Eutanazija nije samo pitanje smrti i usmrćivanja, nego i pitanje života, odnosno kvalitete i dostojanstva…

Povodom Dana bioetike koji su se prije nekoliko godina odražali sredinom svibnja na Malom Lošinju, a koji već dugi niz godina od kako se održavaju prelaze uske okvire filozofske struke i intigriraju sveukupnu javnost, o svim bitnim pitanjima bioetike koja pogađaju suvremenog čovjeka i njegov način života od novog Zakona o umjetnoj oplodnji, do prava na pobačaj ili o eutanaziji, ali i našeg odnosa prema okolišu koji nas okružuje, te problemima vezanih uz tzv. generacijsku smjenu koja je već odavno najavljena na Visokim učilištima u Hrvatskoj za portal ZMUSK rubriku Uz šalicu kave i znanost je zanimljiv(ij)a razgovor smo vodili sa doc.dr. Hrvojem Jurićem.

Doc.dr. Hrvoje Jurić radi kao docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica, glavni tajnik međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije Lošinjski dani bioetike, koordinator Bioetičkog foruma za jugoistočnu Europu, te suradnik brojnih drugih znanstvenih i kulturnih projekata. Član je Sindikata visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost”, a aktivan je i u nekim drugim građanskim inicijativama, grupama i organizacijama. Posebno se bavi etikom, bioetikom, feminističkom i rodnom teorijom, te utopijskim studijima.

Što je bioetika i čime se bavi?
Bioetika je, kako i samo njezino ime kaže, jedna nova etika, “etika biosa”, “etika života”. Međutim, treba naglasiti da bioetika nije naprosto jedna nova podvrsta tradicionalne etike kao filozofske discipline, nego je to jedno interdisciplinarno i pluriperspektivno područje rasprave o moralnim i etičkim pitanjima vezanima uz život i znanstveno-tehničke manipulacije životom koje su usko vezane uz globalne ekonomske i političke manipulacije životom. Naravno, pojam “život” ovdje ne znači samo ljudski društveni život, nego i one aspekte ljudskog života koje tradicionalna etika nije dovoljno uzimala u obzir, kao što su tjelesnost, zdravlje i prirodni okoliš, a samim time bioetika uključuje i ljudski odnos prema drugim, ne-ljudskim živim bićima i prirodi općenito.

Zašto ste upravo odabrali bioetiku kao područje svojeg zanimanja?
Različite osobne i profesionalne silnice vodile su prema tome da se danas bavim ponajviše bioetičkom problematikom, ali ukratko bih mogao reći da je bioetika glavno područje mog teorijskog i praktičkog interesa zato što upravo u području bioetike mogu artikulirati svoja razmišljanja o svijetu u kojem živim i svoj građanski angažman, što mi je također važno. Naime, bioetika pruža onu širinu koja mi je potrebna da bih pod jednim vidom mogao obuhvatiti svoja promišljanja koja obuhvaćaju i filozofiju prirode i tehnike, i etičku refleksiju i društveno-političke probleme, i sve što se vezuje uz to.

