Cijepiti dijete ili ne?

Odluka je pitanje kulture života pojedine nacije,
pa samim time i roditelja i medicinskih stručnjaka, zar nije?!
(O tome, imamo li kulturu života na visokoj ili na niskoj razini dalo bi se ipak puno govoriti. To se, dakako odnosi i na “stručnjake” i na tzv. laike)

Po pitanju obaveze cijepljenja treba prihvatiti prijedlog da se obaveza cijepljenja pretvori u obavezu preporuke cijepljenja!

Piše: predsjednica Udruge za prava pacijenata,
dr. Đula Rušinović Sunara

Prije točno godinu dana pokrenuta je građanska inicijativa za slobodu odlučivanja u pogledu vakciniranja djece, odnosno inicijativa koja je za cilj postavila ukidanje zakonske obaveze kojom se ta preventivna zdravstvena usluga provodi uz represivne metode prema roditeljima koji iz bilo kojeg razloga iskažu neslaganje s ovom odredbom odnosno žele odbiti jedno ili više zakonom obaveznih cijepljenja svojega djeteta.

Vrlo brzo je preko 10.000 roditelja na različitim društvenim mrežama podržalo prijedlog da se pokrenu i određene aktivnosti te zatraži pomoć Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Udruga se odazvala pozivu mladih roditelja koji su iskazivali veliko nezadovoljstvo postojećim stanjem i načinima postupanja prema njima, uključivo i prijetnje oduzimanjem djece, pozive na obavijesne razgovore u policiju, brojne razgovore sa socijalnim radnicima, pozive na sud, naplaćivanje globa, a najviše od svega na nedostatak informacija i odgovora na njihova brojna pitanja.

Tadašnji  ministar zdravlja, prof.dr.sc. Rajko Ostojić iskazao je stav kako zahtjevi roditelja nisu prihvatljivi te je i javno upozoravao na opasnost od širenja zaraze “cerebralne paralize” ukoliko bi se ukinula zakonska obaveza cijepljenja, odnosno ukoliko bi se ukinule represivne metode prema roditeljima. Time je jasno pokazao koliko zna o zaraznim bolestima ne razlikujući cerebranu od dječje paralize, ali i koliko zna o ljudskim pravima, smatrajući da u ljudska prava treba ubrojiti i pravo na zdravlje… kao da smo svi rođeni zdravi?

S ljudskim pravima se rađamo i imamo ih po sebi. Krše nam se ili ne, zaštićena su u nekoj društvenoj zajednici više ili manje, ali zasigurno nismo svi rođeni zdravi da bi svi imali pravo na zdravlje. No, zasigurno da nitko nema pravo ugrožavati naše zdravlje kao niti fizički i psihički integritet, a to spada u pravo na slobodu i vlastiti integritet.  Pri tom ne možemo sebi dozvoliti pravo na kršenje tuđe slobode i integriteta kako bi ostvarili svoje neko zamišljeno pravo na zdravlje… I zar nije cijepljenje po sebi ujedno i moguće narušavanje nečijeg zdravlja?

Na žalost, otvorila se cijela Pandorina kutija iz koje je počelo na svjetlo dana izlaziti sve više dokaza o tome koliko se hrvatska sadašnjost nalazi daleko od razumijevanja ljudskih prava i koliko je još uvijek u okovima politikantstva i partitokracije. Roditelji su ipak uspjeli ishoditi pokretanje javne rasprave, ali su očekivali da bude upriličen cijeli niz rasprava i skupova koji je trebao samo započeti jedinim do sada upriličenim skupom u organizaciji Pravobraniteljice za djecu. Činjenično se dakle sve svelo na tu jednu upriličenu raspravu koju je većina od prisutnih roditelja doživjela više kao pranje mozga nego li otvorenu raspravu.

