GOST ZDRAVLJA: NEUROKIRURG DR.MED. GORAN MRAK IZ BOLNICE REBRO U ZAGREBU

 

Moglo bi se dogoditi da se kvaliteta medicine u Hrvatskoj smanji s vremenom!

Mogu vam reći za usporedbu da neurokirurg početnik koji nije položio specijalistički ispit u SAD-u može tražiti posao i njegova bruto plaća će biti preko 250 tisuća godišnje. Prosječna neurokiruška plaća u SAD-u je od 350 do 500 tisuća dolara godišnje u državnim institucijama. U privatnim bolnicama ta primanja su nekoliko milijuna godišnje. Sad usporedite to sa našim primanjima , pa ćete vidjeti koja je razlika. Ako se uspoređujemo u plaći bitno je to da li se mi možemo usporediti u kvaliteti rada ? Ja mislim da većina kolega koji su bili vani i koji znaju kako se vani radi da mogu reći da zaista ima vrlo malo stvari koje mi ne možemo tako dobro napraviti kao što rade kolege u SAD-u ili negdje drugdje u Europi!

Sa jednim od najvrsnijih mlađih specijalista neurokirurga, Varaždincem dr. Goranom Mrakom koji radi u Neurokirurškoj klinici KBC Rebro Zagreb, a istrovremeno je i viši asistent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, te doktor znanosti za prilog Zdravlje, portala ZMUSK, smo razgovarali o stanju u njegovoj struci – neurokirurgiji, stanju u liječničkoj profesiji kod nas, ali i u svijetu, te općenito o stanju u zdravstvu u Hrvatskoj.

Zašto ste upravo odabrali neurokirurgiju za svoj poziv?

Neurokirurgija je ispala na neki način slučajno. Uvijek sam želio raditi u medicini nekakvu kiruršku disciplinu zato jer sam mislio da je to najprimjerenije mojim interesima. Čovjek se rađa s određenim sposobnostima i interesima, i ukoliko se ti interesi poklope s vrstom posla koji čovjek obavlja, tada je taj posao zadovoljstvo i čovjek može ostvariti svoj puni radni kapacitet i zadovoljstvo. Kada sam završio Medicinski fakultet i staž i zaposlio se u Općoj bolnici Varaždin dosta sam volontirao na odjelu kirurgije u OB Varaždin i zanimala me općenito kirurgija i tada se ukazala prilika za specijalizaciju neurokirurgije, pa sam onda to i odabrao!

Zašto se niste nakon specijalizacije vratili natrag raditi u Varaždin?

Nisam se vratio natrag u OB Varaždin, jer sam naučio tijekom specijalizacije da je neurokirurgija toliko složena struka da je nemoguće dovoljno kvalitetno raditi taj posao kao pojedinac, bez tima ljudi koji su prisutni 24 sata u bolnici brineći o operiranim bolesnicima. Također sam smatrao da se ne mogu razviti i napredovati u struci kao neurokirug u Općoj bolnici Varaždin gdje bi bio jedini neurokirurg uz opremu koja u to vrijeme nije bila dostatna za obavljanje ozbiljnije neurokiruške djelatnosti. Kada mladi liječnik odlazi na specijalizaciju, nema predodžbu o struci koju će jednog dana raditi, niti perspektivu složenosti posla kakva je neurokirurgija. Danas sam posve siguran da sam tom svojom odlukom pomogao pa i dalje pomažem tisuću puta više Varaždincima koje sam liječio i liječim u KBC Zagreb, jer tako složene zahvate nebi nikada mogao raditi u OB Varaždin. Međutim bez obzira na to i dalje plaćam preveliku cijenu te odluke, i ovom prilikom također se obraćam Upravnom vijeću Varaždinske bolnice i molim da imaju ljudskost da me oslobode obveza u OB Varaždin, jer je rad u dvije bolnice na ovako zahtjevnom poslu ravno samoubojstvu. Ja nisam jedina osoba koja je nakon završetka specijalizacije otišla raditi u neku drugu instituciju, ali sam sasvim sigurno morao za to platiti najveću cijenu. Pa i danas je preporuka Ministarstva zdravlja da završeni specijalisti koji odlaze na rad u drugu medicinsku ustanovu koja je pod ingerencijom i financiranjem HZZO nemoraju vraćati nikakav dug je zapravo ne postoji nikakva šteta. Svi liječimo iste ljude u istom sustavu zdravstva, samo u drugoj instituciji. Ionako gotovo svakodnevno komuniciram s liječnicima u OB Varaždin, rješavajući zdravstvene probleme koji se u OB Varaždin nemogu obaviti.

