Prva hrvatska kraljica – Domaslava, a ne lijepa Jelena!?

Prije lijepe Jelene žezlo u rukama držala je novopronađena prva hrvatska kraljica Domaslava?!

Nema puno povjesničara koji se svojim „istraživanjima“svjesno stavljaju u službu politike ili politikanstva, ali ih ima. Danas manje, jer vodeća politika u Hrvatskoj to više ne traži. Međutim, ima onih koji se stavljaju u službu politike nekih marginalnih političkih skupina. U prošlosti je to bilo puno izraženije. Napokon, čitava je historiografija 19. stoljeća stajala u službi politika nacionalne integracije. Druga je stvar kada se političari služe rezultatima povjesničara i interpretiraju ih kako njima odgovara.

Prije nekoliko godina medijsku pažnju su nekako u zimskim mjesecima plijenili natpisi o podatku” kako se skromnom popisu poznatih hrvatskih kraljica iz naše povijesti uz Branimirovu ženu Marušu, zatim Jelenu I., ženu Mihajla II. Krešimira i Jelenu II., zvanu Lijepa, ženu Dmitra Zvonimira pridružila tek četvrta hrvatska vladarica koju znamo po imenu, a to je kraljica Domaslava. Kako su tada pisali mediji Hrvati su ponovno veliku pažnju posvetili svojoj dalekoj prošlosti i Domaslavi koja bi, ako će joj povijesne činjenice ići u buduće na ruku, mogla postati prva hrvatska kraljica! Nakon toga mediji su o “moćnoj Domoslavi” ušutjeli i sve je na tome i ostalo.

No, o povijesnim činjenicama vezanim uz postojanje kraljice Domaslave, ali i o povijesti kao “učiteljici života” kao i o sprezi povijesti i političkih ideologija koja na sreću danas ipak pripada nekim davno prohujalim vremenima, te o stanju u visokom školstvu za portal ZMUSK, rubriku Uz šalicu kave i znanost je zanimljiv(ij)a razgovor smo vodili sa sveučilišnim profesorom povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof.dr.sc. Nevenom Budakom.

Vi ste “dešifrirali” natpis koji je sačuvan u fragmentima s oltarne pregrade, a na kojem je bilo zapisano ime Domaslava. Što nam to govori?
Radoslav Bužančić otkrio je u crkvi sv. Vida na Klisu nekoliko fragmenata jednog natpisa koji je bio znatno veći od onoga što se sačuvalo. Slova su na sačuvanim fragmentima vrlo čitka, pa ih nije bilo teško pročitati. Problem je bio u tome kako iz tih nekoliko malih fragmenata rekonstruirati barem smisao cjelovitog natpisa. Nažalost, ako se ne pronađu još neki fragmenti, a koji su zacijelo uzidani negdje na Klisu, nećemo biti u mogućnosti u potpunosti odgonetnuti sadržaj. Natpis je bio dio oltarne pregrade, a kao što je uobičajeno, govorio je o tome tko je dao podići crkvu, ili je barem ukrasiti novom pregradom. Iz sačuvanih je fragmenata jasno da je to učinio jedan hrvatski kralj, čije se ime nije sačuvalo, zajedno s kraljicom Domaslavom, koja mu je bila majka ili supruga. Nažalost, i taj podatak o njihovoj točnoj rodbinskoj vezi nedostaje.

Je li Domaslava doista prva hrvatska kraljica i što općenito o njom znate? Iz kojeg je stoljeća pronađen natpis i u kojem je, dakle, stoljeću Domaslava vladala?
Pitanje datiranja natpisa još je uvijek otvoreno. Iz samog teksta ne možemo izvesti nikakav zaključak o njegovoj starosti, osim da se radi o 10. Ili 11. stoljeću, kada hrvatski vladari nose titulu kralja (latinski rex). Mogli bismo zaključiti da je vjerojatnije da je riječ o 11. stoljeću, jer iz 10. stoljeća imamo epitaf kraljice Jelene na kojem se ne spominje njezina kraljevska titula, već ju se samo označava kao ženu kralja Mihajla Krešimira II. i majku kralja Stjepana I. Držislava. Presudna će za dataciju biti pobliža analiza načina klesanja slova, ali i eventualna veza natpisa s reljefom s prikazom Krista, pronađenim u istoj crkvi. Reljef je bez sumnje iz 11. stoljeća, pa ako se bude moglo pokazati da su natpis i reljef istovremeni, natpis će se morati datirati u 11. stoljeće.