Iz pozicije Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata mogu reći kako raspravu i pitanje zakonske obaveze cijepljenja u kontekstu ljudskih prava ne možemo prihvatiti kao završenu priču jer je nesuglasje oko razumijevanja nekih važnih pojmova vrlo naglašeno i to na štetu ljudskih prava mladih roditelja koje se činjenično sustavno zlostavlja na ovakav način, a u ime nečega što struka ne može reći kako je jasno i transparentno poduprto znanstvenim dokazima.

Stoga ću rado iznijeti neka razmišljanja na temu zakonske obaveze cijepljenja:

CIJEPLJENJE – OBAVEZA ILI PREPORUKA?

Zdravstveni razlozi uvođenja vakcinacije propitivani su od samog prvog izmišljenog cjepiva.

Pozitivni učinci bili su vidljivi jednako koliko su  to bile i nuspojave pa i štetni učinci te je od samog početka medicinska struka propitivala koliki je odnos između koristi i štete i je li prevaga korisnosti nad štetom dovoljna da se cjepiva preporučuju?

Još i danas je osnovni argument kojim se potreba cijepljenja podupire upravo stručna iskustva o “većim benefitima” kako za pojedinca tako i za društvo od ponegdje potpuno zanemarivih mogućih nuspojava. Ističem: iskustva, a ne znanstveni dokazi. A ima i ozbiljnih studija kako nam vakcina nije pomogla riješiti se bolesti:

http://childhealthsafety.wordpress.com/graphs/

Nadalje, nigdje nije isključena i mogućnost ozbiljnih zdravstvenih oštećenja pojedinaca kao posljedica vakcinacije i to se podosta spominje od strane onih koji kritiziraju cjepiva. No, ima i službenih članaka s raznih strana svijeta koji tvrde kako su neke vrlo ozbiljne posljedice pojedinih cjepiva dokazane:

http://childhealthsafety.wordpress.com/

Istovremeno se od strane medicinske struke ukazuje na to da se kritizeri vakcina ne osvrću na činjenicu kako postoji mogućnost vrlo ozbiljnih posljedica i kod svih drugih lijekova ili pripravaka, čak i ako su isti u javnosti prihvaćeni u vrlo širokoj pa i nekritičnoj upotrebi na dnevnoj osnovi bez nadzora liječnika (naročito antipiretici i analgetici raznih naziva koje se može nabaviti u ljekarnama bez recepta, ali i brojni drugi lijekovi koji su na isti način dostupni i u mogućoj nekritičkoj upotrebi  najšire javnosti, a imaju u svojim deklaracijama ozbiljna upozorenja, a kod svih su zabilježene i pojave teških oštećenja, iako “u zanemarivom broju”*).  Ovo isticanje od strane struke nuspojava i posljedica nekakvih ljekova koji su u vrlo širokoj i nekritičkoj upotrebi je argument (interesantno) samo kao kontriranje onima koji kritiziraju cjepiva. Inače se takva upozorenja ne samo ne mogu čuti nego su i proskribirana jer činjenično “narušavaju nečije tržište”, no za potrebe “dokazivanja” potrebitosti zakonske obaveze cijepljenja, upotrijebljen je i taj argument kako cjepiva nisu štetna “ništa više od drugih lijekova u najširoj primjeni”.

To što istovremeno time zapravo samo potvrđuju kako je i moguća, ali i očekivana, svaka pa time i najteža posljedica i kod cijepljenja, njima ne predstavlja nikakav problem u zastupanju stavova kako se cijepiti mora čak i upotrebom sile.

