Bojazan za gubitak radnog mjesta iz Amerike došla i do Hrvatske!

Psihoanalitičar u mirovini, prof. dr. sc. EDUARD KLAIN

Povodom 112 godine utemeljenja Freudove psihoanalize i 102 godine Međunarodnog psihoanalitičkog društva za portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave razgovor o svim problemima koji tište suvremenog čovjeka: od straha od gubitka posla do bračnih i seksualnih problema ili problema na relaciji roditelj-djeca kao i o “zdravstvenom kartonu” društva , vodili smo sa umirovljenim sveučilišnim profesorom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnjim psihoterapeutom  u Kliničkom bolničkom centru i sadašnjim predsjednikom Hrvatske psihoanalitičke studijske grupe, predsjednikom Instituta za grupnu psihoanalizu koji se i u poznijoj dobi bavi edukacijom psihijatara, psihologa, edukacijom iz grupne psihoanalize u Zagrebu na Rabu u bolnici, u Jankomiru i Popovači, te  u istom svojstvu radi i u Sloveniji, prof.dr.sc. Eduardom Klainom.

Bojazan za gubitak radnog mjesta iz Amerike došla i do Hrvatske!

Današnji čovjek vidi oko sebe ljude koji imaju, ljude koji su na položaju i bori se da to isto postigne! U tim borbama nema milosti! Ali mnogi tu propadnu, jer nemaju niti sposobnosti niti kompetencije. I što se događa? Ili krade ili se ulizuje moćnima, bilo što radi samo da bude bolji od susjeda. Da primjerice vozi bolji automobil. A to je velika kriza društva. Zapravo, nema nekih vrijednosti oko kojih bi se ljudi okupili. Ja ih ne vidim. Kriza je morala. I nekad su se ljudi, barem, ovi jednostavniji oko Crkve okupljali. Sad su se i oni razočarali jer su vidjeli da je Crkva jedna organizacija koja želi dobro živjeti na račun naroda. Sve crkve na svijetu su takve. Tako da ljudi imaju samo to da nešto zgrću, da budu bolji od drugih, da imaju veću kuću…

Prije 112 godina čuveni psihoanalitičar Freud udario je temelje psihoanalizi. Kako se uopće “rodila” psihoterapija zajedno sa neizbježnim “Freudovim kaučom”?
Psihoanaliza se rodila iz potrebe da se pomogne ljudima,a s druge strane Freud se nije mogao oženiti radeći kao znanstveni radnik u neurofiziološkom laboratoriju u Beču. Jer u ono vrijeme žene nisu radile pa se moralo uzdržavati ženu. A na fakultetu naročito na onom gdje su bile teorijske znanosti kao što je fiziologija tu su bile male plače. Tu su obično radili bogati plemići kojima ta mala plača nije bila važna. On nije bio to i otišao je u privatnu liječničku praksu kao neurolog i psihijatar da bi se moglo nešto zaraditi i oženiti. I tako je počeo liječiti neurotične pacijente i tako se, budući da je bio genijalan on je mogao uočiti što se sve događa s njima, rodila psihoanaliza.

Što se u psihoanalizi tijekom ovih 112 godina promijenilo, a što je ostalo isto?
Osnovni pojmovi psihoanalize i osnovni kameni temeljci su ostali isti. Međutim stotine i tisuće psihoanalitičara i psihoterapeuta su nešto doprinijeli tako da se danas puno toga promijenilo. Ali promijenilo se najviše u odnosu psihoanalitičara i pacijenta koji je bio nekad vrlo krut i udaljen, a sad je on mnogo bliži, mnogo životniji i psihoanalitičari su mnogo aktivniji u tom radu. To znači da oni više ulaze u terapijski proces. Zadnjih desetak godina pokušava se približiti psihoanalizu neuroznanosti, odnosno, za psihoanalitičke pojmove traže se lokacije u mozgu. Emocije se pokušavaju sa određenim instrumentima otkriti u određenim regijama. Tako da je danas veliki trend u psihoanalizi približavanje neuroznanosti, da se ono što je Freud naslućivao može dokazati i da postoje regije u mozgu, da postoje moždane reakcije na psihoterapiju. Danas se recimo: nakon psihoterapije mogu naći određene promjene u mozgu. Prije terapije i poslije, ako se snimaju tim modernim aparatima vide se razlike. To je nešto što je najmodernije. To je hit u današnjoj psihoanalizi!