Konzervator iz Splita Bužančić koji je pronašao fragment natpisa s oltarne pregrade tvrdi kako je ime kraljici Slava, te da je prefiks Doma oznaka za – gospođu? Kako vi to tumačite?
To je, nažalost, nemoguće. Riječ DOMA je sasvim jasno čitljiva, kao i ostatak sačuvanog teksta, i nema znaka kraćenja kakav bi bio nužan da je klesar htio izostaviti slovo N. Protiv toga govori i činjenica da nemamo nijedan drugi primjer kraćenja MN u M, sa ili bez znaka kraćenja. Napokon, nemamo niti primjer vladarske ženske titule domna. Na natpisu se pak jasno vidi cjelovita riječ DOMAS, a drugi kameni fragment počinje sa LAVA. Dakle, iako su fragmenti fizički odvojeni, ipak je jasno da je riječ o Domaslavi, jer ne postoji nikakva druga mogućnost čitanja onog DOMAS.

Također, konzervator Bužančić je uz fragmente natpisa pronašao i reljef Isusa Krista koji bi mogao prema njegovu mišljenu biti najstariji u Europi…
Nije na meni da prosuđujem starost tog reljefa, ne samo zato što nisam povjesničar umjetnosti, nego i zato jer taj reljef nije dostupan javnosti, pa ga poznajem samo s fotografije u novinama. Međutim, kako se meni čini, sličnost tog reljefa s onim koji prikazuje hrvatskoga kralja, a danas se nalazi u krstionici splitske katedrale, toliko je očita da se teško reljef može datirati u neko drugo vrijeme, a ne u sredinu 11. stoljeća. Čini mi se da nije riječ o istome majstoru, ali rekao bih da jest o istom vremenu. Dakle, nikako se ne može raditi o najstarijem reljefu ili prikazu Krista u Europi, ali to ne umanjuje važnost tog pronalaska. Začuđuje da takav nalaz nije izložen u nekoj javnoj ustanovi i dostupan istraživačima.

Znači li to da su Hrvati već tada bili pokršteni?
Hrvati su bili pokršteni u 9. stoljeću, pa ovaj reljef nema nikakve veze sa samim pokrštavanjem. On zasad govori jedino o razini umjetničke proizvodnje u vremenu u kojem je nastao.

Ispred kojeg vladara dolazi kraljica Domaslava, a tko slijedi iza nje?
To nažalost ne možemo znati. Kada bi bili sačuvani ostali dijelovi natpisa, na kojima su se spominjala dva vladara koji su s njom bili rodbinski povezani, situacija bi bila jasna. Ovako, prihvatimo li da je iz 11. stoljeća i da je živjela u vrijeme kada je nastao i reljef Krista, mogla bi biti rodbinski povezana sa Stjepanom II., Petrom Krešimirom IV. ili, što je manje vjerojatno, ali ne i nemoguće, Zvonimirom ili Stjepanom III. Isprva sam, oslanjajući se na Bužančićevu dataciju, mislio da je Domaslava mogla živjeti u 10. st., što još uvijek nije nemoguće. Tada bi, naravno, bila u vezi s nekim drugim vladarima. Postoji niz mogućnosti.