Također spominjanje tzv. “zanemarivo malih brojeva teže oštećenih” od strane posljedica cjepiva, a da se pri tom ne vidi jasna korist za sve, toliko je bez argumenata da je upitno kako tu formulaciju uspijevaju uopće zastupati, jer je takav argument suprotan načelima struke koja je zadužena za zdravlje pojedinca (dok je činjenično država zadužena za zdravlje nacije!). Tako je onome tko je postao tom “zanemarivom brojkom” njegov uništeni život zapravo prinisena ljudska žrtva nerazumljivom cilju. Liječnici sukladno svojoj etici tako nešto ne bi smjeli zastupati doslovce “ni u ludilu”, ali eto iskorišteni su da zastupaju i brane političke odluke da se zdravlje nacije temelji i treba temeljiti na zlostavljanju i nasilju nad pojedincima**…

* ovo su takozvani “službeni stavovi” i izneseni argumenti i pravne i medicinske“struke” tijekom službene javne rasprave u organizaciji Pravobraniteljice za djecu kojim se pravda zakonska obaveza cijepljenja; izrekla ih je ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo i predstavnica Ministarstva zdravlja, ponovila i sama Pravobraniteljica za djecu, a odobravali su svi nazočni “stručnjaci” koji su činjenično predstavljali službene institucije(dakle politiku), a ne strukovna udruženja.

** da se zastupa zdravlje nacije i viši interesi zapravo su naglašavane formulacije od strane institucija izrečeno također od istih gore već nabrojenih sudionika javne rasprave

U obranu cjepiva, struka ističe kako se za opasnosti uvijek znalo, ali su koristi veće nego li je moguća posljedica. Struka također redovito ističe kako se postojeća  opasnost redovito i trajno nastoji umanjiti trajnim usavršavanjem cjepiva tj. uvođenjem novijih, suvremenijih, čišćih i jednom riječju manje štetnih cjepiva.*** Dakle, štetna su, imamo i dokaze, ali  činimo sve da poboljšamo cjepiva  i smanjimo štetnost, a za koristi nemamo dokaze niti nam trebaju!!!

*** ovo je više puta navedeno od zdravstvenih stručnjaka pa i na spomenutoj javnoj raspravi

I u ovakvom stručnom iznošenju argumenata jasna je poruka: cjepivo je potencijalno moguće štetno i opasno, ali što je taj jedan život prema cijeloj naciji? Struka se nigdje nije u svojim pro-vakcinacijskim izjavama ni pokušala referirati na tu očitu protuetičnost i kršenje osnovnog načela struke: “bitno je ne štetiti, ako već ne možeš pomoći”.

Također su pravna tumačenja Deklaracije o ljudskim pravima i Deklaracije o pravima djeteta sve jasnija: nema toga zajedničkog interesa društva zbog kojega se smije žrtvovati ljudska prava i slobode pojedinca… a pravo djeteta na najvišu moguću zdravstvenu zaštitu samo oni koji nedovoljno pažljivo čitaju međunarodne deklaracije mogu tumačiti kao pravdanje obaveze cijepljenja nezaštićenog djeteta kojoj se roditelji protive, jer da je to u interesu djeteta. Naime, ne samo da mogućnost korištenja neke zdravstvene usluge pretvaraju u obavezu bez ikakvog jasnog dokaza da je to uopće učinkovita zaštita, a za štetu se zna da uvijek postoji mogućnost (kao i kod svakog drugog spoja ili tvari unesen u organizam), već time tvrde i kako je zlostavljanje roditelja u interesu djeteta. ****

****Ovo je stav i prethode Pravobraniteljice za djecu kao i nove, dok je službeni tumačenje te deklaracije u posljednje vrijeme dano i od samog UN-a kako bi se razjasnilo da se ne može tako tumačiti pravo i interes djeteta

 

Ipak, našim stručnjacima iz područja prava i medicine ništa tu nije sporno i redom spuštaju glavu pred političkom odlukom da se pod krinkom zaštite zdravlja nacije obaveznim cijepljnjem osigurava redovita dobra zarada proizvođačima cjepiva. Dapače, toliko se daleko otišlo da svi šute o sumnjivim razlozima uništenja Imunološkog zavoda (kako bi strani proizvođači cjepiva imali čistiji prihod!).