Kako kao bioetičar gledate na Zakon o umjetnoj oplodnji?
Odmah treba reći da nema jednog i jedinstvenog “bioetičkog gledišta” o problematici medicinski potpomognute oplodnje i o aktualnom prijedlogu zakona o tome, a to je slučaj i s većinom drugih bioetičkih pitanja. Bioetički napori idu za tim da se omogući sustavnu i argumentiranu raspravu, dijalog i polemiku, kako bi se, posredovanjem različitih znanstvenih i ne-znanstvenih perspektiva, dovelo do najboljih rješenja na razini etičke, ali i pravno-političke regulacije. Dakle, moj stav o ovom zakonskom prijedlogu sigurno se razlikuje od stavova nekih drugih bioetičara, ali mislim da smo jedinstveni u tome da se zakoni o ovako spornim pitanjima moraju donositi tek nakon široke stručne i javne rasprave. Koliko god trenutna javna rasprava o ovom zakonu bila napeta i koliko god ona pati od različitih problema, pa i devijacija, sretan sam da se o tome napokon javno i otvoreno diskutira. Pitanja koja su i znanstveno i etički i svjetonazorski i politički sporna ne smiju se tabuizirati i pravno rješavati u sferi netransparentnosti. Naposljetku, da odgovorim i konkretnije na Vaše pitanje: način na koji se problematika medicinski potpomognute oplodnje u ovom zakonu regulira smatram primjerenim, jer su u fokusu one osobe koje ne mogu dobiti djecu uobičajenim putem, a itekako ih žele, što implicira posebnu skrb i ljubav. Pitanje na koje se skreće pozornost, a to je status embrija i fetusa, riješeno je također pod vidom skrbi i odgovornosti, uvažavajući neizbježne moralne konflikte. Nema idealnog rješenja, ali ovo smatram odgovarajućim. Naravno, ostaje otvoreno pitanje medicinski potpomognute oplodnje u socijalnom kontekstu. Ja smatram da medicinski potpomognuta oplodnja treba biti maksimalno liberalizirana, ali da istovremeno treba poticati posvajanje nezbrinute djece, i “socijalnim marketingom” i pravnim mjerama.

A kako u tom kontekstu gledate na problem pobačaja? Je li on isključivo u sferi žene ili je u nadležnosti “države ili crkve”?
Kao prvo, demografski aspekt je u slučaju pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje nevažan. Jer ako nam je stalo do “demografskog napretka”, onda bismo morali biti i protiv pobačaja i za medicinski potpomognutu oplodnju, a to nitko tko je konzistentan ne zagovara istovremeno. Razlozi “pro et contra” jednog i drugog su drugačije naravi. Problem pobačaja svakako spada među najspornija bioetička pitanja jer tu nailazimo na izravan sukob dvaju prava: prava žene, odnosno trudnice, i prava embrija ili fetusa, pri čemu pitanje uspostavljanja kriterija kao pitanje prava, osobnosti ili života nije nimalo jednostavno. Već desetljećima se vode intenzivne i sofisticirane rasprave o ovim problemima, a odgovori su još uvijek različiti i nepomirljivi. U svrhu pomirenja dijametralno suprotnih stavova, mogu reći prije svega da je jedno raspravljati o pobačaju na etičkoj razini, a drugo regulirati to u pozitivno-pravnim dokumentima. Različiti etički i svjetonazorski stavovi trebaju biti konzultirani u slučaju pravne regulacije, ali ne mogu biti izravno transferirani u pravne dokumente, jer pravna regulacija ovisi i o mnogim drugim aspektima, a stoji pod aksiomima sekularnog društva, građanskih sloboda i slično, sviđalo se to kome ili ne. Moj je stav da pravo na pobačaj, usprkos moralnim dilemama koje se pojavljuju, treba biti zakonski omogućeno, a moralna odluka o tom činu uvijek je na savjesti osobe koja se na to odlučuje. Vrlo važno je napomenuti da pobačaj nikada i ni kod koga nije puki hir, nego se odluka o tome uvijek donosi u unikatnim i dramatičnim egzistencijalnim okolnostima. Tu mora postojati područje slobode koja je prvenstveno moralno, a ne pravno pitanje, gdje ni Država ni Crkva ne bi trebali biti instancija odgovornosti. U svakom slučaju, mislim da ovdje dolazi do izražaja važna bioetička distinkcija: jedno je rješavati ta pitanja, na jedan način, pod vidom moralnog obzira i odgovornosti, reflektirajući o prisutnim moralnim konfliktima, a drugo je rješavati ista ta pitanja, s istim posljedicama, bezobzirno i neodgovorno. Ukratko: moralna odluka o pobačaju je prvenstveno u djelokrugu žene koja se nalazi u takvoj situaciji, a to bi, uza sve iznesene ograde, trebalo biti tako i pravno regulirano.