Obično smo, posebice, preko filmova Woodya Alana bili naviknuti da se psihoanalitičari bave nekim “dokonim, neurotičnim intelektualcima” i njihovom seksualnim problemima. No, što je sve u domeni psihoterapije?
Sve! Više nema dokonih bogataša. Barem ne kod nas. Bavimo se ljudima raznih profesija: od radnika do sveučilišnih profesora. Ne bavimo se samo neurozama kojima se Freud bavio. Mi se danas u psihoterapiji bavimo i teškim poremećajima kao što su: granične strukture ličnosti, narcistični poremećaj i psihozama kao što je shizofrenija, manično-depresivna i druge psihoze. Naravno da se psihoterapija mora adaptirati pacijentu. To znači kad radimo sa psihozama najčešće radimo grupnu psihoterapiju jer je ta njima primjenjivija. Jer se mi moramo adaptirati pacijentu, jer se pacijent i da se hoće ne može adaptirati nama.

S kojim ste se vi problemima najviše susretali u svojoj psihoterapeutskoj praksi, ali se još uvijek i  suočavate?
Tu je problem što velik broj pacijenata želi brzu i jednostavnu pomoć. To je nemoguće. Ozbiljna psihoanalitička terapija traže veliko vrijeme. Pacijenti se obično u početku razočaraju. On dođe sa svojim problemom i on misli da će u par razgovora to riješiti. To je nemoguće. Znači osnovna teškoća s kojom sam se ja susretao i danas se susrećem je to da moram pacijenta razočarati: reći da je to proces. Na koncu procesa ja ne mogu ništa obećavati. I to je ono što pacijent ne želi. Pacijent želi rješenje, a ne želi analizirati cijeli svoj život. A ja, da bi mogao dati neko rješenje moram s njim analizirati cijeli njegov život. To traje mjesecima i godinama. To je problem ozbiljne psihoterapije. Psihoanaliza i tehnike koje su iz nje izrasle su vrlo ozbiljne. I one zahtijevaju i od terapeuta i od pacijenata veliki psihički napor vremenski, a to znači i financijski. I tu je veliki problem, da nema brzih rješenja. Imate vi raznih psihoterapija koja nude brza rješenja, ali to su sama rješenja.

Koriste li psihoterapeuti farmaceutska pomagala – lijekove da bi riješili neke probleme?
Koriste, ali ne mnogo.  Koriste u situaciji kad treba pacijente smiriti da bi se s njim moglo raditi terapijski. Evo recimo: neki dan mi je došla visokopozicionirana menadžerica koja se silno razočarala u svoju suradnicu koja je pronevjerila veliku svotu novaca. I sad dok se ona malo ne smiri mi ne možemo ništa raditi. I ja sam preporučio da uzima lijekove. U početku kad je akutna faza. Ali mi ne djelujemo uz pomoć lijekova. Lijekovi su simptomatska sredstva. Recimo: vas boli zub i ja vam kažem: umite aspirin. I zub vas na tri sata prestane boljeti. Za tri sata vas opet boli zub. Možete opet uzeti aspirin, ali to nije riješilo problem. Eto to su medikamenti u psihijatriji.

Kako se psihoterapija nosi sa problemima čovjeka 21. stoljeća , posebice, onih kao što su nesigurnost radnog mjesta, gubitak posla, nagomilanih kredita… Kako, znači pomoći čovjeku suočenom upravo sa ovim problemima?Psihoterapija se sa time ne može baviti. Jer ako vi imate akutne, realne probleme , onda vam treba novac ili posao , a ne psihoterapija. Tako da je po mojem mišljenju vrlo iluzorna i glupa preporuka: idite na psihoterapiju, a on nema od čega živjeti. Ili izgubio je posao! Kako ću mu ja naći posao? Pacijent mora imati neki svoj život i svoje prihode da se može psihoterapijski liječiti. Ako vi stalno mislite na to hoćete li sutra izgubiti posao vi se ne možete baviti sobom. Vi se bavite akutnom situacijom: hoće vam djeca imati što jesti? Neće! E, onda se vi ne možete baviti psihoterapijom. Niti vam ozbiljna psihoterapija tu ne može pomoći. Ova tapšanja po ramenu : bit će bolje. Takva vam može pomoći…