Prof. Paladino kada je govorio o vama birao je samo probrane riječi…Imate li vi, međutim , kojeg uzora u svojoj neurokiruškoj struci?

Prof. Paladino je predstojnik Klinike za neurokirurgiju u kojoj ja radim, moj mentor i osoba koju ja izrazito poštujem i od koje sam ja naučio većinu stvari koje ja danas znam i on je zapravo najvažnija osoba u mome neurokirurškom životu.On je čovjek ogromne energije i nikada ne pristaje na manje od najviše mogućeg u liječenju, ne odustaje od svojih bolesnika nikada i bori se za njih do kraja.Budući da je čitav moj život edukacija, rado se sjećam svih svojih učitelja, i profesora u svim školama koje sam polazio, a prof. Paladino je moj učitelj i dan danas i svakodnevno prolazimo zajedno i ljepotu i kalvariju teškog neurokirurškog života. S druge strane educirao sam se i na nekim drugim mjestima u svijetu, polazio sam razne tečajeve kojih su voditelji uvijek najpoznatija svjetska neurokirurška imena. Bio sam jedno vrijeme u SAD-u u Seattlu, tamo sam bio kod prof. Laligama Sekhara koji je među prvih deset neurokiruga u svijetu koji se bave najsloženijim neurokirurškim operacijama i koji mi je također jedan veliki neurokiruški uzor. Najveća imena u neurokirurgiji su svakom neurokirugu uzori. Tako je i prirodno.

Koje su, međutim, novine u neurokirugiji kod nas?

Kod nas se zadnjih nekoliko godina pogotovo u KBC-u Zagreb razvija kirurgija epilepsije. To je nešto što do prije četiri godine nije bilo rutinski i česti operacijski zahvat u našoj klinici. U suradnji s Klinikom za neurologiju koju vodi prof. Sanja Hajnšek, čiji otac se također bavio epilepsijom, okupili smo jedan tim odličnih stručnjaka koji su zapravo započeli pravu invanzivnu, i neinvazivnu dijagnostiku epilepsije i na taj način su stvorili uvjete da bi se mogla početi razvijati kirurgija epilepsije.U tom području danas postižemo odlične rezultate u pogledu kontrole epileptičkih napadaja. Drugo: danas se u većini neurokirurških centara koji se bave cerebrovaskularnom neurokirurgijom koriste i tzv. endovaskularni postupci u liječenju aneurizama i arteriovenskih malformacija. U KBC-u Rebro se unazad nekoliko godina oformio tim neuroradiologa na čelu s prof.dr.sc. Markom Radošem, koji radi intervencijske zahvate na krvnim žilama i koji je jedini takav u Hrvatskoj. Kod svakog bolesnika koji ima nekakvu aneurizmu ili arteriovensku malformaciju međusobno se dogovoramo koji od postupaka liječenja je za pojedinog bolesnika najbolji. Tako odabiremo neke od bolesnika za intervencijske zahvate, a neke za neurokiruške zahvate. Slijedeće je funkcijska neurokirurgija, koju je na neki način započeo doc. dr.sc. Darko Chudy koji je trenutno predstojnik neurokirugije u KB Dubrava. Do prije par godina radio je s nama u KBC Zagreb na Rebru i od kada je otišao u drugu instituciju na neki način smo u gubitku zbog njegovog odlaska, jer bi i dalje razvijao funkcijsku neurokirurgiju u ovoj instituciji. Međutim ima jedan kolega dr. Andrej Desnica koji je bio na školovanju u Njemačkoj i koji je budućnost funkcijske neurokirurgije u našoj klinici. Međutim problem za razvoj tog dijela neurokirurgije je u tome, da su funkcijski zahvati odnosno elektrode koje se ugrađuju u mozak i oprema dosta skupi i to je zapravo glavni limitirajući faktor u razvoju funkcijske neurokirurgije kod nas.

