Gošća zdravlja: mr.sc. Đula Rušinović-Sunara; Prava i obespravljenost hrvatskih pacijenata

GOŠĆA ZDRAVLJA: mr.sc. Đula Rušinović-Sunara,
dr. med., specijalistica opće kirurgije,
predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata

PRAVA I OBESPRAVLJENOST HRVATSKIH PACIJENATA!

Mi građani smo ti koji moramo težiti većim demokratskim standardima i mi smo ti koji ih postavljaju!

Prava pacijenata definirana su kao osnovna ljudska prava korisnika zdravstvenih usluga. Pri tom nije bitno je li korisnik zdrav ili bolestan, zdravstveno osiguran ili neosiguran. Ova osnovna definicija otvara novu perspektivu o položaju, pravima i obespravljenosti pacijenata, jer oni ne moraju niti biti bolesni niti biti zdravstveno osigurani da bi smo razmatrali njihova ljudska prava. Time se odmičemo od kolokvijalnog dnevnog razumijevanja ovoga termina, a kojim građani gotovo redovito podrazumijevaju isključivo prava iz zdravstvenog osiguranja.

Dakle, ono što građani najčešće podrazumijevaju pod terminom prava pacijenata su činjenično prava iz zdravstvenog osiguranja i predstavljaju ugovorna prava koja izravno ovise o količini sredstava kojega su spremni uložiti u takvo osiguranje, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica. Ono što nas dodatno buni jest i taj termin zajedničkog ulaganja u ovo osiguranje, a koje nazivamo obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Takvo zajedničko ulaganje u zajedničko dobro je socijalno iznimno opravdano, jer omogućuje da zdravi pojedinci doprinose ne samo zdravlju zajednice, već i ukupnom boljitku kroz zdrave radnike koji aktivno doprinose gospodarskim uvjetima u državi. S druge strane, kao osiguranici imamo najmanje podataka o tome što smo osigurali svojim novcem i pod kojim uvjetima kada je u pitanju zdravstveni sustav. Očito nedostaje transparentnost sustava i vrlo nam je teško razumjeti što se u tom sustavu dešava osim što smo vidno sve ograničenijih usluga u sklopu zajedničkog paketa obaveznog zdravstvenog osiguranja. Ovako široki aspekt prava pacijenata ne razmatra se u dnevnim prilikama i to je također otegotna okolnost za uspostavu učinkovite zaštite prava pacijenata.

Zdravstveni sustav se sastoji od tri osnovna čimbenika: korisnika, pružatelja usluga i osiguravatelja usluga tj. menadžmenta. U tom trokutu je korisnik usluga vidno daleko najslabiji: koristi se uslugama najčešće kada je bolestan i dodatno nemoćan, a niti zdrav nije u mogućnosti razumjeti visoko diferenciranu medicinsku struku i ekonomiku zdravstva. To je polazna točka od koje moramo krenuti u uspostavi zaštite prava pacijenata, a bez zaštite prava ne možemo očekivati kako bi samo na temelju savjesti i etike zdravstvenih radnika ove usluge morale u tržišnom svijetu biti pružane isključivo savjesno i etično. Tim više što tržišni uvjeti i zdravstvenim radnicima ograničavaju djelovanje na isplativo, zdravstveno osigurano te ne samo medicinski, već i ekonomski opravdano.

Poradi svega navedenoga, položaj hrvatskih pacijenata nije bitno različit od položaja pacijenata u zemljama u okruženju, čak niti na široj Europskoj pa i globalnoj razini. Naime, tržišni elementi uključeni u zdravstveni sustav; u medicinu kao znanost, stručnu i praktičnu disciplinu; u medicinsku edukaciju i osposobljavanje zdravstvenih djelatnika; u dnevno politička gospodarska kretanja kojima se ograničava opseg svima dostupnih zdravstvenih usluga, donose nam potrebu za širim, čak globalnim stavom o tome što zdravstveni sustav mora pružati i kako bi on trebao izgledati.