Kako će se otkriće postojanja kraljice Domaslave odraziti na hrvatsku historiografiju?
Samo po sebi to otkriće neće unijeti nikakve promjene u historiografiju, jer ju se zasad ne može uvrstiti niti u genealogiju hrvatske vladarske dinastije. Međutim, već sama činjenica da se danas još uvijek može pronaći neki izvor koji govori o Trpimirovićima je važna i ulijeva nadu da ćemo u budućnosti možda doći do još takvih podataka i tako baciti više svjetla na razdoblje o kojem znamo puno manje no što bismo htjeli.

Hoće li već iduće školske godine kraljica Domaslava ući u udžbenike?
Sasvim sigurno neće. Prvo zato što će sljedeće godine još uvijek biti u uporabi već odobreni udžbenici, pa se u njima ništa neće mijenjati. Kasnije, to će ovisiti o autorima pojedinih udžbenika. Ja bih svakako bio za to da se učenicima pokaže na svježem primjeru kako se dolazi do podataka o hrvatskim povijesnim osobama, pa čak i u današnje vrijeme, kada je to zbilja rijetkost. Naime, Domaslava je tek četvrta hrvatska vladarica koju znamo po imenu, uz Branimirovu ženu Marušu, zatim Jelenu I., ženu Mihajla II. Krešimira i Jelenu II., zvanu Lijepa, ženu Dmitra Zvonimira. Za ove tri zna se već stoljećima, a natpis kraljice Jelene I. otkriven je prije više od stotinu godina i to je bio posljednji takav nalaz s imenom neke kraljice do ovoga.

Što je za takvo što, međutim, još potrebno od vaše strane kao povjesničara napraviti?
Za uvrštenje Domaslave u udžbenike nije potrebno napraviti ništa od strane povjesničara, osim volje autora udžbenika da je uvrsti. Naravno, problem će biti, kakvim je tekstom popratiti, kad o njoj ne znamo gotovo ništa. To ovisi o sposobnosti pojedinog autora.

Koliko današnji, prosječni čovjek uopće zna o povijesti ranog srednjeg vijeka u Hrvata?
Mislim da „prosječni“ čovjek o tome zna malo. Istina, svi su to morali učiti u osnovnoj školi, većina je to ponovila u srednjoj, ali takve se stvari slabo i neprecizno pamte. Nadam se da je nedavna serija na Hrvatskoj televiziji, „Hrvatski kraljevi“, pridonijela boljem poznavanju tog razdoblja hrvatske prošlosti i da je zainteresirala barem dio publike da osvježi svoje znanje ili da se dodatno informira. Literature o tom razdoblju ima dosta. Bilo bi dobro kada bi Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu napokon dobio stalni postav koji se, osim toga, ne bi sastojao samo od arheoloških artefakata, nego bi bio i opremljen suvremenim didaktičkim aparatom, pa bi se tamo školske ekskurzije, ali i svi ostali zainteresirani, na pravi način mogli uvesti u to zanimljivo razdoblje. Osim toga, valjalo bi hitno do kraja istražiti najvažnije arheološke lokalitete u okolici Splita (Solin, Rižinice, Biaće, Klis) i omogućiti posjetiocima da uz adekvatne obavijesti posjete ta važna mjesta najranije hrvatske povijesti.

Kako onda u tom kontekstu ocjenjujete emisiju Hrvatski kraljevi autora Domagoja Božidara Burića koja je išla na HRT-u?
Kako sam već rekao, nadam se da je serija potakla zanimanje u javnosti. Ona je doista odlično napravljena, jer je Domagoj Burić u njoj pokazao sve svoje talente: kao povjesničar, režiser i glazbenik. Naravno, i kao menadžer, jer je valjda najvažnija stvar bila izboriti se za dovoljno novaca za tako skup projekt. Mislim da se, usprkos visokim troškovima, svaka uložena kuna isplatila, jer je Hrvatska televizija napokon napravila ono što se od nje, kao javne televizije, očekuje. Inače, kombinacija političke povijesti i povijesti svakodnevnog života, što je također bila Burićeva ideja, pokazala se odličnom za privlačenje pažnje gledatelja. Kostimi su izvrsni, isto tako scenografija. Bilo je možda nekih manjih propusta, ali svako se djelo uvijek može kritizirati. No mislim da je sve u svemu posao napravljen odlično.