Je li doista neurokirurgija na KBC-u Rebro u Zagrebu najbolja kod nas?

O kvaliteti pojedinih ustanova najbolje bi bilo da govore bolesnici. Prije nekoliko godina dobili smo europski certifikat za izvrsnost, i edukacijska smo Klinika Europskog udruženja neurokirurga što znači da smo prepoznati kao dovoljno dobri, da se Europski program edukacije specijalizanata iz neurokirurgije može obavljati u našoj klinici kao što se obavlja u Munchenu, Parizu ili Londonu. Jedina smo takva neurokirurška institucija u Hrvatskoj. Imamo 11 specijalista neurokiruga koji obavljaju čitav dijapazon neurokirurških operacija od kompleksnih spinalnih operacija, operacija tumora baze lubanje, aneurizmi i malformacija, kirurgije epilepsije, pedijatrijske neurokirurgije i svih ostalih neurokirurških operacije. Jedini raspolažemo s “gamma knife” uređajem koji se koristi isključivo za zračenje procesa u lubanji poput tumora i krvožilnih malformacija. Vrlo je malo operacija koje se kod nas nemogu jednako uspješno operirati kao i u inozemstvu. Moram spomenuti da smo u posljednje vrijeme često u medijima suočeni s prikupljanjem sredstava iz donacija za operacije u inozemstvu. Mislim da za neke od tih zahvata nema opravdanja da se za veliki novac ljudi šalju u inozemstvo, a da se i kod nas mogu jednako uspješno operirati. Naši ljudi su skloni tome da više vjeruju nepoznatom strancu, nego poznatom domaćem, jer se smatra da je sve što dolazi iz inozemstva vrednije. Svakako smo usporedivi sa velikim neurokirurškim centrima u svijetu. Godišnje obavimo oko 2 300 operacija i po tome smo aspolutno najveća neurokiruška institucija u Hrvatskoj.

Hoćete li ponovno ići u inozemstvo na usavšavanje?

Mislim da je svaki stručnjak, neurokirug pogotovo, koji se želi dalje razvijati, koji želi dobivati nova znanja u svom području, koji želi biti bolji, mora imati kontakt s kolegama u inozemstvu, pratiti literaturu, odlaziti i komunicirati sa svijetom. To se ne odnosi samo na neurokirugiju nego i na sve ostale struke, jer kontakt s drugim ljudima i kulturama otvara i širi horizonte. Od svakog na ovom svijetu se može naučiti, od nekog ono što je loše, pa to ne raditi, a od drugog ono što je dobro, pa to primjeniti. I to je jedini način hvatanja koraka sa svijetom. Svi naši kolege idu kontinuirano na daljnju edukaciju u inozemstvo. Kamo sreće da su naše upravne i političke strukture imale obavezu usavršavanja u inozemstvu, sigurno bi u državi i društvu bilo više reda i više novaca.

Imate li na Klinici za neurokirurgiju odgovarajuću tehničku opremu?

Današnja neurokirurgija znači smanjenu smrtnost i povećanu uspješnost operacijskog liječenja. U neurokirugiji je od presudnog značenja imati kvalitetnu opremu. Bez toga bi i dalje bila smrtnost kao prije 30 godina. Danas pacijenti umiru sporadično nakon neurokiruških zavata. Ja se ne sjećam da je i jedan pacijent od kada sam ja u Klinici za neurokirurgiju umro u operacijskoj dvorani tijekom zahvata, a to je jednim velikim dijelom zahvaljujući kvalitetnoj opremi. Svi neurokiruški zahvati ili operacije se rade pod kontrolom operacijskog mikroskopa. Svaka od naše tri neurokirurške operacijske dvorane je opremljena kvalitetnim mikroskopom, kvalitetnim endoskopima, imamo neuronavigaciju s kojom se točno možemo dovesti na mjesto promjene koju nastojimo ukloniti, imamo lasere , imamo kavitronske ultrazvučne aspiratore, mikroinstrumentarij… Oprema koju mi imamo se ne razlikuje bitno od opreme drugih neurokirurških centara u Svijetu i Europi i nastojimo pratiti sve suvremene trendove u neurokirurgiji. Od sve tehničke opreme ipak je najvažnije da imate kvalitetne ljude koji tu opremu znaju koristiti. Jer ne operira Vas stroj, nego čovjek- neurokirurg, koji često na 1-2 kvadratna centimetra balansira između nečijeg života i smrti.