Kako gledate na dozvoljenu eutanaziju u primjerice Nizozemskoj? Podražavate li takav čin?
Kao prvo, smatram da eutanazija nije naprosto isto što i ubojstvo, kako se to često tvrdi. Odluka o okončavanju vlastitog ili tuđeg života, koju nazivamo eutanazijom, donosi se uvijek u graničnim situacijama, kada više nema nade u oporavak pojedinca, a njegova je patnja velika i sve veća. Eutanazija nije samo pitanje smrti i usmrćivanja, nego i pitanje života, odnosno kvalitete i dostojanstva jednog ljudskog života. Kao drugo, eutanaziju smatram moralno problematičnim, ali također i moralno dopustivim činom. To znači da eutanazija ne može biti moralno obvezatna, ali bi je u određenim okolnostima trebalo dopustiti, a to se tiče i pravne regulacije. To se prvenstveno odnosi na dobrovoljnu eutanaziju, tj. slučajeve u kojima se radi o racionalnoj, samosvjesnoj i autonomnoj odluci pojedinca, koja svakako treba biti valorizirana od strane medicinskih stručnjaka i odgovarajućeg etičkog povjerenstva. Preduvjet prosuđivanja pojedinih slučajeva jest, dakako, precizna etička i pravna regulacija, odnosno utvrđeni etički principi prema kojima se prosuđuju pojedini slučajevi, jasne zakonske odredbe, te transparentna procedura verificiranja odluke. Vezano uz pravnu regulaciju, treba reći da je svaka pravna regulacija, ukoliko je precizna, bolja od nikakve pravne regulacije, a to je upravo slučaj kod nas. Praksa u nekim zemljama pokazuje da liberaliziranje eutanazije ne povećava broj slučajeva eutanazije, nego samo smanjuje mogućnost zloupotrebe takvih postupaka. U svakom slučaju, mislim da se tu ne bi smjelo držati tek apstraktne dogme o “svetosti života od začeća do prirodne smrti”, nego bi trebalo uzeti u obzir i kvalitetu života, tim više što je danas vrlo problematično govoriti o “prirodnoj smrti” kad nam na raspolaganju stoje razvijene tehnike produžavanja ljudskoga života preko granica smisla, odnosno u vremenu kad su ljudski život i zdravlje u velikoj mjeri tehnički posredovani, a u određenom smislu i umjetni, pa čak i protu-prirodni.

U kojoj mjeri su današnji znanstvenik i današnja znanost “upregnuti u kola zloupotrebe u ime Napretka ili Politike”?
Današnji znanstvenici su, prije svega, upregnuti u kola moderne tehno-znanosti kao konglomerata prirodnih znanosti, te informatičko-komunikacijskih tehnologija i biotehnologija. Koliko god im se čini da oni vuku ta kola, zapravo su robovi jednog koncepta znanosti i tehnike i jednog znanstveno-tehničkog sistema koji više nije u njihovoj moći. A nije u njihovoj moći zato što je i ta tehno-znanost instrumentalizirana od strane neoliberalističke kapitalističke ekonomije i birokratsko-militarističke politike. To ima katastrofalne posljedice ne samo za društveno-humanističke znanosti, na što se često upozorava, nego i na sva druga znanstvena istraživanja koja nisu automatski profitabilna, primjerice, na temeljna istraživanja u fizici ili biologiji. Lako bi se bilo boriti protiv toga da je znanost instrumentalizirana samo od strane politike. No, problem je u tome što je politika također instrumentalizirana od strane kapitala, profita i tržišta. Uglavnom, očuvanje autonomije u sferi znanosti i obrazovanja danas je ključno pitanje, a njezino ograničavanje od strane ekonomsko-političke moći je primarni predmet kritike i glavni neprijatelj.