Kada je u ranom srednjem vijeku – za kojeg vladara Hrvatska bila” teritorijalno homogena” i na vrhuncu svoje moći?
Hrvatska u ranom srednjem vijeku nije se podudarala s Hrvatskom kakva je danas, pa nije sasvim jasno što bi to trebalo značiti „teritorijalno homogena“. Istra, osim manjeg dijela uz istočnu obalu, nikada nije bila dio Hrvatske. Upitno je li savsko-dravsko međuriječje ikada pripadalo ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, a svakako joj nije pripadao njegov istočni dio, ono što danas čini veći dio Slavonije i Srijem. Zato je Hrvatska obuhvaćala dio današnje Bosne i Hercegovine, ali vjerojatno nikada onako kako se to voli prikazivati na našim povijesnim zemljovidima, na kojima je Bosna u cijelosti u sastavu Hrvatske za Petra Krešimira IV. Vjerojatno je opseg ranosrednjovjekovne Hrvatske bio najveći upravo u njegovo vrijeme i vrijeme njegova nasljednika Dmitra Zvonimira, ali to se sa sigurnošću ne može tvrditi. Hrvatska je bila moćna i u vrijeme Trpimira i Tomislava, ali je aktivnu ulogu izvan svojih granica igrala i u vrijeme nekih drugih vladara. Slabljenje Hrvatske počinje nakon smrti Stjepana III., posljednjeg iz dinastije Trpimirovića.

S obzirom na to da je najpoznatiji hrvatski kralj u javnosti kralj Tomislav, je li on doista prema podacima iz historiografije bio kralj ili knez?
Razlika između kneza i kralja u ranom srednjem vijeku nije ista kao u kasnijim razdobljima. mnogi ranosrednjovjekovni vladari nazivaju se u izvorima latinskom titulom rex, što mi prevodimo s „kralj“. Ti su vladari mogli vladati malim, lokalno ograničenim „kraljevstvima“ i nisu bivali okrunjeni po nekom ceremonijalu koji bi nalikovao onima pri krunidbi bizantskih careva ili franačkih kraljeva. S druge strane, postojali su vladari koji su nosili titulu dux, što mi prevodimo s „knez“ ili „vojvoda“, a vladali su velikim područjem i imali snažnu vojsku, ali su formalno potpadali pod vlast nekog od careva. Kako su do Baščanske ploče svi ranosrednjovjekovni sačuvani izvori za hrvatsku povijest napisani na latinskom ili grčkom jeziku, mi ne znamo kako su Hrvati zvali svoje vladare na hrvatskom. Na Baščanskoj je ploči sačuvana Zvonimirova titula „kralj hrvatski“. Kako riječ „kralj“ potječe od imena Karla Velikog, mislim da nije nemoguće da su Hrvati tu titulu koristili već u 9. st. za svoje vladare koje mi danas smatramo knezovima. To je što se tiče terminologije. Ako hoćemo raditi neku razliku između kraljeva i knezova, iako osobno mislim da na tome ne treba previše inzistirati, jer je važna samostalnost i snaga nekog vladara, a ne titula, onda moramo vidjeti tko je od njih okrunjen, a tko nije. Prvi za kojeg pouzdano znamo da je bio okrunjen bio je Stjepan I. Držislav, pa se dugo njega smatralo prvim hrvatskim kraljem. Tomislav je, međutim, prvi za kojeg se u latinskim izvorima koristi titula rex, pa su hrvatski povjesničari u 19. st. njega proglasili prvim, kako bi Hrvatsko kraljevstvo bilo nekoliko desetljeća starije od Ugarskog.