A što je sa problemima u braku? Koliko ljudi traže pomoć zbog bračnih problema?
Bračnih problema ima jako puno. Sve više. Silno puno razloga ima. Ljudi dolaze i s tim problemima. I to se dadne rješavati – liječiti. Ja osobno se ne bavim  bračnom terapijom niti obiteljskom terapijom. Iz određenih razloga: ja u to baš puno ne vjerujem. Ali ja mogu liječiti jednog od bračnog para, a drugog savjetujem da ode drugom psihoterapeutu. Nije lako rješavati bračne probleme, jer ne radi se o sadašnjem problemu. Bračni problem traje 20-30 godina, samo što nije bio evidentan. Znači: vi morate čovjeku prikazi njega samoga i što on to sve radi i zbog čega je od njegove strane došlo do problema? To opet dugo traje. Meni je jedan pacijent rekao: žena me prevarila i bila je kod četiri psihijatra koji su joj svi od reda rekli: ne moj priznati! Psihijatar ne odlučuje za nekog. To nije psihoterapija. Nije važno hoće li ona reći mužu ili ne. Važno je: koji su razlozi nagnali nju da prevari muža? To je vrlo eklatantan primjer gluposti psihijatra.

Što je, međutim, sa seksualnim problemima?
Dolaze ljudi sa seksualnim problemima. I tu jako teško shvaćaju da iza seksualnih problema postoje brojni drugi. Seksualni život je dio života. Nije seksualno jedno, a sve ostalo drugo. Dok vi pacijentu objasnite da iza njegovog seksualnog problema stoji cijeli njegov život. Jako teško. Mnogi odustanu. Jer nemate brzih rješenja. Naročito kod seksualnih problema oni traže brza rješenja, jer ih to muči i smatra da je on nikakav ako nema uredan seksualni život. Ali to je dio problema. To je jedan od simptoma. Seksualni problem – simptom kao glavobolja. Glavobolja? Tisuću razloga.

Kako pomažete osobama koje vam se javljaju zbog homoseksualnih sklonosti?
Ne dolaze. Oni su zadovoljni sa svojom homoseksualnošću. Ja sam imao dosta pacijenata sa homoseksualnošću. Muško i žensko. Ali nisu dolazili zbog homoseksualnosti nego zbog psihičkih smetnji. Ja njih tretiram kao heteroseksualce. Oni smatraju da su zadovoljni s tim. Danas se homoseksualnost ne smatra bolešću! Ja se sjećam jednog homoseksualca koji je došao zato što ga je dečko ostavio (partner) i imao je zbog toga psihičkih smetnji. Ja sam njega liječio kao da ga cura ostavila. Na isti način. Njegova ljubomora i povrijeđenost bila je ista kao da je cura posrijedi. Mi u našoj edukaciji primamo ljude homoseksualne orijentacije. Danas se taj pogled na homoseksualnost bilo na lezbijstvo ili na mušku homoseksualnost silno izmijenio!

Što je, međutim, sa odnosima unutar obitelji? Posebice odnosi roditelj-dijete? Jesu li ti odnosi danas narušeni više nego ranije?
Danas u našem društvu roditelji jako slabo komuniciraju sa djecom. Nekad su ih tukli, a danas ih ne tuku nego ih ne vide! Možda je čak bilo bolje dok su ih tukli, jer je bar bila neka komunikacija. A danas nemate nikakvu komunikaciju sa djecom, jer roditelji trče za zaradom ili imaju svoja društva, a djeca nemaju nikoga. Jedna pacijentica mi je rekla: ja sam jedino imala svojeg psa kojeg sam voljela i koji je mene volio. I onda naravno, da su ta djeca psihički bolesna. I naravno da će biti psihički bolesna. Pitanje samo kojeg stupnja bolesti? To je veliki problem danas. Ne svih naravno. Ali dobar dio roditelja pogotovo onih imućnijih oni nemaju vremena za djecu. Odgajaju ih nekakve guvernante. Dobro, tako je bilo prije 100 godina. Otac je radio, majku je boljela glava, a djecu su odgajale guvernante! Loše završe takva djeca. Završe kod psihoterapeuta.