Što je sa novim mjerama generacijske odnosno biološke smjene generacija na visokim učilištima u Hrvatskoj koje predlaže Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta s ciljem pomlađivanja znanstvenog kadra i zapošljavanja mladih? Je li prema Vašem mišljenu točna izjava “da se tim mjerama društvo želi riješiti žena, djeca i staraca”?
Kako god predviđali i formulirali posljedice aktualne znanstveno-obrazovne politike u Hrvatskoj, a promišljajući o njezinim ideološkim izvorištima i mjerama koje se donose na temelju toga, trebamo se usprotiviti svemu onome što u posljednje vrijeme čini resorno ministarstvo, bez obzira na to da li je hadezeovsko ili esdepeovsko. Znanstveno-obrazovna politika je, naime, bila ista i kod Primorca i kod Fuchsa i kod Jovanovića, da spomenem neka imena koja su postala simbolima gliba u koji smo dospjeli. Budući da me Vaše pitanje izaziva na suviše opsežan elaborat o stanju znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj, skratit ću odgovor i reći ću Vam samo da mi se čini kako bi u perspektivi trenutne politike najbolje rješenje bilo to da se dekretom ukinu znanost i obrazovanje, jer ovo postupno ukidanje znanosti i obrazovanja prava je agonija. Činjenica da novi zakonski prijedlozi atakiraju na najproduktivnije znanstvenike i nastavnike – one najmlađe, čija je produktivnost zajamčena energijom, i one najstarije, čija je produktivnost zajamčena iskustvom – dokaz je nerazumnosti znanstveno-obrazovne politike. Nema vizije, nema projekcije, nema strategije. Kriterij je samo učinkovitost koja se uopće ne mjeri prema znanstvenim i obrazovnim kriterijima nego prema tržištu i budžetskim kresanjima. Pritom se one mlađe huška na starije, jer su oni tobože prepreka njihovom etabliranju, a isto vrijedi i u obrnutom slučaju. Nadam se da ni jedni ni drugi neće nasjesti na ove trule konstrukte, te da će shvatiti kako je problem u samom sistemu i njegovoj ideološkoj podlozi. “Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju”, koju je donio Sindikat “Akademska solidarnost”, obrazložila je probleme i sugerirala rješenja, ali od resornog ministarstva nije došao nikakav odgovor na to, štoviše, jedna je zaposlenica Ministarstva javno rekla da tekst nije pročitala jer je suviše opsežan, čitavih 60 kartica teksta, uključujući fusnote i popis literature.

Zašto je kod nas “starost” na “slaboj cijeni”? Ili je kult mladost ono što prevladava u svijetu, pa tako i kod nas? I zašto strahujemo od starosti?
Pada mi na pamet jedan članak američkog filozofa Johna Hardwiga koji je u raspravu o “pravu na smrt” uveo problematičnu “dužnost da se umre”, a to je potkrijepio uglavnom ekonomskim argumentima. Prema njemu bi svatko trebao na vrijeme odlučiti da se “povuče” kako ne bi otežavao život svojim bližnjima i svojoj zajednici općenito. Dakako, zato što više ne doprinosi zajednici nego uglavnom troši njezine resurse. Ako to pojednostavimo, mogli bismo zaključiti da su starci “višak”, i kad su penzioneri, i kad su pacijenti, i kad su profesori na sveučilištu. Ali naravno da stvari nisu tako jednostavne, jer s jedne strane imamo koncept ljudskih prava koji se protivi diskriminaciji prema životnoj dobi, a s druge strane imamo činjenicu da, pogotovo u znanosti i obrazovanju, produženje životne dobi korespondira i s produženjem produktivnosti. Ne bih rekao da danas prevladava kult mladosti, jer se mlade permanentno infantilizira i time obezvređuje. Prije će biti da se radi o procjenjivanju i mladih i starih s obzirom na njihovu tržišnu isplativost.