Ovo je dakle, jedan nova disciplina i u znanosti i u stručnom praktičnom smislu. Tako se zdravstveno pravo javlja u šezdesetim godinama prošlog stoljeća kao pravna disciplina, a već u devedesetima postaje jasno kako se ista mora transformirati na multidisciplinarnoj osnovi te uključivati i medicinu i etiku i sociologiju osim prava. Stoga je priča o pravima pacijenata i njihovoj zaštiti jedan od najvećih izazova današnjice s kojim se kao ljudska zajednica trebamo suočiti.

Kada bi to htjeli približiti građanima onda svakako trebamo koristiti dnevne pokazatelje i primjere kojima se najlakše dade prikazati što se bitno ne poštuje, odnosno poštuje u odnosu na međunarodno priznatim standardima u pogledu prava pacijenata. Tako je priznato pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu, a pri tom ista mora biti dostupna svima pod jednakim uvjetima, odnosno bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Ovo temeljno pravo pacijenata je neprovedivo u praksi tržišnih uvjeta. Sasvim je jasno i da su neki naši političari koristili usluge stranih liječnika na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja, dok se mnogim građanima ne može osigurati ni liječnik primarne zaštite na najbližoj lokaciji, da ne govorimo o specijalističkim uslugama u najbližoj zdravstvenoj ustanovi, a kamo li po nekom osobnom izboru. Osim toga u tržišnim uvjetima je sasvim razvidno kako je nemoguće dobiti pregled vrhunskog stručnjaka pod istim uvjetima kao i pregled mladog specijaliste bez mnogo radnog specijalističkog iskustva…Inzistirajući na nekim pogrešnim postavkama došli smo do bitne podcijenjenosti zdravstvenih radnika i neprimjerenog nagrađivanja njihovog osobnog truda i znanja čime su se mnogi odlučili potražiti radnu sredinu u kojoj će njihove kvalitete biti nagrađene primjereno njihovom trudu. Politički imenovani stručnjaci sve manje će moći opravdati svoju stručnost, no još uvijek nam ometaju pristup doista stručnima, a ne podobnima. O tome se šuška, ali javno nema govora a još manje prijava. Ipak, afere poput one nazvane “Hipokrat” pokazuju kako se hrvatskim građanima otvaraju oči i kako se i u političkim strukturama javljaju neki novi trendovi.

Potom je važno da svaka osoba ima pravo na informaciju na temelju koje će potom i donijeti odluku o prihvaćanju ili odbijanju neke predložene zdravstvene usluge.

U tom pogledu se u RH već gotovo 6 mjeseci trudimo prikazati kako je zakonska obaveza cijepljenja nasilje nad roditeljima i njihovom djecom ukoliko isti ne žele prihvatiti ponuđenu zaštitu od zaraznih bolesti (od kojih nam ne prijeti nikakva neposredna ugroza), a postoje kod nekih roditelja i vrlo opravdani strahovi kako će njihovo dijete imati posljedice, dok istovremeno društvo zbog njihove odluke neće trpjeti. Unatoč argumentima koje su prihvatile mnoge demokratske zemlje, postoji jak otpor i politički dirigirani naputci kojima se građani ne mogu suprotstavljati bez podrške svekolike javnosti, a što je kao opciju teško očekivati u demokratski nezrelim uvjetima u Hrvatskoj. No, ukoliko se dozvoli nasilno vakciniranje djece čiji roditelji iz bilo kojeg razloga ne žele dragovoljno pristati na isto, onda se u ukupnom smislu potire pravo pacijenata na odluku prihvaćanja ili odbijanja zdravstvene usluge. (Naravno, ovdje je jasno kako nema posebnih uvjeta pod kojima bi se iz stvarne neposredne opasnosti moralo nešto provesti kao obavezu pod prisilom u svrhu neposredne zaštite ukupne nacije.)

