KUDA IDE KLIMA?

Piše: akademik,
prof.dr.sc.Vladimir Paar

 VELIKA LEDENA DOBA I VELIKA DOBA GLOBALNOG ZAGRIJAVANJA

Primjenom  znanstvenih metoda fizike, kemije i geologije sa sigurnošću se mnogo toga zna o kretanju klime na Zemlji tijekom posljednjih milijuna godina. A nasuprot tome, znanost nema mogućnost pouzdanog predviđanja budućeg tijeka klimatskih promjena. Zašto stručnjaci koji rade za Međuvladin panel za klimatske promjene to uglavnom prešućuju? I time po mišljenju dijela znanstvenika uzrokuju nerazumijevanja i nedoumice u javnosti. U znanosti nije dobro da se selektivno promatraju samo neke informacije, a zanemaruju one koje nisu u skladu s vlastitim stavovima.

               Evo ukratko što je bitno za razumijevanje problematike klimatskih promjena na Zemlji. Tijekom posljednjih milijun godina na Zemlji se je izmijenilo deset “velikih ledenih doba” i deset “velikih globalnih zagrijavanja”. Svako ledeno doba trajalo je tijekom od oko četrdeset tisuća godina do oko sto tisuća godina. Nakon svakog “velikog ledenog doba” slijedilo je globalno zagrijavanje i ulazak u “doba velikog globalnog zagrijavanja” koje se također naziva “međuledeno doba”.

               Predzadnje ledeno doba završilo je prije 130 tisuća godina kada je nastalo  veliko globalno zagrijavanje i i Zemlja je ušla u “doba velikog globalnog zagrijavanja”. 2011. godine objavljeni su rezultati istraživanja da su ledenjaci na Grenlandu stabilniji nego što se dosad smatralo. U zadnjem “dobu velikog globalnog zagrijavanja” koje je vladalo u razdoblju od prije 130 tisuća godina do prije 115 tisuća godina temperatura je bila za 5 Celzijevih stupnjeva viša nego sada, a razina mora 7 do 8 metara viša nego danas. To veliko toplo doba trajalo je dvadesetak tisuća godina i završilo prije 115 tisuća godina, kada je počelo veliko zahlađenje i ulazak u novo “veliko ledeno doba”, koje je potrajalo sve do prije petnaestak tisuća godina. U svom najhladnijem razdoblju temperatura je, na primjer na Antarktiku, bila oko dvanaest stupnjeva niža nego danas. Tada je veliki dio površine Evrope bio pod debelim slojem vječnog leda, čitava sjeverna i velik dio srednje Evrope, i debelim slojem vječnog leda bila su prekrivena sjeverna mora. Tada je naš predak pračovjek mogao po vječnom ledu prohodati recimo od Alpa sve do Irske. Razina mora tada je bila 140 metara niža nego danas, pa je, na primjer, današnji sjeverni Jadran bilo kopno a današnji otoci Krk, Cres, Lošinj bili su brda usred kopnenog krajolika.

               No prije oko dvanaest tisuća godina dolazi do naglog globalnog zagrijavanja, temperatura raste i vječni led na evropskom, američkom i azijskom kopnu se topi, kao i ledenjaci na sjevernim morima. Morska razina tada raste za 140 metara, izazivajući veliki potop blizu morskih i riječnih obala. Nastaje “doba velikog globalnog zagrijavanja”, koje od tada traje već oko jedanaest tisuća godina. Čovječanstvo je već jedanaest tisuća godina u tom toplom dobu.