Što je, pak, sa svim ovisnostima: ovisnost o kocki, alkoholu, seksu, opijatima…?
To su sve teški slučajevi. Ja se nikad s time nisam bavio. Prvo je neuroza i zbog neuroze netko počne piti. Drugi se kocka, treći je promiskuitetan… U jezgri je uvijek jedan psihički poremećaj koji se pokušava tako rješavati. Ili primjerice jedete pa ste debeo ili ne jedete pa ste anoreksični. I pušite ili uzimate lake ili teške droge. U suštini ovisnosti je primarna psihička smetnja koja se rješava! Pacijent kaže: bolje je popit konjak nego uzeti apaurin, Ja kažem: tako je , jer je konjak ukusniji od apaurina. A onda uzmeš deset konjaka i postaneš ovisan. Jako teško se ovisnosti liječe. Ja se divim kolegama koji se time bave. Ja se nikad nisam time bavio. I ono malo što sam se bavio nisam imao baš uspjeha.

Što je, međutim, sa braniteljskom populacijom? Dolaze li vam oni zbog svojih problema?
Meni ne više. Ja sam ratovao. Bio sam glavni ratni psihijatar i godinu dana od ’91. sam vodio stožer za mentalno zdravlje. Ja sam jako žalostan. Ja sam ’91. godine Vladi Republike Hrvatske rekao što će se dogoditi? To se na žalost dogodilo. Ovo što imamo. Zašto? Ne zato što sam ja bio pametan. Nego zato što ovo nije bio prvi rat. Postoji iskustvo iz drugih ratova. Ako se odmah ne počne zbrinjavati posttraumatski nervni poremećaj onda imate situaciju koju imate u Hrvatskoj. Da imate do 100 tisuća invalida PTSP-a. I to je veliki problem, plus lažni invalidi, ali to je u našem mentalitetu da iskoristimo sve što možemo. Pa,  pomogli su i psihijatri koji su pisali lažne nalaze . Ja nisam niti jednom u životu za branitelje napisao niti jedan nalaz, ali sam osam godina vodio najtežu grupu PTSP-ovaca. Tako da sam ja jako žalostan što se ovo dogodilo. Ja sam nakon godinu dana dao ostavku. Meni nije trebala vlast, ja sam imao svoju struku. Jer nisam mogao pomoći pravim braniteljima, a njih ima jako puno koji pate.

Koji biste problem kao dominantan istaknuli kao onaj koji posebno tišti današnjeg čovjeka?
Kompeticija! Današnji čovjek vidi oko sebe ljude koji imaju, ljude koji su na položaju i bori se da to isto postigne! U tim borbama nema milosti! Ali mnogi tu propadnu, jer nemaju niti sposobnosti niti kompetencije. I što se događa? Ili krade ili se ulizuje moćnima, bilo što radi samo da bude bolji od susjeda. Da primjerice vozi bolji automobil. A to je velika kriza društva. Zapravo, nema nekih vrijednosti oko kojih bi se ljudi okupili. Ja ih ne vidim. Kriza je morala. I nekad su se ljudi, barem, ovi jednostavniji oko Crkve okupljali. Sad su se i oni razočarali jer su vidjeli da je Crkva jedna organizacija koja želi dobro živjeti na račun naroda. Sve crkve na svijetu su takve. Tako da ljudi imaju samo to da nešto zgrću, da budu bolji od drugih, da imaju veću kuću…