Ostaje još jedan dio kojega je važno osvijestiti, jer se počesto nailazi na suprotstavljene izjave oko dokaza i dokazivanja bilo učinkovitosti bilo posljedica cjepiva:

Kada se zatraže službeni stručni tj znanstveni dokazi da je ijedno cjepivo istinskim razlogom za smanjenje pobola ili pak suprotno tome – razvoja komplikacija od zaraznih bolesti, neće se moći naći niti jednu jedinu znanstvenu studiju koja to može dokazati.

Zašto?
Pa jednostavno iz osnovnog razloga što više nije nikome prihvatljivo da se smiju raditi eksperimenti na živim ljudima (a u ovom slučaju djeci).

Time je činjenično potpuno isključena mogućnost dobivanja sigurnih znanstvenih dokaza o učinkovitosti ijednog od cjepiva, jer je sama mogućnost da se namjerno zaražuju djeca kako bi ih se cijepilo u jednoj skupini a u drugoj ne, potpuno nezamisliva sa svake točke gledanja. Bez takve studije pak nema ni znanstvenih dokaza!

No, ne zaboravimo, bilo je takvih istraživanja, dakle i takvih znanstvenika, ali i država i državnih  i znanstvenih institucija. Najpoznatiji je primjer svakako tzv. znanstveno praćenje razvojnih faza sifilisa od strane US Public Health Service-a u cijeloj populaciji jednog izoliranog sela u Teksasu (Tuskegee). [Zaraženima od sifilisa namjerno nisu davani već postojeći učinkoviti lijekovi, a kako bi se saznalo i dokazalo kako izgledaju pojedine faze te bolesti. To je toliko zgrozilo svijet da je osnovana novu znanstvena i stručna disciplinu bioetike! O eksperimentima dr. Mengelea pak i dan danas bruji cijeli svijet. A možda je ovako jasnije zašto sam u nekoliko navrata ne izostavila spomenuti Mengelea. ]

Zašto smo sigurni da ničeg sličnog danas nema?
Zapravo nismo, ali se nadamo, vjerujemo, imamo povjerenja….
No, je li dovoljno imati povjerenje tamo gdje iza mogućih teških posljedica stoji nečiji interes?

Konkretno: koliko mi u Hrvatskoj možemo vjerovati našim znanstvenicima, državnim i znanstvenim institucijama, političarima? Naročito nakon svega što smo se nagledali i proživjeli, još nam valjda samo nedostaju nelogična obrazlaganja potrebe zakonske obaveze cijepljenja?

Ovo posljednje bi bilo jedno prevažno pitanje koje se odnosi na izgrađivanje konačnog stava prema zakonskoj regulativi vakciniranja djece, odnosno zaštite pučanstva od zaraznih bolesti.

Sljedeće vrlo bitno pitanje je: Postoji li doista ikakva realna opasnost od epidemija zaraznih bolesti koje su u prošlosti imale vrlo teške posljedice na zdravlja, a od kojih danas ponegdje uopće nema zabilježenih pojava oboljevanja niz godina ili desetljeća?

Stav struke je opet isti: “moguć je povratak tih gotovo eradiciranih bolesti i njihovih posljedica iako za to nemamo nikakve dokaze (kasnije se osvrćem na to iskustvo drugih zemalja, a koje ničim ne doprinosi  poticanju straha od ovakvih povrataka zaraznih bolesti i njihovih teških posljedica). Ponovno je jedini argument (kako nigdje i nikada nisu napravljeni znanstveni dokazi o učinkovitosti cjepiva u sprečavanju pobola ili posljedica pojedinih zaraznih bolesti): ne trebaju dokazi nego treba vjerovati!