               I kao što je tijekom posljednjih milijun godina već deset puta nastupalo “veliko ledeno doba”, tako se znanstveno s velikom sigurnošću može očekivati da će i nakon ovog sadašnjeg “doba velikog globalnog zagrijavanja” nastupiti ponovno “veliko ledeno doba”. No kada će se to dogoditi, ne može se sa sigurnošću predvidjeti, uostalom i svako od prethodnih “doba globalnog zagrijavanja” imalo je različito trajanje. Najvjerojatnije je da će se to dogoditi tek nakon više od tisuću godina, možda i za više desetaka tisuća godina. Dakle, gotovo je sigurno da u ovom našem stoljeću ne trebamo brinuti o “velikom ledenom dobu”. No uvjerljiva pouka koja nam iz toga slijedi jest da je klima na Zemlji jako promjenjiva zbog prirodnih faktora. Kroz tu prizmu onda će i javnost drukčije gledati na sadašnju raspravu o opasnosti globalnog zagrijavanja zbog djelovanja čovjeka.

               A što je uzrok tim izmjeničnim ciklusima “velikih ledenih doba” i “doba velikih globalnih zagrijavanja”? Iako još ima dosta nepoznanica, nepobitno je da ulogu “pejsmejkera” tih ciklusa ima gravitacijska sila kojom na Zemlju djeluju drugi planeti, ponajviše Jupiter, Venera i Mars. Znanstvene temelje za to otkriće dao je u prvoj polovici 20. stoljeća Milutin Milanković, i zato se obično zovu Milankovićevi ciklusi. No iako je očito da gravitacijsko djelovanje ostalih planeta na Zemlju predstavljaju “pejsmejker” za “velika ledena doba” i “velika globalna zagrijavanja”, složeni fizikalni procesi koji se pritom zbivaju na Zemlji i pojačavaju djelovanje tog “pejsmejkera” još uvijek kriju mnogo znanstvenih nepoznanica.

               Činjenica je da se Zemlja zadnjih tri milijuna godina postupno u prosjeku hladila, iako je ostajala u “dobu velikog globalnog zagrijavanja”. Zašto? Kao što smo gore opisali, taj globalni trend postupnog sporog hlađenja bio je isprekidan relativno toplim “dobima globalnog zagrijavanja”, od kojih je zadnje ovo sadašnje koje traje već 11 tisuća godina. A “velika ledena doba” postupno su postajala dugotrajnija i sa znatnim različitostima među njima. Zašto? To je još uvijek veliki znanstveni izazov. Dakako da te znanstvene nepoznanice otežavaju da se dođe do pouzdanih znanstvenih projekcija sljedećeg “velikog ledenog doba”.

No još dalje u prošlost, prije dvadesetak milijuna godina, temperatura na Zemlji bila je 3 do 4 stupnjeva viša nego danas, a koncentracija ugljikovog dioksida dvostruko viša nego danas. Još dalje u prošlost bilo je razdoblja s deset puta većom koncentracijom ugljikovog dioksida nego danas. Antarktika prije tridesetak milijuna godina bio je bujni zelenilom prekriven kontinent s koncentracijom ugljikovog dioksida (“stakleničkog plina”) pet puta većom nego danas. A potom temperatura pada i Antarktik se pretvara u bijeli ledeni kontinent.

Istraživanjem leda na Antarktiku otkriveno je da je temperatura prije 154 tisuće godina bila deset Celzijevih stupnjeva niža nego tijekom zadnjih tisuću godina, i da je potom nastupilo globalno zagrijavanje tako da je prije 127 tisuća godina temperatura bila viša čak petnaest Celzijevih stupnjeva .  Taj dramatičan prijelaz iz globalnog ledenog doba u globalno zagrijavanje popraćen je i znatnim porastom koncentracije “stakleničkog plina” ugljikovog dioksida. Prema teoriji “efekta staklenika” najprije se pomislilo da je taj porast ugljikovog dioksida imao za posljedicu porast temperature, sve dok nije otkriveno da je prvo rasla temperatura a tek nekoliko stotina godina kasnije došlo je do porasta ugljikovog dioksida. A posljedica ne može nastati prije nego se pojavi uzrok, zar ne?