Pravo pacijenata da prilikom uključivanja u klinička ispitivanja budu detaljno upoznati sa svim mogućnostima i nemogućnostima takvog istraživanja te potencijalnim opasnostima, također se krši gotovo na dnevnoj bazi prema dojavama naših građana. Kada ih želimo uputiti na institucije koje bi to trebale istražiti i sankcionirati mahom se ne odlučuju na službenu prijavu jer su naravno ucijenjeni zdravljem pa i samim životom. Ne zaboravimo da se takva ispitivanja najčešće vrše nad pacijentima koji su u terminalnoj fazi neke maligne bolesti-dakle onima kojima se smrt približila na korak, možda tek mjesec ili dva nekakve procjene preživljavanja. Predstavljeno im je da bi možda to ispitivanje moglo biti neka pa i minimalna mogućnost da im se pomogne kada već nema drugih opcija. U takvom kontekstu to bi bila prihvatljiva priča, ali kada nam takvi pacijenti jave kako su tek nakon više tjedana pa i mjeseci shvatili da su uključeni u neko kliničko ispitivanje, onda je to očito kršenje njihovih prava. Kada pri tom pitaju kako da odbiju daljnje sudjelovanje u nečemu u čemu nisu ni znalii da sudjeluju, jasno je i kako nikada ne bi bili pristali svojevoljno uključiti se u takve postupke. Dakle, ovdje se naziru elementi postojanja nasilnog uključenja umirućih osoba u  klinička ispitivanja. To je stravično i doista ne zaostaje za onim što je radio dr. Mengele. Mnogi se ne žele sagledati u kontekstu takve kvalifikacije njihovog rada i postupanja prema pacijentima, no i prethodno spomenuto naslino vakciniranje je ravno tome iz perspektive ljudskih prava. Mislim da je potrebno daleko više etičkih rasprava o temi prava pacijenata i da bi bilo uputno ne zazirati od činjenica niti okrivljavati one koji te činjenice iznose u javnost. Ubiti glasnika nije nikome nikada moglo donijeti ništa dobroga, a najmanje pomaže u rješavanju problema. Problema ima i njih treba vizualizirati. Probleme treba imenovati i s njima se nositi, tražiti izlaze i najbolja rješenja. Način na koji se postavljaju političke strukture u Hrvatskoj je za njih i očekivan i opravdan, ali iz perspektive građana to nije dovoljno dobro, niti smijemo biti zadovoljni. Mi građani smo ti koji moramo težiti većim demokratskim standardima i mi smo ti koji ih postavljaju.

Zdravstveni sustav je možda najzahtjevniji po svojoj složenosti i visoko diferenciranim znanjima da bi se mogao uspješno voditi i osmišljavati, ali to ne znači da je građanima nužno u cijelosti nedostupno učestvovati u odlukama o tome sustavu. Jednostavno trebaju mehanizme koji će im to omogućiti. Mehanizme smo predložili i predlažemo na temelju ukupnih globalnih iskustava prikupljanih u proteklih 15 godina i sa sigurnošću možemo reći kako smo i pred 15 godina imali sasvim jasnu viziju koja se tijekom 15 godina u praksi na globalnom planu svakodnevno potvrđuje. Sad još samo da netko shvati o čemu pričamo!

OTVORENO PISMO ANTONIJE VLADIĆ MEDIJIMA I ODGOVOR NA NJEZINO PITANJE DR.MED. ĐULE RUŠINOVIĆ SUNARE!

Suprug naše fotografkinje Antonije Vladić, Zdravko Bencek boluje od karcinoma i kako je u procesu njegovog liječenja došlo do izvjesnih komplikacija, mlada gđa. Antonija Vladić našla se “pred zidom” i u bezizlaznoj situaciji, te ne vidjevši izlaz iz situacije zamolila je medije za pomoć u konkretnoj situaciji, a koja se odnosi na nemogućnost da njezin suprug Zdravko Bencek u procesu liječenja od karcinoma ne može dobiti lijek Afinitor o kojem mu ovisi zdravlje, pa i život. Pismo upućeno na naš portal ZMUSK bilo je slijedećeg sadržaja:

Tko je odgovoran?