Postoji i pitanje koje postavljaju također znanstvenici, a u odnosu na prihvaćene činjenice o znanstveno neistraženoj  učinkovitosti i korisnosti, a uz sasvim znanstveno očekivanoj sveprisutnoj mogućnosti štete  (ne samo do cjepiva nego od svakog unesenog spoja, tvari, organizma ili stanice živog ili mrtvog odnosno  doslovno svega): Je li svako cijepljenje zapravo upravo eksperimentiranje na našoj djeci?

“Struka” je ponudila slijedeće rješenje: Ne trebaju nam dokazi –vjeruj(e)mo.
Dakle, kada nema znanstvenih dokaza, ostaje samo vjera.
Tako dolazimo i do još jednog otvorenog pitanja:
Ima li tu i onih koji ne vjeruju? Zar im branimo da ne vjeruju?

Tako je u nekim zemljama borba protiv obaveze cijepljenja pretvorena u vjersko pitanje (npr. Nizozemska) te imaju zakonsko “solomunsko rješenje”: iz vjerskih razlog je dozvoljeno odbiti obavezno cijepljenje!!! Tako je npr. moguće da se i hrvatski građani ugledaju na taj “veleučeni i pametni” primjer pa počnu izmišljati koja bi to vjera službeno branila cijepljenje, dok neslužbeno to Katolička crkva već čini, jer pojedina cjepiva imaju u svojem sastavu i spojeve izolirane iz ljudskih abortiranih embrija, a o čemu i s oltara šalju poruke kako prepričavaju roditelji iz različitih krajeva Hrvatske…

Argument kojim naši medicinski stručnjaci svesrdno zagovaraju zakonsku obavezu cijepljenja (izrečeno javno, glasno i jasno tijekom javne službene rasprave o Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti) je zapravo sročen u njihovom gotovo ljutitom pitanju: Tko će preuzeti odgovornost ako se nešto desi naciji? Zar ću ja preuzeti tu odgovornost?

To je ujedno bio zadnji pokušaj da se doista dade suvisli argument za zakonsku obavezu cijepljenja, a to je i jedini “argument” kojega struka zapravo “ima”.

Sada se svakako mora postaviti sljedeća pitanja koja proizlaze iz takve izjave predstavnika struke: Što se ima desiti naciji? i Zašto bi liječnik odbijao preuzeo odgovornost za ukidanje,  a ne bi i nije preuzeo odgovornost za uvođenje zakonske obaveze?

Dakle: Što se može desiti u javnozdravstvenom smislu tj u odnosu na društvo i naciju ako se ukine zakonska obaveza cijepljenja?

Dokazano iskustvima zemalja koje su to napravile: Pojaviti će se bolest koje nije bilo desetljećima i od koje nitko nije pobolijevao desetljećima, ali unutar društva u kojem su do nedavno svi bili cijepljeni (upravo takva formulacija je zakonski argument u Italiji za ukidanje obaveze cijepljenja). Sasvim je jasno da se samom pojavom bolesti brojni roditelji odjednom odlučuju svjesno i samovoljno, cijepiti svoje dijete protiv bolesti od koje postoje makar i samo mogućnost nekakvih posljedica uslijed obolijevanja, čak i unatoč strahu od također mogućih posljedica cjepiva.

Dakle, znamo što će se dogoditi, jer se to već i dogodilo u zemljama koje su ukinule zakonsku obavezu cijepljenja djece (npr. Švicarska): Nakon što je pala procijepljenost djece tijekom nekoliko godina od ukidanja obaveze cijepljenja, pojavila se bolest. Nitko nije imao posljedica, jer je u principu nacija činjenično procijepljena (tumače oni koji su za cijepljenje) a možda i zato što su drugi uvjeti života (tumače oni koji su protiv cijepljenja općenito). Nakon objave da se pojavila epidemija roditelji su sami potražili liječnike i zatražili da se njihovo dijete cijepi čak iako to za njih i nije dokazana zaštita od obolijevanja, ipak je za njih sada u nekoj neposrednoj opasnosti predstavljalo jednu dobru mogućnost zaštite vlastitog djeteta …ali su o tome odlučili sami i nitko ih nije prisiljavao  i nitko ih nije zvao budalama, neodgovornim roditeljima i nitko ih nije privodio na obavijesne razgovore, slao na sud, naplaćivao globe, zvao socijalnu službu  i nitko ih nije maltretirao tiradama o nedokazanim uspjesima dokazano štetnih cjepiva…..