U kakvom su su-odnosu pojedinac i društvo? Ne bi li našem društvu trebala “kolektivna katarza”, neka psihoterapija? U kojoj je uopće mjeri naše društvo “nezdravo”?
U velikoj mjeri je naše društvo nezdravo. Jer društvo vode političari. Političari? Vidite kakvi su? Čitate novine, slušate radio, gledate televiziju. Stalno afere, stalno kradu, stalno korupcije. Čovjek ima potrebu da se identificira sa nekim autoritetom, da mu netko bude uzor. Tko je ljudima u Hrvatskoj uzor? Nema ga. Nema karizmatskih ličnosti koji su ljudima uzor. U Velikoj Britaniji uzor ljudima je kraljica. Vi si mislite što je blesavo. I jest blesavo, ali je tako. Britanski čovjek, od onog najjednostavnijeg do onog najkulturnijeg vidi uzor u kraljici. Ne kao njoj. Nego ona je simbol. U drugim državama imate isto nekakve takve likove koji nešto predstavljaju koji su karizmatični. Što se u Hrvatskoj dogodilo? Jedno veliko razočaranje! Bio je premijer Sanader koji je bio karizmatska ličnost! Vidite kako je završio?! Karizmatska ličnost bio je i Tuđman u kojeg se narod isto razočarao. Ovaj narod nema neku ličnost, vođu s kojim bi se mogli identificirati i osjećati da im on može pomoći, nešto za njih napraviti. To fali. Mi imamo jedan mentalitet koji nije baš radni. To nas isto košta! Vidite u kakvoj smo situaciji. Zašto? Jer naš mentalitet, odgoj, sve je išlo na to: prevari, ukradi, a ne radi! Nemate vi jednu situaciju kao što imaju Japanci ili Nijemci koji rade, jer vole svoj posao, zanat. Osim toga sve su tvornice pokradene i ljudi nemaju gdje raditi! I oni koji hoće raditi. Ali naš čovjek neće raditi posao koji nije fin. Ako imate djecu, tražite nekoga tko će vam čuvati djecu, pa ljudi neće to raditi. Neće vam pospremati kuću. Ljudi izgube posao u firmi i neće ići pospremati u kuću nekome. Eto to je taj problem. Ali to je generacijski problem. Mnogo generacija se odgajalo na neradu. No, tu je i socijalizam, naravno, pomogao. Sad imate situaciju da se ljudi žale da moraju raditi. Oni koji ne rade žale se što ne rade. Oni koji rade žale se i kažu: nas iskorištava kapitalista. Kapitalizam je iskorištavanje! Nije kapitalizam neka fina stvar! Kažu: ja puno radim za male pare. Malo i privrediš. Hrvati rade manje od rugih zemalja. Statistike pokazuju oko četiri sata od osam sati. Nijemac ne bi radio srijedu, četvrtak, a ostale dane bi radio.

No, vratimo se ipak na obitelji. Iz kakvih obitelji dolaze ljudi koji traže pomoć kod psihoterapeuta?
Nema pravila. Ne moraju biti disfunkcionalne obitelji. Mogu biti funkcionalne gdje se razvije neuroza. Što je disfunkcionalna obitelj? Gdje se mlate, gdje piju… Vi imate naoko vrlo fine obitelji ali odnosi unutar su vrlo različiti koji mogu biti frustrirajući, a nisu to ljudi koji piju koji se razbijaju, koji se svađaju, koji bude susjede po noći. Ne. To su fine građanske obitelji u kojima postoje razni odnosi. I ti odnosi se prenose na djecu i onda djeca imaju razne mentalne smetnje. To nema nikakve veze da su siromašni, primitivni, oni koji se mlate, ili otac alkoholičar, majka prostitutka! To su fraze! Naravno da je i toj djeci teško. Znači psihičke smetnje mogu imati u svim obiteljima, jer se uvijek nešto događa!

Koliko naša kultura potiče kompulzivno mišljenje, strahove, neurozu, psihozu, zbrku i kaos u našim mislima i našim životima?
Ne više nego druge! Tu nema nekih velikih razlika. Sve kulture na ovaj ili onaj način to potiču. Recimo: japanska kultura je kultura “nad-ja” represije odozdo: đaci se ubijaju ako nisu odlični, Japanac ne može ići na godišnji odmor – mora stalno raditi, to su te kompulzivne kulture. Zašto Skandinavija tako dobro stoji financijski? To je protestantska kultura. To je kultura rada, reda i skromnosti. Oni moraju raditi, jer im tako religija i odgoj nalažu, oni ne smiju lagati niti krasti i oni to ne rade. I zato ono dobro žive, jer oni rade , ne lažu , ne kradu, ne varaju. Koliko oni uživaju u tome? To je drugo pitanje! To je uvijek tako u životu : oni koji jako puno rade i nemaju druge zabave oni jako malo uživaju u životu. Oni koji uživaju u životu poput Grčke ili naše zemlje, oni ne rade. Naši ljudi znaju uživati. To je ta kultura. Ali ta kultura ne vodi u neurozu. Više vodi ova gdje čovjek radi kao pas i nema odmora. Naša ne vodi u neurozu. Samo, onda nemamo od čega živjeti.