A ljudstvo? Nedostaje li vam medicinskih sestara ili liječnika?

Od kada sam ja došao u KBC na Kliniku za neurokirurgiju bilo je dvostruko više medicinskih sestara. Mislim da je to vodeći problem danas općenito u medicini u Hrvatskoj! Zabrana je zapošljavanja novih medicinskih sestara,a to je jedini uvjet da se poboljša medicinska usluga! Medicinska sestra je prva linija koja je kontaktu sa bolesnikom i što ih je više, sigurno da može biti kvalitetnija medicinska usluga! Neurokirurga u Hrvatskoj ima trenutno dovoljno i nebi trebalo povećavati njihov broj, jer samo neurokirurg koji svaki dan radi u sali i koji ima dovoljno operacija je u kondiciji i mentalno i fizički.

Kako gledate na reforme u zdravstvu minsistra zdravlja Varge posebice na njegovu izjavu kako “treba ulagati u ljudstvo”, ali i na uvođenje e-zdravstva i sl?

Ja mislim da je današnja hrvatska medicina isključivo na visokoj razini zato jer ima ljude koji su dobro educirani i koji se nastoje samostalno uključivati u svjetske trendove i koji na neki način ovise sami o sebi. Entuzijazam je u hrvatskoj medicini još uvijek jako prisutan i vodeći modus vivendi. Međutim, pitanje je: do koje mjere će to tako ići?! Da biste napredovali u nekoj struci morate biti na neki način motivirani, ne možete stalno ovisiti isključivo o osobnoj motivaciji i želji da budeš bolji od drugih! To ne ide tako! Ako se ovako nastavi u Hrvatskoj će ostati bolnice pune praznog prostora i s opremom s kojom nitko neće koristiti jer neće imati tko. U Hrvatskoj nedostaje liječnika raznih struka, i to zato jer ljudi nemaju pravu motivaciju za studiranje medicine. Ja se sjećam da su tijekom mog studija svi moji prijatelji koji su studirali neke druge fakultete imali puno više vremena za slobodne aktivnosti, druženje i sl. Medicinari moraju učiti danonoćno. Nakon toga slijedi borba za staž, pa za specijalizacije. Tijekom specijalizacije pa i danas ja nemogu ni pobrojati sve radne sate koje obavim tjedno. Godine izgubljenih noći. Oni koji me poznaju kažu da bi komotno mogao prodati stan jer ionako većinu vremena provodim u bolnici. To ljudi drugih struka ne shvaćaju, a naše društvo dovoljno ne poštuje i ne vrednuje. Mislim da bi naše društvo trebalo preuzeti model iz neke druge zapadne države jer konačno bit ćemo i dio Europske unije, da se poslože i platni razredi za pojedine struke u medicini jer svi poslovi nisu jednako teški, zahtjevni, i odgovorni, i da se razlukuju oni koji obave 200-300 složenih operacija godišnje od onih koji jedva povremeno ili nikad ne uđu u operacijsku dvoranu. Uvođenje informatike u zdravstvo je neminovno, i trebalo bi pomoći racionalizaciji vremena i boljoj organizaciji. Međutim mislim da će se većina kolega u bolničkim i izvanbolničkim institucijama samnom složiti, da je u našem slučaju dovelo do enormnog porasta potrebe bavljenja administracijom, i često uz gubitak više vremena koje bi inače liječnici i medicinske sestre trebale provesti s bolesnicima.

Mora li dobar liječnik prije svega biti dobar čovjek?

To je početak svega! I onaj tko ide u medicinu i tko se želi baviti sa medicinom i želi raditi s ljudima mora voljeti taj posao prije svega, mora voljeti ljude. Najvažnije u odnosu između bolesnika i liječnika je odnos povjerenja i razumijevanja a to bez filantropije neide. Naši neurokirurški bolesnici znaju biti osobito teški, nikad ne znate kako će završiti ta operacija, da li će netko nakon operacije imati teško oštećenje, da li će biti živ, da li će biti dugotrajno u komi…? Kontakt sa obitelji bolesnika i sa samim bolesnikom, davanje informacije o bolesti i načinu i tijeku liječenja, priopćavanje neugodnih spoznaja o teškim i neizlječivim bolestima je zapravo najvažniji, a često i najteži dio posla.