Zašto dakle, neki zagovaraju da se tako ne smije postupiti i s hrvatskim mladim majkama i očevima?

Naravno, jer u RH mnogi još tvrde i da takvi roditelji nisu dovoljno obrazovani pa je to ujedno odgovor na ono pitanje zašto doktori ne preuzimaju odgovornost za ukidanje zakonske obaveze – jer misle da su ljudi preglupi. A velika matura je obavezna, a oni koji to govore živjeli su u doba kada ih je “na prste izbrojiti”  imalo i malu maturu.

Ne da nije jasno nego je neljudski, protivno svim ljudskim pravima i slobodama, a uz to vrijeđa zdrav razum mladih ljudi, koji ne samo da ih Domovina ne mazi, nego ih na sve moguće načine omalovažava, podcjenjuje, straši , prijeti, privodi na obavijesne razgovore, oduzima im roditeljska prava i suverenitet…

Medicinski stručnjaci znaju, ali neće da priznaju, jer se boje govoriti da ne bi bilo proglašeni šarlatanima. Roditelji su nestručni i njih nitko ni ne sluša.

Naši političari sve gore nabrojeno niti znaju niti ih je briga te će u Saborskoj proceduri proći ono što Ministar osobno odredi “i točka” ali će se zasigurno ogrnuti izjavom kako je to “mišljenje struke”.

Šlag na torti je izvadak iz pravnih tumačenja postojećih zakona kojima se može kazniti roditelje zbog ne cijepljenja:

http://klinika.pravo.unizg.hr/content/obvezno-cijepljenje-u-republici-hrvatskoj

“U Republici Hrvatskoj cijepljenje je obvezno, a prema članku 77. Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti roditelj, odnosno skrbnik koji odbije cijepiti dijete kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 kn. U tom slučaju liječnici bi trebali prijaviti odbijanje cijepljenja Sanitarnoj inspekciji koja nakon prikupljenih podataka o roditeljima i skrbnicima i eventualno dobivenoj potpisanoj izjavi o odbijanju cijepljenja, koju su roditelji morali potpisati kod nadležnog liječnika, podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka. Prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obvezi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u Hrvatskoj je cijepljenje djece obvezno protiv tuberkuloze, difeterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Pravilnik uređuje i način provođenja svake od navedenih imunizacija, tako primjerice imunizacija protiv dječje paralize počinje odmah po navršetku tri mjeseca života i mora se potpuno završiti do navršenih 12 mjeseci života. Imunizaciji protiv dječje paralize podliježu i djeca od navršenih 12 mjeseci do navršenih 14 godina, ako prije nisu cijepljena ili nisu potpuno cijepljena ili ako nema dokaza o obavljenom cijepljenju.

Liječnici u slučaju odbijanja cijepljenja djeteta mogu prijaviti roditelje i skrbnike Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta koji je nakon primitka takve prijave dužan ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. Centar za socijalnu skrb u ovom slučaju ima temelj u Obiteljskom zakonu da upozori roditelje ili skrbnike o propustima i pogreškama u skrbi i odgoju djeteta, a i da odredi nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u odgoju djeteta viševrsni ili učestali.

Sud s druge strane ima osnovu u Obiteljskom zakonu, ukoliko slučaj odbijanja cijepljenja djece dođe do njega, a on ocijeni da je odbijanje cijepljenja veće zanemarivanje podizanja i odgoja djeteta (pri čemu Obiteljski zakon izričito navodi da se smatra da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ako ne skrbi između ostalog o medicinskoj pomoći), roditeljima oduzeti pravo da žive sa svojim djetetom i odgajaju ga.