Hoćemo li u budućnosti ići kod psihoterapeuta kao primjerice u trgovinu? Kao u SAD-u? Na tri stanovnika po jedan psihoterapeut.
Pa idemo prema tome. Samo kod nas je problem što smo mi relativno siromašno društvo, a psihoterapija je skupa! Ali idemo prema tome da sve teže podnosimo psihičke smetnje. To je jedna stvar. Druga stvar je: da prije 50 godina niste imali psihoterapeuta, pa niste imali kome ići. S time što ima sve više psihoterapeuta, što se više o tome čuje, onda ljudi idu. Jer ako nema kruha onda se ne jede kruh!  To su jednostavne stvari. Ali da će ići sve više psihoterapeutu – ići će, jer je sve više frustracija. Moderna tehnologija jako frustrira čovjeka, kompjutori su jako frustrirajući kao i mobiteli i Internet – sve su to brze, poluinformacije i sve to opterećuje ljude i oni će sve više ići kod psihoterapeuta.

Je li psihoterapeutsko zanimanje unosno u nas? Ali, kako je i u svijetu?
U nas nije baš nešto unosno zanimanje, jer je to dosta težak rad. Prvo: rad je psihički naporan, drugo: ljudi nemaju puno novaca, pa psihoterapeuti ne mogu nabijati cijene, jer im nema tko platiti. Osim  toga što je loše za financiranje da psihoterapeutu ideš svaki tjedan, dva puta, četiri puta tjedno onda si možete zamisliti kolika je to cijena. Znači oni moraju snižavati cifru da bi pacijenti mogli platiti uslugu. A oni moraju puno raditi za malo novaca. Tako da kod nas još uvijek nije unosno zvanje. U svijetu jest. No, u svijetu postoji ogroman problem: to je da ima puno pravih, ozbiljnih, educiranih pacijenata, pa je konkurencija velika.

Kakvi psihički problemi obično tište osobe zlatne dobi?
Najveća frustracija osoba starije dobi je odlazak u penziju! Osim onih koji imaju sadržaj kad odu u penziju. Recimo: žene češće imaju unuke, pa se bave unucima i sretne su. Muškarci se slabo bave unucima, ali ako imaju neki hobi, pa ga razvijaju u penziji onda su dobro. Ili ako imaju nešto za pisati poput knjiga. Ali, oni koji nemaju nešto čime će se baviti oni propadaju, oni umiru brže. U par godina oni izgledaju kao da imaju 100 godina i oni umru. Da bi čovjek nešto u penziji mogao raditi on se mora pripremati pet do deset godina ranije. To je moja poruka. Ja sam se davno pripremao što ću raditi u penziji. Jer ja sam taj koji puno radi, kao pas. Ja sam danas na nogama od 6,45 do uvečer do 22 sata. Ono što je bitno za stariju dob: da li voliš svoj posao? Da li voliš ono što radiš? Ako ne voliš onda ćeš propasti. Ranije se nije psihoterapija primjenjivala kod starijih ljudi. Iz dva razloga. Jer se smatralo da se kod starijih ljudi ništa ne može promijeniti, a drugo: umirali su. Nije vijek bio tako dug da bi u psihoterapiji mogao biti jako dugo. Tako da je danas sasvim drugi trend. Danas je trend da se psihoterapijski uzimaju ljudi od 60-70 godina. Ne možeš ništa puno sa njima napraviti, ali se može. Tako da se danas u svijetu pomaže i starijima.

Je li kod nas još uvijek sramota potražiti pomoć kod psihoterapeuta?
Da! Manje nego prije, ali – jest!  Još uvije postoji ta stigmatizacija ljudi sa psihičkim smetnjama. Postoji jedan mali broj ljudi koji se s time hvali. Imam ja takve. Većina krije, jer još uvijek je naše društvo jako primitivno. Smatra da je to sramota, da je to trebao sam riješiti ili suprug ili supruga pomoći ili otac ili majka i sl. Psihoterapija nema tu popularnost i vrijednost kod nas kao što ima u Zapadnoj Europi.