 MALA LEDENA DOBA I MALA GLOBALNA ZAGRIJAVANJA

Javnost bi mogla pomisliti da je klima približno stalna tijekom “doba globalnog zagrijavanja” u kojemu je Zemlja već jedanaest tisuća godina. I to je ključna zabluda. Jer i tijekom tog toplog razdoblja zbivaju se značajnije klimatske promjene (iako znatno manjeg intenziteta nego pri prijelazu između “velikog ledenog doba” i “doba velikog globalnog zagrijavanja”. No o njima je “Međuvladin panel za klimatske promjene” slabo izvještavao javnost. Unutar toga “doba globalnog zagrijavanja” pojavljuju se i razdoblja značajnijeg zahlađenja, koja se nazivaju “mala ledena doba” i razdoblja značajnijeg dodatnog zagrijavanja, koja se nazivaju “mala globalna zagrijavanja”. A ona su u prošlosti trajala po jedno ili nekoliko desetljeća, pa sve do dva stoljeća, i bila su uzrokovana raznim prirodnim faktorima.

Na primjer, u 10. i 11. stoljeću vladalo je “malo globalno zagrijavanje”; led na Grenlandu i u Arktiku se znatno otopio, Vikinzi se naselili Grenland i tamo se bavili poljoprivredom i stočarstvom, te otvorenim morem bez ledenjaka plovili do obala Amerike. Da bi zatim nastupilo “malo ledeno doba” koje je uništilo Vikinšku civilizaciju na Grenlandu i zbog hladnoće desetkovalo poljoprivredu u Evropi zbog čega je došlo do velikih ratova za hranu. Ili “malo ledeno doba” krajem 17. i početkom 18. stoljeća kada je zbog hladnoće u Evropi zavladala glad, kada more oko Venecije zimi bilo prekriveno debelim slojem leda. Bospor je zimi bio okovan ledom, u našim predjelima ljeti je padao snijeg… Ili pak iznenadno zahlađenje koje je nastupilo prije osam tisuća i dvjesto godina trajalo je nekoliko stoljeća.

Govoreći o klimi u razdoblju od jednog, upravo su “mala globalna zagrijavanja” i “mala ledena doba” značajni faktor za klimu. Upravo te različite i promjenjive karakteristike “velikih globalnih zagrijavanja” intrigantni su aspekt koji otvara fundamentalna pitanja o Zemljinoj klimi.

PRIRODNI I LJUDSKI UTJECAJI NA PROMJENJIVOST KLIME

            Ako se uzmu podaci o temperaturi za 20 stoljeće i usporede s podacima za temperaturu iz 20. stoljeća prije nove ere, kada su na temperaturu djelovali samo prirodni faktori, uočavaju se slični temperaturni skokovi. To dodatno dovodi u sumnju tvrdnju da je sada na djelu globalno zagrijavanje koje je uzrokovao čovjek svojim djelovanjem. Pa zar ne bi trebalo predviđanja o “nepovratnim klimatskim procesima” gledati u tom svjetlu? Nije li dojam tada drukčiji?

Daljnji tijek klimatskih promjena ne može se pouzdano predskazati. No poučeni klimatskim promjenama posljednjih milijun godina (koje su znanstveno prilično dobro poznate!) i djelomičnim poznavanjem fizike klimatskih promjena može se očekivati “skakutanje” klime, izmjena razdoblja “malih ledenih doba” i (malih globalnih zagrijavanja”  koja mogu potrajati i po više desetljeća, te zatim u dalekoj budućnosti (vjerojatno za više tisuća godina a možda i ranije) ulazak u globalno ledeno doba (tzv. Milankovićevo ledeno doba) koje će predstavljati najveći izazov za opstanak čovječanstva. No znanost će sigurno i prije toga otkriti nove, praktični neiscrpne i ekološki vrlo čiste izvore energije (već sada su daleko odmakli istraživanje i razvoj u tom smjeru), što će omogućiti da se čovječanstvo uspješno sučeli s novim “velikim ledenim dobom”.