Koliko, međutim, kroz tjedan napravite operacija?

Godišnje napravim oko 200 operacija. To je oko pet-šest operacija tjedno. To varira od godine do godine. Varira s obzirom na to koliko ste na edukaciji, koliko ste na putovanjima i sl.Ali nije bitan samo broj operacije nego kakve su to operacije, jer jedna neurokirurška operacija može trajati 2 sata ali i 12 sati pa i duže. I bitni su rezultati liječenja. Što više radite i što se više predate poslu, vjerojatnije je da ćete imati bolje rezultate.

Koje osobine moraju krasiti jednog vrsnog neurokiruga?

To je jako teško pitanje. Ja vam na to ne mogu odgovoriti. To ćete vi morati zaključiti sami. Ja znam zašto sam ja posao neurokirurg, jer sam bio osobito motiviran za to zvanje. I ta motivacija meni je pokretač svega. A da li ja imam osobine koje su za to važne? To moraju drugi prosuditi. Ono bez čega se nemože je beskrajna strpljivost, preciznost, predanost. To vam je na primjer ovako: Netko vam baci žvakaču u kosu i vi dođete da vam se sa svake vlasi skine žvakaća a da se pritom ne ozljedi niti jedna vlas! I tako to uspijete nakon 10 sati.

Imate li vi poput prof. Padaina neke svoje rituale prilikom izvođenja operacija poput, primjerice slušanje omiljene glazbe ili sl?

Glazba djeluje opuštajuće na čovjeka. Ja ne izbjegavam slušanje glazbe u sali. Ima neurokirurga koji to ne vole. Vole apsolutnu tišinu. Ja nemam ništa protiv niti da se razgovara osim u nekim kritičnim trenutcima kada je potrebna zaista apsolutna koncentracija. Glazba je uvijek dobro došla, ali ja nemam posebnih glazbenih prioriteta. Volim slušati evegreene i jazz ali rijetko baš donosim svoju glazbu u operacijsku dvoranu radi slušanja tijekom operacije. Bitno je da je čovjek dovoljno odmoren za taj posao. Mora se baviti nekim sportom da bude u fizičkoj i psihičkoj kondiciji za taj posao i mora imati 150 posto kondicije da bi ušao u salu i radio težak i zahtjevan posao, jer to su uzbuđenja kada kirurgu tlak i puls može narasti na ekstremne vrijednosti. Negdje sam čuo usporedbu da kirurg ima jednaki stres tijekom operacije kao pilot putničkog zrakoplova prilikom slijetanja ili polijetanja. Međutim vi se tijekom operacije stalno krećete po ivici između nečijeg života i smrti i za to mora biti prisutna strahovita koncentracija i sigurnost u to što radite. I morate jako dobro gledati “tri koraka u naprijed” da vam se ne dogodi nešto nepredviđeno za vrijeme operacije. A često ne ide sve baš onako kako bi vi htjeli, pogotovo ako ste perfekcionist u svome poslu.

Kako vi onda punite baterije u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme dosta rolam, tu i tamo idem na trčanje, odem na Sljeme, bavim se svojom djecom. Nemam nekakav sport kojim bi se bavio baš svaki dan, ali stalno sam aktivan da ostanem u kondiciji.

Je li, međutim, liječnička profesija kod nas potplačena?

Mogu vam reći za usporedbu da neurokirurg početnik koji nije položio specijalistički ispit u SAD-u može tražiti posao i njegova bruto plaća će biti preko 250 tisuća godišnje. Prosječna neurokiruška plaća u SAD-u je od 350 do 500 tisuća dolara godišnje u državnim institucijama. U privatnim bolnicama ta primanja su nekoliko milijuna godišnje. Sad usporedite to sa našim primanjima , pa ćete vidjeti koja je razlika. Ako se uspoređujemo u plaći bitno je to da li se mi možemo usporediti u kvaliteti rada ? Ja mislim da većina kolega koji su bili vani i koji znaju kako se vani radi da mogu reći da zaista ima vrlo malo stvari koje mi ne možemo tako dobro napraviti kao što rade kolege u SAD-u ili negdje drugdje u Europi!