Preostaje mi samo da se borim na ovaj način.Iako sam se obratila na sve adrese po protokolu (nazovimo to tako) odgovora nema!!!!!! Dakle,radi se konkretno o mom suprugu koji se liječi od raka bubrega sa metastazama!!!
Propisan mu je naaaaaajnoviji lijek Afinitor (pametni,ciljani lijek) koji je također na listi hzzo-a Moj suprug ispunjava sve uvijete i kriterije za dobiti taj lijek,i onkologinja se slaže sa time i potvrđuje da on (zdravko) ima pravo na liječenje tim lijekom!!!!Ali ona ne smije dalje ništa pričati.Rečeno nam je da se STRPIMO….evo već treći tjedan smo nigdje. Metastaze sigurno ne miruju. Gdje je problem!!! Spomenete li Afinitor na Rebru svi doslovno bježe od vas. Ne znam zašto! Rečeno mi je da sve dok to ne dođe do medija ništa se riješiti neće.NOVO NOVO!!! Lijek je na listi,lijek se ne mora kupovati,a nikoga ne liječe tim lijekom! Uskraćuju liječenje tim lijekom mome suprugu kao i mnogim pacijentima. Jesu li oni osuđeni na smrt,ili predstojnik,možda onkološko povjerenstvo za lijekove,čeka neku kovertu.U čemu je problem???? Ako je točna informacijama da se u određenim bolnicama taj lijek može dobiti, pitam se opet zašto se na Rebru ne može dobiti???? Tko će mi to odgovoriti! Ništa bez medija!!!

Hvala ti Gordana!!!!

U međuvremenu o problemima sa kojima se suočila Antonija Vladić i njezin oboljeli suprug pisale su tiskovine poput Večernjeg lista i 24 sata. Pismo koje je gđa. Vladić uputila na naš portal ZMUSK za prilog Zdravlje bilo je poslano prošlog tjedna.

Bez obzira na izjavu ravnatelja koja je objavljena u Večernjem listu u vezi ovog problema, nitko od pacijenata poput oboljelog Zdravka Benceka koji ne mogu još uvijek dobiti lijek, nisu s pravom, zadovoljni ovim odgovorom. Stoga se s nestrpljenjem očekuju “prvi i hitni koraci” da oboljeli Zdravko Bencek kao i njemu slični pacijenti čim skorije dobiju pravo na korištenje lijeka koji im život znači!

 

Odgovor dr.med. Đule Rušinović Sunare na ovu situaciju:

Kao što je vidljivo: NETKO  bi trebao proučiti ukupnu situaciju i točno utvrditi što se dogodilo da bi se moglo sa sigurnošću tvrditi što se tu stvarno dogodilo i događa. Taj NETKO mora dobro poznavati medicinu i pravila zdravstvenog osiguranja te na temelju utvrđenih činjenica mora procijeniti je li došlo do diskriminacije pacijenta po zdravstvenom stanju ili je naprosto razlog nedostatak novaca kojega više nema. Taj NETKO mora imati ovlasti za dobiti sve podatke, a  dakako da ne može biti ni laik ni osoba koja radi za zdravstveno osiguranje kao ni osoba koja radi za dotičnu bolnicu, a zasigurno ne niti osoba koja radi u Ministarstvu zdravlja. Naime, sve navedene osobe su u sukobu interesa s interesom ovoga pacijenta osim onog laika koji ništa ne zna opa ništa ni ne može samostalno zaključiti već će morati pitati one koji znaju i koji su u sukobu interesa kako je rečeno. Kako supruga pacijenta tvrdi da drugi pacijenti u sličnoj situaciji imaju i dobivaju odobrenje za dotični lijek, onda se postavlja pitanje koje zadire u sukob tržišnih odnosa i etike. Ma koliko bilo etično boriti se za život do zadnjeg daha, sukladno tržišnim pravilima potrebno je da bude i isplativo!!!! Ukoliko je to pravi razlog zašto se konkretnom pacijentu uskraćuje dozvola za lijek onda je također sasvim jasno da ga neće priznati tako lako ni jedna institucija. Tako se može gotovo dnevno čuti kako se naše zdravstvo nikako ne amerikanizira, dok se činjenično baš to dešava jer se na svakom mogućem koraku ugrađuju tržišna pravila, otvaranje prema privatnim ulaganjima i posljedično imamo da za one kojima “nije isplativo” davati skupe lijekove obavezno i društveno financirano zdravstveno osiguranje neće to kroz neko dogledno vrijeme ni činiti… Ovo su dakle situacije u kojoj se ne bi želio naći ni jedan stanovnik Republike Hrvatske, ali se može dogoditi svima nama. Stoga je vrijeme da građani promisle zašto još nemamo instituciju neovisnih zastupnika prava pacijenata i tko brani njihova ljudska prava kada su bolesni i nemoćni.

