i uzorima koje je stjecala tijekom života.

Jutro započinjete sa…
Sa crnom kavom i sa svojom meditacijom: što, gdje i kako. Ja sam još jedan od rijetkih tipova, osoba ili glumica koja volim uz jutarnju kavu sve ono što mi se događalo, pa ne samo u proteklih mjesec-dva, nego život koji ti je…, mislim ipak 30 godina radnog staža koliko ja imam na daskama nije malo, pa onda ja tako otplovim u mislima u neka lijepa kazališna vremena, pa onda mislim kako će biti opet. I tako…

Kako biste se opisali u tri riječi?
Marljiva, poštena, pomoći ću svima bez obzira što meni netko nekad neće pomoći.

Vaš moto u životu?
Živjeti život, ali časno, iskreno i sa puno ljubavi prema drugima.

Svaka prava žena nikad ne smije…
Ako je već udana ne smije prevariti muža ( smijeh), ne smije izaći na ulicu, što je meni moj pokojni suprug u nekoliko navrata znao reći: Isuse, Vlasta, kako si to izašla van?! Ja kažem: pa, što?! Kaže: Hoćeš se vratiti natrag?! Ne možeš izaći takva, ipak si javna osoba! Dakle, ipak minimalna šminka, naravno da je kosa uvijek čista i da si uredan. Evo, to je to. Nisam ljubitelj mode, ne pratim modu, nosim ono što meni dobro stoji i mislim da sam jedan tradicionalan tip. Ne volim puno hodati po kafićima to me užasava.

Vaš uzor u životu?
Moj uzor u životu, to tek sad kad se dogodilo, je bio moj pokojni suprug koji je bio kazališni čovjek , koji mi je bio moto za dalje, za bolje, jer je bio perfekcionista i uvijek je tražio da bude što bolje, veliki kazališni znalac je bio, a dok nisam osvjestila to, bila mi je jedna velika glumica, na žalost pokojna: Ružica Lorković, od koje sam jako puno naučila to je bila istinski, prava heroina kazališna. A što se tiče muškaraca, osoba koja me uvela u svijet predavanja i govorenja to je moj dragi profesor na Akademiji i moj prijatelj koji je to postao tijekom svih ovih godina, Tonko Lonza.

Iz kuće ne izlazim bez…
Bez torbe u kojoj imam svoj mali rokovnik da znam : gdje, što, kako. I uvijek imam u malom neseseru ruž za usne, jer uvijek stavljam ruž crvene boje, samo to.

Najromantičniji trenutak u životu bio je…
Mostić u Opatiji 80/81. kad sam tako glavom bez obzira otišla na Krk sa svojim budućim suprugom, nisam mislila da će to tako biti, ali tako je bilo. I od onda smo ostali zajedno 30 godina.

Što je najvažnije u vezi?
Uzajamno poštovanje jednog prema drugome, tolerancija i iskrenost.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Ma, oprostila bih laž, ali ako mi se ispričaš na vrijeme. Da me netko strašno u životu povrijedi ili moju obitelj i moje prijatelje, preko toga nikad ne bih prešla. I ja te osobe onda prekrižim kao što jesam već u životu to napravila.

Što ste oduvijek željeli, a niste učinili?
Oduvijek sam željela voziti auto, pa nisam, onda sam to silom prilika sad položila i već sam shvatila da to nije za mene.

Da ulovite zlatnu ribicu, koje tri želje, biste poželjeli?
Sreću, ljubav prema svojoj kćeri i unuci i da život provede onako kako sam ga provela ja, a mislim da sam ga lijepo provela. Ne u materijalnom smislu nego u emotivnom smislu. I da ima takvu potporu od svojeg supruga u životu kakvu sam imala ja, mislim da je to nešto najljepše u životu.

Jeste li ljubomorni?
Dok sam bila mlada onda sam bila. Zato se i kaže: mladost ludost! Ali to su valjda faze koje čovjek mora proći. Bila sam ljubomorna na početku kao mlada glumica, jer mi nije bilo jasno zašto moj suprug koji je u to doba bio intentand Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, zašto on mora sa svima biti tako srdačan? Onda sam iskazivala ljubomoru. Ali misilm da su to dječje bolesti koje se moraju proći. Ljubomora zna biti pozitivna stvar u životu, jer daješ do znanja nekome da ti je stalo.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Igrajući se sa unukom i gledajući kako odrasta odnosno, to su najznačajniji trenutci koje bi kao baka željela da mi ostanu upečatljivi: njezini prvi koraci, njezino prvo gukanje, prve reakcije i prvu rečenicu koju je izgovorila, a to je bilo: ba-ba!

Najdraži film?
Stoljeće ljubavi i rata.

Omiljeni parfem?
Volim parfeme Calvina Kleina.

Sa kojim glumcem biste rado otišli na večeru?
Nisam razmišljala o glumcu, ali sa dirigentom bih. Sa Zubinom Mehtom.

Što ste po horoskopu?
Bik.

Koju glazbu slušate?
Ozbiljnu.

Koji odjevni stil njegujete?
Klasična elegancija i sportski tip. Kad se navečer moram negdje pojaviti volim da je to neki lijepi kostimić, neka lijepa haljinica, ništa napadno, jer se užasavam napadnih detalja, ništa dekoltirano, to ne volim.

Je li istina da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena?
Da. Ali bih rekla i obrnuto. Iza svake uspješne žene stoji isto tako uspješan muškarac. Tako je bilo u mojem životu.

Iz takta me može izbaciti…
Laž i dvoličnost, kad si u facu sladak, a iza leđa … Ja sam tip: “ što na umu, to na drumu”.

Što je za vas majčinstvo?
Nešto što bih naravno preporučila svakoj ženi. To je nešto što čovjeka ispuni do kraja. Bez obzira koliko volim kazalište i daske, nikad me kazalište nije ispunilo u tolikoj mjeri koliko me ispunilo majčinstvo, rođenje moje kćeri Ivane. To su posebni trenutci i pratiti to njezino školovanje, odrastanje i gdje sad vidiš da je ona jedan ozbiljan, zadovoljan čovjek, da je diplomirala, da je profesor engleskog jezika, da je postala majka i ono kako sam se ja prema njoj ponašala, tako sa guštom promatram, kako se ona ponaša prema svojoj kćerki Miji.

Što je za vas uspjeh u životu?
Da si sretna, zadovoljna žena, ali ne žena sama, nego žena okružena sa ljubavlju i toplinom svoje obitelji. I mislim da je to onaj nukleus koji je najvažniji i najveće zadovoljstvo koje sam imala i imam.

Volite li kuhati?
Obožavam. To je isto nešto što me obilježilo svih ovih godina i svi su mi rekli da bih trebala otvoriti restoran. Ja sam rekla : još i restoran?! Nakuhavam svima, za sve. Znam kuhati, fino kuham, lijepo kuham, pečem kolače, tako da ljudi samo pitaju: kad ćeš već nešto napraviti da dođemo. Jedan put sam za jedan restoran kuhala privatno svojoj kolegici koja je rekla: čuj jedna ekipa hoće fileke (tripice), a mi to ne radimo, je’l bi ti to htjela napraviti za nas? Rekoh: naravno! Ostala sam šokirana kad sam vidjela koliko je to ljudi. Onda su oni izrazili želju da vide kuharicu koja je to tako napravila. Onda sam rekla: ni u ludilu, tu me ljudi poznaju, ali ušli su unutra.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s