Kazneni zakon (u daljnjem tekstu: KZ) u svom članku 177., Povreda djetetovih prava, navodi da će se kazniti kaznom zatvora do tri godine roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta pri čemu primjena ove odredbe opet ovisi o sudskom tumačenju pojma zanemarivanja dužnosti podizanja, odnosno da li taj pojam obuhvaća i odbijanje cijepljenja djeteta. Istim je člankom propisano da će se, ukoliko se zbog grubog zanemarivanja prouzroči smrt djeteta, počinitelj kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

Odgovornost roditelja može postojati i u vidu članka 173. KZ-a kojim je propisano da će se tko ne provodi, spriječi ili onemogući provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud, centar za socijalnu skrb ili državno tijelo kaznit kaznom zatvora do jedne godine. Za odgovornost roditelja zbog necijepljenja važan je i stavak 4. istog članka u kojem je propisano da se počinitelj koji omogući provođenje odluke suda, centra za socijalnu skrb ili državnog tijela prije započinjanja kaznenog postupka može osloboditi kazne.

S obzirom na navedeno možemo zaključiti da u Hrvatskoj u slučaju roditeljskog odbijanja cijepljenja djece postoji zakonski temelj za sankcije razne težine: od onih najblažih kao što je novčana kazna, pa do najtežih kao što je oduzimanje djeteta ili kazne zatvor”ali je jako interesatan i dio teksta u nastavku:

“Što se tiče prava na slobodu odlučivanja na koju se brojni pozivaju Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da odluka o cijepljenju djece nije pravo roditelja što je u potpunosti točno jer se nigdje u Ustavu to pravo ne spominje, ono što Ustavni sud nije rekao, a što smatramo nužnim spomenuti je odredba Ustava po kojoj se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitile sloboda i prava drugih  ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Prema toj odredbi čak i ukoliko bi postojalo pravo roditelja na odlučivanje ono bi se moglo ograničiti u svrhu zaštite zdravlja ljudi, što zapravo u potpunosti isključuje argument o pravu izbora roditelja.”

Sukladno iznesenom stavu oni koji su to pisali ovo pravno tumačenje sasvim iskreno vjeruju kako je Ustav ozakonio prisilno provođenje mjera koje ničim nisu dokazano učinkovite te da sam Ustav daje argument da se zbog zdravlje nacije smiju kršiti i ograničavati prava pojedinca i kada zapravo nema nikakvih dokaza o pozitivnim učincima takvih mjera na zdravlje nacije . No, činjenično Ustavni sud ne propituje istinitost stručnih navoda jer to niti ne može te vjeruje kako su usvojeni stručni stavovi doista rezultat stručnih dokaza, odnosno uzima za stručno ono što je politika naredila struci da kaže… dok Ustavni sud ne treba propitivati istinitost jer to može samo medicinska struka,  dotle medicinska struka javno govori kako to nije njihova preporuka, a Ustavni sud o tome nema ovlasti govoriti jer se tu već radi o prevari i nekim drugim pravima… a mi se pozivamo na Ustavni sud i njegovu odluku o ustavnosti lažnih dokaza… Mislim da je jasno kako ovdje nije ništa jasno. Najmanje bi bilo jasno kako se ljudska prava na slobodu pretvaraju u pravo na ne ograničavanje slobode već na zlostavljanje.

Zato i nadalje mislim da po pitanju obaveze cijepljenja treba – prihvatiti prijedlog da se obaveza cijepljenja pretvori u obavezu preporuke cijepljenja i da i na taj način učinimo civilizirani demokratski pomak ka zaštiti prava pacijenata koje još nema ali je stremimo imati. Pokažimo da smo dozreli i svoje građane ne vrijeđajmo ovakvim načinima postupanja prema njima.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s