Hoće li psihičke bolesti dominirati u 21. stoljeću?
One su već sad dominantne! Iako se u nikakvoj statistici to ne prikazuje. Zašto? Jer velik broj  fizičkih smetnji su zapravo psihičke smetnje. A to ide pod tjelesne smetnje. Prema tome, jedan ogroman broj, to su te psihosomatske bolesti gdje je važan faktor psihički, a bolest je tjelesna. Kardiovaskularne smetnje?! Zašto netko na nogometnoj utakmici dobije infarkt? Iz psihičkih razloga!

Koje bi psihičke bolesti u budućnosti mogle prevladati, posebice, u našoj sredini?
U svijetu i kod nas: tjeskoba! Anksiozni poremećaj. To bi mogao postati učestali problem. Na žalost tjeskoba se uglavnom liječi lijekovima koji samo liječe simptom, a ne razlog.

Zašto su ljudi sve više i više tjeskobni?
Iz vanjskih i unutarnjih razloga. Unutarnjih: zbog strukture ličnosti, životnog toka i zbog nesigurnosti! To vam je kapitalizam donio u Hrvatsku! Kapitalizam stvara nesigurne ljude!  Koji se boje izgubiti posao, boje se razboljeti, koji se boje da će ih ostaviti žena ili muž, koji se boje kako će djecu podizati. Socijalizam je davao siromaštvo, ali sigurnost! Kapitalizam nudi nesigurnost! U Americi se primjerice ljudi najviše bolesti i gubitka posla. To će doći kod nas. Da ćete vi osjećati strah i nesigurnost.

Koji su prvi simptomi tjeskobe?
Različiti. Da vas boli glava, da imate proljev, da vam srce lupa, do strahova. Pacijenti kažu: ja imam strah od straha. Razni psihički i tjelesni simptomi.

Ali kako se nama, onda, kao jednoj zajednici može pomoći?
Zajednici se može pomoći jedino ako ta zajednica usvoji neke principe, a to je da se cijeni rad, da se cijeni znanje, da se cijene neke moralne vrijednosti. To se kod nas ne cijeni. Naša četiri znanstvenika, mlada  su otišli u inozemstvo. Oni su uspjeli sa 35-40 godina biti profesori u Kanadi, Njemačkoj i td. Kako ? Samo radom! Tamo nema niti rođačkih veza niti familijarnih veza niti kumskih veza. Tamo jedino vrijedi znanje! Oni su iz Hrvatske. Tko šljivi jednu Hrvatsku tamo?! Ali oni su pokazali jedno znanje i postavili su ih za profesore. Zato što oni od njih imaju koristi. Ne zato što oni njih vole. I oni su vam govorili o bijedi akademske zajednice u Hrvatskoj. Meni ne trebaju to govoriti, ja sam bio dio te akademske zajednice i ja to znam. Ali to je to. Nije samo akademska nego i druge zajednice. Znači: dok ne dođu druge generacije educirane u inozemstvu,a to neće biti prije 30-40 godina ništa se neće promijeniti na bolje. Najprije moraju izumrijeti stari komunisti koji su se disperzirali po raznim strankama. Kad ti izumru, njihovi nasljednici će još uvijek vladati po njihovim metodama. Kad jedna kritična masa ljudi educiranih u inozemstvu po rigoroznim, strogim principima znanosti i poštenja budu došli, onda će ti ljudi pomoći da se društvo razvije. Mislite da bi naši fakulteti željeli da ovi mladi znanstvenici gostuju kod njih? Neće! Jer bi se onda vidjela razlika. I u takvoj žabokrečini mi živimo! Ne samo na fakultetu. I ja sam doprinio tome. Ja sam sjedio u svim važnim komisijama Medicinskog fakulteta i ja sam propuštao. Adaptirao sam se. Nisam mogao stršati. Nisam heroj!

Jedan odgovor na Bojazan za gubitak radnog mjesta iz Amerike došla i do Hrvatske!

  1. vjera zoričić napisao:

    Ostala sam bez riječi, tako pametno, iskreno i pošteno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s