Koji bi osnovni motiv za bavljenje filozofijom ili društveno-humanističkim znanostima trebao biti kod mladih ljudi, ali i kod sveučilišnih profesora? Možda ugled ili novac i sl.? U tom kontekstu: koliko su današnji akademski obrazovani filozofi ili “društvenjaci” “čuđenje u svijetu”?
Možda sam suviše staromodan, ali smatram da se vrijednost filozofije, a onda i znanja, znanosti i obrazovanja općenito, ne može iskazati u ekonomskim, tržišnim terminima. Štoviše, smatram da se njihova vrijednost tiče prije svega pojedinca, a tek u drugom koraku zajednice, društva, jer bez obrazovanih i osviještenih individua koje razvijaju solidarne odnose društvo bi moglo postati puka nakupina onesviještenih ljudskih bića. U tom smislu sam zagovornik prosvjetiteljskih načela, a Kant je definirao prosvjetiteljstvo kao izlazak čovjeka iz samoskrivljene nepunoljetnosti. Dakle, jedino ako se osloni na samog sebe, na svoj razum, koji se “bilda” obrazovanjem i znanošću, čovjek može postati čovjek u punom smislu riječi, nezavisan od svih lažnih autoriteta, autonoman i slobodan. To što se ovakve ideje danas čine blasfemijom, govori protiv sistema u kojem živimo, a ne o tim idejama. Smisao takve znanosti i takvog obrazovanja preživljava još uvijek u humanističkim i društvenim znanostima, ali upravo njihovo sustavno marginaliziranje pokazuje dokle je čovječanstvo doguralo. Nadam se ipak da nije sve izgubljeno, ali za opstanak tih orijentacijskih znanosti treba se boriti, što nasreću mnogi čine, i kod nas i u svijetu.

Što je sa našim odnosom prema našem okolišu? Zašto se čovjek 19., 20. i 21. stoljeća odnosi maćehinski prema prirodi?
Razloge današnjeg odnosa čovjeka prema prirodi treba tražiti duboko u povijesti. Mnogi su faktori utjecali na to, primjerice, industrijalizacija koja je u korijenu suvremene ekonomije i politike. No, sigurno je da je razvoj moderne znanosti i tehnike oblikovao sliku svijeta u kojoj su ne-ljudska živa bića i cjelokupna priroda postali samo resurs koji se može i treba iskorištavati za ljudsku dobrobit, odnosno poligon za iživljavanje ljudske moći. Tek u naše vrijeme uvidjeli smo da se ta moć okreće i protiv samog čovjeka, bilo putem biogenetičkih manipulacija ili ugrožavanjem prirodnog okoliša. Dakle, ključ je u našem pogledu na svijet i djelovanju koje je u skladu s tim. Nasuprot tome, treba osvijestiti očiglednu stvar: čovjek je dio prirode i nikako ne može “iskočiti” iz nje, koliko god se teorijski trudio da to učini. A to treba doći do izražaja i u sferi morala i etike, odnosno treba proširiti naše moralne dužnosti i na buduće ljudske generacije, i na druga živa bića, i na prirodu općenito.

U čemu i gdje i kako čovjek 21. stoljeća mora tražiti izlaz za svoje “ruku na srce” nemale probleme koji ga tište i “dahću mu za vratom” poput samoubojstava, ovisnosti, ubojstava i sl.?
Situacija u kojoj se danas nalazimo može se opisati na različite načine. Neki govore o moralnoj krizi, neki govore o krizi znanstveno-tehničke civilizacije, neki o ekološkoj krizi, a aktualna je i ekonomska kriza. Sve to je točno, ali treba pronaći zajednički nazivnik svih tih kriza. Mislim da je to jedna opća kriza orijentacije. Ljudima nedostaju orijentiri, a njih nam ne mogu dati ni dezorijentirane prirodne znanosti u koje se suviše pouzdajemo, ni tehnika kojoj smo previše podložni, ni ekonomija i politika koje smatramo neupitnima. Kad nemate orijentira svatko s vama može manipulirati, a to se ljudima danas i događa. Zato nam nema druge nego da se samoosvještavamo i samoosnažujemo, kao pojedinci i kao kolektivi, da se organiziramo u borbi protiv nehumanog tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema, a preduvjet toga je jedna nova vjera u čovjeka, koja uključuje i univerzalnu humanost i ljudsku odgovornost za druga živa bića i prirodu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s