Jeste li možda gledali film “Ljudožder vegetarijanaca”?

Nisam gledao taj film. Nije mi se činio zanimljv.

Da se ponovno rodite biste li odabrali isti poziv?

Za to nisam siguran. To mora biti čitav niz okolnosti. Ako se nađete u određeno vrijeme na određenom mjestu i čitav niz mikrookolnosti se poslože i to vas usmjeri na nekakav životni poziv. Ja ne znam da li bih ponovno to odabrao. Mislim da to ne zna nitko! Svoj posao doista volim i radim ga sa ljubavlju, a u nekom drugom životu možda bih zavolio neki drugi posao više, pa bih ga radio. Ono zbog čega ne bih odabrao možda taj posao u Hrvatskoj je to što mislim da je to preveliko ulaganje u sebe za premalo onoga što čovjek dobije! I mislim da nitko ne može prigovoriti toj mojoj izjavi. Razmišljao sam svojevremeno da ću otići van raditi ako se ne popravi situacija . Ja imam 45 godina za mene su sve opcije otvorene! Imam dvoje djece koja me vežu za ovaj grad i za ovu zemlju. Nebi se želio udaljiti od prijatelja i poznanika, i svih dobrih ljudi koje sam tijekom svog života upoznao. Međutim, ako bude trebalo ići trbuhom za kruhom, moguće je da se u jednoj fazi svoga života čak i za to odlučim, ako se nađe kakva prihvatljiva prilika.

Kakva je situacija sa odlaskom mladih liječnika i medicinske sestar u EU nakon našeg službenog ulaska u Uniju?

Ja mislim da postoji zakonska regulativa prema kojoj se medicinsko osoblje ne može tako lako zaposliti u EU barem nekoliko godina nakon što smo mi ušli u Europsku uniju. Međutim, već sada smo suočeni sa time da srednji medicinski kadar , medicinske sestre odlaze u Europu i da je to potpuno prirodno i logično jer tu ne mogu zaraditi za svoj život! Isto tako će se dogoditi i sa liječnicima! Sigurno će jedan broj liječnika kojih i inače imamo u deficitu otići raditi u inozemstvo. To je sasvim sigurno. Možda će i stranci dolaziti k nama. Iako s obzirom na našu ekonomsku sitiaciju mislim da od stranaca koje mi možemo očekivati će biti oni iz sistema u kojima je medicina lošija nego trenutno u Hrvatskoj. Tako da se bojim da bi se moglo dogoditi da se kvaliteta medicine u Hrvatskoj smanji s vremenom!

Kako gledate na afere Pfizer i MEDIKOL koje su prije par godina punile novinska stupce?

Moram priznati da zbog puno obaveza vrlo malo čitam novine. Zapravo često se niti ne želim zamarati sa svakodnevnim političkim informacijama, jer jednostavno me to umara i opterećuje i imam previše svojeg osobnog posla i interesa da bih mogao pratiti sva dnevno- politička zbivanja. Kako ja gledam na stvar najveća afera u Republici Hrvatskoj je da je od stvaranja nove Hrvatske države na vlast došla kritična masa nekompetentnih ljudi koji su uspjeli uništiti čitavu Hrvatsku industriju. Ostale afere samo bacaju sjenu za zamagle najvažnije propuste u državi. Zašto su baš sada isplivale neke od tih afera? Periodično se stvaraju afere kada to nekoj od političkih instanci ili društvenoj skupini odgovara. I to je tako. Sa time se treba naučiti živjeti. Čovjek se treba baviti svojim poslom, a ne politikom !

.

Oglasi

Jedan odgovor na GOST ZDRAVLJA: NEUROKIRURG DR.MED. GORAN MRAK IZ BOLNICE REBRO U ZAGREBU

  1. ANICA napisao:

    MA BRAVO DR.MRAK VI STE SVIJETLO SVOJE PROFESIJE,,,,

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s