Je li točno popularno plasirana teza da su Hrvati tog doba bili izrazito ratnički, divljački i barbarski raspoloženi? Kako bi se društvo tog doba uopće definiralo i opisalo?
Hrvati nisu bili vjerojatno ništa barbarskiji i divljiji od drugih, ali izvora ima premalo a da bismo to mogli točno ocijeniti. Papa se ljuti na Domagoja zbog toga što dopušta gusarenje, a ta je djelatnost i inače bila razvijena među Hrvatima, a li i ostalim stanovnicima istočne jadranske obale, pa i posvuda po Sredozemlju. Drugih pokazatelja nekog osobitog divljaštva ili barbarstva u onovremenih Hrvata nema, što ne znači da su bili pitomi. To povijesno razdoblje je sigurno obilovalo nasiljem, kao uostalom i mnoga kasnija.

Kada hrvatsko rano-srednjovjekovno društvo gubi svoju samostalnost? I kakve će to dalekosežne posljedice imati za Hrvatsku?
Hrvatsko je kraljevstvo izgubilo svoju samostalnost krajem 11. i početkom 12. stoljeća, kada su na hrvatsko prijestolje došli Arpadovići. Koloman je bio izabran za hrvatsko-dalmatinskoga kralja, pa kraljevstvo nije prestalo postojati, ali je gubitak samostalnosti i preseljenje državnog središta daleko u Panoniju značilo nestanak središnje vlasti i jačanje lokalnih velikaša. To je također rezultiralo prekidom ili slabljenjem integracije dalmatinskih gradova u Hrvatsko kraljevstvo.

Koliko je prema Vašem sudu točna krilatica kako je “povijest učiteljica života”. Moramo li nužno poznavati svoju prošlost da bismo uopće bili svjesni kuda idemo kao narod i kao pojedinac koji je pripadnik tog naroda?
Povijest nije učiteljica života u tom smislu da će spriječiti današnje ljude da ponove neke greške iz prošlosti, ali ipak, poznavanje povijesti omogućava nam da s većom kritičnošću sagledavamo današnjicu i da možemo bolje ocijeniti kakve će biti posljedice naših današnjih postupaka. U tom smislu je važno poznavati prošlost. To je potrebno i zato jer nas, ako ne poznajemo prošlost, nacionalistički ideolozi mogu lako uvjeriti da smo bolji od drugih i da smo stalno bili žrtve naših susjeda ili velikih sila. Poznavanje svoje, ali i tuđe prošlosti, pomaže nam da stvorimo vlastiti, kritički sud i neovisno mišljenje.

Je ste li kao sveučilišni profesor zadovoljni načinom i metodologijom studiranja i predavanja povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?
Nisam zadovoljan načinom podučavanja povijesti ni na kojem stupnju, od osnovne škole do doktorskih studija, uz časne izuzetke pojedinih nastavnika. Često se uče nepotrebne stvari, bez razumijevanja i bez odgovarajuće metodike.

Prema vašem stručnom sudu koji su naši veliki povjesničari osim dakako prof. Nade Klaić?
U hrvatskoj historiografiji postoji niz značajnih povjesničara. Svaki od njih ima neke druge zasluge. Bilo bi nezahvalno nabrajati ih, jer bih ih bilo dosta, a ima ih i među živućima, pa bi se neki drugi mogli naći povrijeđeni. Neka su imena povjesničara u javnosti poznata, poput Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića, a neki su nezasluženo pali u zaborav, poput Josipa Matasovića, koji je svojim radom bio desetljećima ispred ostalih hrvatskih povjesničara svojeg vremena (živio je od 1892. do 1962.).

Koliko je povijest u službi potrebitosti dnevne politike ili politikanstva?
Nema puno povjesničara koji se svojim „istraživanjima“svjesno stavljaju u službu politike ili politikanstva, ali ih ima. Danas manje, jer vodeća politika u Hrvatskoj to više ne traži. Međutim, ima onih koji se stavljaju u službu politike nekih marginalnih političkih skupina. U prošlosti je to bilo puno izraženije. Napokon, čitava je historiografija 19. stoljeća stajala u službi politika nacionalne integracije. Druga je stvar kada se političari služe rezultatima povjesničara i interpretiraju ih kako njima odgovara.