To je političko pitanje koje kao i mnogo puta do sada političari ne žele rješavati a odgovornost prebacuju na medicinsku struku. No, ne radi se o medicinskoj struci nego o politici i nedozvoljivo je da se politička odgovornost spire sa odgovornih bacanjem vrućih kestena u ruke struke koja može biti samo savjetodavna a nikako odgovorna za ne rješavanje problema no vrući kesten mora držati u rukama a nema što s njime činiti.

Urednica i pomoćnik urednice portala ZMUSK

2 odgovora na Gošća zdravlja: mr.sc. Đula Rušinović-Sunara; Prava i obespravljenost hrvatskih pacijenata

  1. seka grgurević napisao:

    Poštovana i draga mr.sc. dr Đula Rušinović Sunara hvala Vam od srca što svojim zalaganjem branite i štitite prava pacijenata, divim se Vašoj energiji kojom pokazujete koliko su Vam svi pacijenti na prvom mjestu.

  2. Eli Jaška napisao:

    Svaki se čovjek rađa sa nekim svojim jedinstvenim kvalitetama, no tek osobno duboko iskustvo kroz koje čovjek prođe, poput bolesti kroz koje je prošla dr. Đula, mogu dati spoznaju o vrijednosti i smislu života i dati snagu da se otvoreno i hrabro zalaže za prave vrijednosti, što dr. Đula Rušinović Sunara čini već puno godina. Hvala joj u ime brojnih ljudi koji još šute.
    Od nedavno se Udruga za prava pacijenta ulovila u koštac sa jednom velikom manipulacijom zvanom cijepljenje. Ne ulazeći u zdravstvenu neosnovanost cijepljena, osobno se zalažem protiv cijepljenja već više od 20 godina, možemo razmotriti samo pravni aspekt. Valja prepoznati da se zalažući da se ukine obveza cijepljenja zalažemo za ustavno pravo na slobodu izbora (mišljenja, odluka, djelovanja). Isto tako zalaganje za prava pacijenata puno je više i dublje od prava pacijenata. Radi se o načelima i ljudskim pravima.
    Puno je toga u tekstu izvrsno rečeno, no istakla bih jednu važnu napomenu. Situacije u kojima se nađu mnogi ljudi kada obole i izloženi su medicinskom tretmanu, ali i oni koji su izloženi sudskom, ovršnom i inim postupcima državnih Institucija, su situacije u kojima se ne bi želio naći ni jedan stanovnik Republike Hrvatske, ali se mogu i događaju svima nama.
    Stoga se slažem da je to političko pitanje koje se tiče svih nas, da je vrijeme da se struke (pravo – medicina) ne prebacuju lopticu jedna na drugu, već da se sve struke i svi građani ujedine podržavajući pozitivne promjene za dobrobit svih. Potičem na djelovanje, to znači uzeti si vrijeme i promišljati zdravim razumom (svojim, a ne medija ili dr. autoriteta), podržati one koji su trenutno u nevolji, jer sutra možemo biti mi, ustati ispred nekog televizora i doći na tribinu protiv obveze cijepljenja, jasno reći što mislimo, uložiti energiju i komentirati.
    Ponajviše i ponajprije potičem i pozivam na najteži zadatak, na osobni samorazvoj, preuzimanje odgovornosti za vlastito zdravlje i život, da budemo promjena koju želimo oko nas, to je najveći doprinos kako sebi tako i društvu u cjelini.
    Podrška Udruzi za prava pacijenata i osobno dr. Đuli.
    Eli Jaška
    Rijeka, 04.06.2014.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s