               Iz rečenoga već je jasna temeljna znanstvena poruka: klima je vrlo promjenjiva, i na skali od tisuća godina, i na skali kraćoj od stoljeća, i to zbog niza prirodnih faktora, koji su mnogo značajniji i moćniji od utjecaja čovjeka na klimu. No ti su faktori brojni, znatnim dijelom znanstveno nedovoljno poznati, a s druge strane oni često vode u “nedeterminističku situaciju” u kojoj se ne može pouzdano predvidjeti daljnji tijek događaja – u tzv. deterministički kaos. Mnogi znanstvenici u svijetu smatraju da neki klimatolozi o tome ne vode dovoljno računa i da u svojim proračunima klime koriste takva pojednostavljenja da njihovi rezultati ne mogu biti pouzdani.

               To se odnosi u prvom redu na prirodne faktore koji utječu na klimu  kao što su promjene magnetskog djelovanja Sunca na kozmičke zrake, izvanredno brze čestice koje iz Svemira stalno bombardiraju Zemlju, na promjenu jakosti magnetskog polja Zemlje, na vulkane i potrese koji su nepredvidivi, na međudjelovanje vegetacije i klime, na međudjelovanja između atmosfere, oceana i kopnenih površina, te na brojne druge periodične utjecaje zasad nepoznatog porijekla itd.

POZADINA SUČELJAVANJA STAVOVA OKO KLIMATSKIH PROMJENA

               Poanta sučeljavanja stavova oko klimatskih promjena je i u tome da bi po mišljenju niza znanstvenika najprije trebalo znanstveno objasniti velike klimatske promjene koje su se zbivale u prošlosti, a koje su dobro poznate. Koji su to prirodni faktori uzrokovali? Na koji način? I u kojoj mjeri to uopće razumijemo. Tek tada se može govoriti pouzdano o dodatnom utjecaju čovjeka na klimu.

“Kad se posljednji grof od Kusija rodio, njegova je zemlja bila u cvatu, ali stoljeće je već bilo u nevolji. Prirodno zahlađenje pritisnulo je 14.stoljeće na samom početku najavivši skore jade. Baltičko se more smrznulo 1303. i 1306. Uslijedile su godine prijevremenih hladnoća, oluja i kiša… Suvremenici nisu mogli znati da su to znaci onoga što se otada zvalo “Malo ledeno doba”. Nisu bili svjesni ni toga da se, zbog klimatske promjene, postupno izgubila svaka veza s Grenlandom, da su tamošnja normanska naselja nestala, da je gajenje žitarica iščezavalo na Islandu i osjetno se smanjilo u Skandinaviji. Ali mogli su osjetiti hladnije vrijeme i sa strahom primijetiti posljedice… usjevi su podbacili u cijeloj Europi, pa je glad, onaj mrki jahač iz apokalipse, zakucala na svačija vrata… narod je bio neishranjen i osjetljiv na glad i bolest…” Tako Barbara Tuchman u svom povijesnom romanu “Daleko zrcalo – zloslutno stoljeće” opisuje zahlađenje koje je u 14. stoljeću pogodilo Europu.

Koji su to sve fizikalni faktori koji utječu na tako promjenjiv i ćudljiv hod klime na Zemlji, samo djelomično znamo u današnjoj znanosti (magnetsko djelovanje Sunca, djelovanje Zemljinog magnetskog polja, kozmičke zrake iz svemira, vulkani, potresi, složeni sustavi međudjelovanja  atmosferskih i oceanskih strujanja, nelinerani procesi koji vode u deterministički kaos itd.) i zato ne možemo znanstveno sa sigurnošću predvidjeti sljedeći tijek zbivanja. No čini se da je vjerojatno da bi nailazeća promjena magnetskog polja Sunca i njenog utjecaja na kozmičke zrake iz svemira mogla izazvati zahlađenje kakvo se javlja u “malom ledenom dobu”.