Koliko uopće izučavanje povijesti može biti odvojeno od političkih ideologija?
Nikada u potpunosti. Svaki je povjesničar čovjek i ima svoj svjetonazor kroz koji ocjenjuje ne samo sadašnjost, nego i prošlost. Problem nastaje tek kada svjesno iskrivljava činjenice ili kada je toliko opsjednut ideologijom da više ne može kritički rasuđivati o povijesnim izvorima.

Kako to da vi niste u sastavu nove Vlade došli na mjesto ministra obrazovanja, znanosti i sporta, a prije izbora javnost je “špekulirala” sa vašim imenom?
O tome su spekulirale samo novine i drugi mediji. Nikada nisam ni bio kandidat za mjesto ministra.

Koje su zamjerke našem visokoškolskom obrazovnom sustavu?
Odgovor na to pitanje zahtijevao bi još jedan ovakav razgovor. Ukratko, programi su često loši, nastavnici nisu dovoljno educirani i nisu adekvatno poticani za posao kojim se bave, znanost nije dovoljno relevantna, nema dovoljno sredstava za obrazovanje i istraživanje, mjerila vrijednosti pri zapošljavanju nisu dovoljno visoko postavljena, vrednovanje sustava u svim segmentima nije dovoljno neovisno.

Mogu li naši studenti humanističkih znanosti ravnopravno se nositi sa svojim kolegama na europskom znanstveno-pedagoškom tržištu rada?
Sigurno ne. Ali ne vjerujem niti da se stranci mogu nositi s našima na našem tržištu. Humanističko-društvene struke su specifične, pogotovo humanističke, koje su nacionalno usmjerene. To ne znači da nemamo sjajnih pojedinaca koji bi mogli konkurirati bilo gdje za bilo kakve poslove, ali u pravilu nije tako.

Koje osobine mora posjedovati vrsni povjesničar?
Mora znati kritički razmišljati, mora poznavati nekoliko stranih jezika, a ovisno o razdoblju kojim se bavi, mora imati i specifična znanja (latinskog, grčkog, turskog, mađarskog, čitanja starih pisama, pravila sastavljanja starih dokumenata itd). Mora biti načitan i dobro se snalaziti u raznim povijesnim razdobljima i u raznim kulturama.

Je li univerzitet kao uostalom i osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sustav izgubio svoju odgojnu i etičku funkciju?
Ne bih rekao, ali situacija danas sigurno nije kakva je bila prije tridesetak godina. Puno se toga promijenilo, uglavnom na gore. Nadam se da ipak uspijevamo usaditi studentima neka etička načela, a da i od čitavog odgojno-obrazovnog sustava imaju koristi.

Oglasi

Jedan odgovor na Prva hrvatska kraljica – Domaslava, a ne lijepa Jelena!?

  1. РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
    ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
    11000, Београд, Змај јовина 15 – Тел. 34-27-044, vladaukninu@gmail.com
    Бр. 1779/15 – 21. април 7523 (2015)