A u medijima razvijenih zemalja čita se informacija da sedamsto vrhunskih znanstvenika potpisuje izvještaj za Senatski podkomitet u SAD da se ne slažu sa katastrofičnim predviđanjima o opasnosti globalnog zagrijavanja zbog “efekta staklenika”.

Istodobno, skandali potresaju IPCC (Međuvladin panel za klimatske promjene), koji je glavni protagonist kampanje protiv globalnog zagrijavanja. Te “procurili” su e-mailovi znanstvenika koji s jedne strane u svijet šalju pesimistične prognoze, a s druge strane sad se vidi da i sami u njih sumnjaju. Te raskrinkana je “znanstvena” tvrdnja  IPCC-a da će se ledenjaci na Himalaji otopiti za nekoliko desetljeća, jer se pokazalo da je to obična “patka” koju je bez ikakvog argumenta proturio neki student koji je planinario po Himalaji, a stručnjaci IPCC-a proglasili kao znanstveno dokazanu istinu i ugurali u službene dokumente. Tu je i sumnjičenje zbog etički nedopuštenih intervencija u postupak objavljivanja “nepoćudnih” znanstvenih rezultata i znanstvenim časopisima.

Mnogi znanstvenici u svijetu koji su kritični prema stavovima “Međuvladinog panela za klimatske promjene” ističu da se argument da ljudska civilizacija izaziva klimatske promjene temelji na kompjutorskim računima u matematičko-fizikalnim modelima efekta staklenika (tzv. generalni cirkulacijski model), koji imaju svoje probleme. Ti su teorijski modeli vrlo složene matematičke simulacije atmosferskih procesa, međutim oni nisu bili u stanju da objasne i opišu klimu i klimatske promjene u prošlim razdobljima, jer predstavljaju suviše pojednostavljenu simulaciju onoga što se danas smatra o klimatskim procesima.

            No klima je izvanredno složena pojava, s mnogo isprepletenih faktora, tako da je znanost vrlo daleko od toga da bi mogla predvidjeli dugoročno kretanje klime. Tu je niz još nerazjašnjenih faktora, kao na primjer međudjelovanje oceana i atmosfere, upijanje znatnog dijela ugljikovog dioksida u oceanima, kemijsko vezanje ugljikovog dioksida u oceanima u čvrste tvari i taloženje na morsko dno, međudjelovanje vegetacije i ugljikovog dioksida itd. Napokon, mnogi od procesa koji određuju klimu nisu predvidivi, već u tzv. kaotičnom području.

Za cijelo globalno zagrijavanje u 20. stoljeću procijenjen je porast temperature na 0.7 Celzijev stupanj i to se obično tumači kao dokaz ljudskog utjecaja zbog efekta staklenika povećavanjem koncentracije ugljikovog dioksida, pretežno nastalog korištenjem goriva, naročito nafte i ugljena. Međutim, mnogi znanstvenici osporavaju taj zaključak, i zbog suviše jednostavnog matematičko-fizikalnog modela korištenog u računu, i zbog toga što se slični porast može objasniti i na druge načine, djelovanjem prirodnih faktora.

Takvi argumenti iznošeni su i ranije u dokumentima nekih vrhunskih znanstvenika, kao što su, na primjer, “Heidelberška deklaracija” i “Lajpciška deklaracija”. Ističe se i upozorenje Syukuro Manabea iz Princetona, koji je još oko 1960. godine napravio prve kompjutorske proračune  efekta globalnog zagrijavanja, i od tada upozorava da političari trebaju razumjeti da to nisu pouzdana znanstvena predviđanja, pa upozorenje vrhunskog američkog fizičara Freemana Dysona da su postojeći kompjutorski modeli na temelju kojih proizlaze rezultati o globalnom zagrijavanju nepouzdani, pa izvještaj velike grupe svjetskih znanstvenika koji je objavio Senat SAD-a itd.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s