    Влада Републике Српске Крајине у прогонству је годинама обавештавала јавност, да је хрватска вештачка државава – творевина Ватикана и западноевропских држава. У том смислу је послала саопштење средствима јавног информисања (бр. 1736/14, од 20. маја 2014), у којем је закључак др Николе Жутића:
    “Временом се испољила стратешка потреба Ватикана и Аустријске царске управе за прављењем некакве виртуелне римокатоличке нације на јужнословенском простору западног Балкана, који је био скоро апсолутно и у огромној већини насељен православним Србима… па су се, за ‘потребе’ мржње, појавила назови историографска дела, у којима се, без доказа, величала некаква ‘стара Хрватска’ – зато да би се тим фалсификаторским процесом постепено ‘стварали’ такозвани Хрвати… и то – као римокатоличка нација!”
    У књизи академика Слободана Јарчевића: «Није било средњевековне хрватске државе» су наведени непобитни подаци, да су сви наводни хрватски владари били или владари Србије, или српски обласни племићи. Тако је обласни господар српске Далмације, Томислав, проглашен хрватским краљем и наводи се да је владао у првој половини 10. столећа, од 910. до 925, или до 928. године.
    Овај период је веома занимљив, јер је академик Јован И. Деретић, који је најдетаљније прикупио податке о средњевековној Србији – основаној 490. године, с престоницом у Скадру, обавестио, да нису пронађени подаци о именима владара Србије од 865. до 926. године. Значи, нема имена српских владара ни у периоду који хрватска повјест додељује краљу Томиславу – прве деценије 10. столећа. Овај податак о владавини Томислава у првој половини 10. столећа је ових дана поништен, јер су хрватски повјесничари нашли другог «хрватског» владара у овом времену. Сад је питање, да ли ће се хрватска повјесна наука одлучити да остави краља Томислава као краља Хрватске у том периоду, или ће га се одрећи и прогласити, да је тада владала «хрватска краљица Домаслава! Откуд сад краљица Домаслава? Није то никаква српска измишљотина, него записи хрватских повјесничара, наших савременика, Невена Будака и Радослава Бужанчића. Они тврди, да је на хрватском престолу седела хрватска краљица Домаслава, али не кажу шта ћемо, онда, с краљем Томиславом, или хрватским владарима после њега, ако се мора у неке године угурати краљица Домаслава. Јер не могу на једном престолу, у исто време, седети и Томислав и Домаслава, или Трпимир Други и Домаслава, или Крешимир Први и Домаслава (а Крешимир је владао до 945. године, значи све је то прва половина десетог столећа, у који ова два хрватска повјесничара смештају владавину краљице Домаслава – којег владара ће избацити, не зна се. Ево њиховог закључка из хрватског гласила о краљици Домаслави:
    „U mističnim vremenima prve polovice 10. stoljeća na hrvatskom je prijestolju sjedila kraljica Domaslava, majka ili kći, nažalost, neodgonetnutog vladara. To je najstarije, za sada pronađeno, spominjanje imena neke hrvatske kraljice!
    To senzacionalno otkriće imena hrvatske vladarice iz pradavnih vremena ”dešifrirao” je na fragmentima epigrafa oltarne pregrade u crkvi Svetog Vida na kamenitim vrletima Klisa povjesničar Neven Budak.
    “Ja … kralj Hrvata, sin kralja …, zajedno sa svojom (ženom ili majkom, op. a.) kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo” (misli se na crkvu Svetog Vida), stoji na natpisu pronađenom u zidinama bivše džamije.
    Splitski povjesničar umjetnosti Radoslav Bužančić prošle je godine pronašao tri kamena fragmenta najvjerojatnije iz prve polovice 10. stoljeća. Natpis je dao uklesati tadašnji hrvatski vladar koji je naložio gradnju crkve, ali njegovo ime, kao i ime njegova oca, nije pronađeno na ostacima, tvrdi profesor Budak. Izgubljena su. Ostao je samo natpis da se radi o kralju Hrvata ili Slavena jer fragment “orum” implicira ili “croat -orum” ili pak “sclav -orum”. S obzirom na to da je riječ o natpisu iz 10. stoljeća, profesor Budak drži da se najvjerojatnije ipak radi o “rex croatorum” – kralju Hrvata“.
    Што се тиче српских повјесничара, они (открићем краљице Домаславе) нису у заблудi, јер је академик Деретић тврдио да се не знају владари Србије од 865. до 926. године. Сад је сигурно, да део овог периода покрива (својом владавином) српска краљица Домаслава, чему би Српска академија наука и уметности требало да посвети пажњу и да извргне критици хрватску повјесну науку – краљица Домаслава им пружа прилику.
    А пружа прилику и српским државницима у Подгорици, Бањалуци, Скопљу и Београду, да затраже од својих научних установа, да донесу суд о хрватској средњевековној држави и краљици Домаслави!
    С поштовањем,
    Бранко Бибић, секретар Владе

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s