Gost zdravlja – prof.dr.sc. PAVAO BRAJŠA

GOST ZDRAVLJA: prof.dr.sc. PAVAO BRAJŠA, umirovljeni psihijatar iz Varaždina

Bake, djedovi i njihovi unuci!? Kako ta veza funkcionira?!

Kad sam ja bila mala znala bih poslije škole “doletjeti” sva zadihana do bake i tu za sebe pronaći koju sačuvanu buhtlu od pekmeza ili oraha, koju štrudlu od jabuka ili sira ili koji pileći batak. Kad sam već malo odrasla baka mi je, da nitko ne vidi “poskrivečki” znala tutnuti kojih sto dinara u džep, da si zbog petica u knjižici kupim kakvu lijepu vestu ili majicu po želji, a znala je i “odriješiti kesu”, pa mi je kupila i prvi puta u životu kad sam pohađala 3. razred Gimnazije, prave ženske kožne crne čizme, zimski kaput i suknju sve “pasent” boje. Bilo je to u socijalizmu. Baka moja bake je njoj prema njezinu pripovijedanju u Kraljevini Jugoslaviji pravila kad je imala kod kuće kuglice od pire krumpira i zato je moja baka u mojem sjećanju ostala kao debeljuškasta ženica zauvijek. Moja pak prabaka udata za Mađara, kad sam imala bronhitis i “život mi visio o niti” kako je moja baka, a njezina kćer, u svojoj dramatičnosti govorila, spravljala mi je najbolja guščja jetrica na svijetu. I taj okus me prati i dan danas, pa i sada dok ovo pišem i tako participiram u svijetu rada odraslih ljudi. Uglavnom, od kad je svijeta i vijeka, bake i unuci pletu neki samo njima poznat, pomalo tajanstven odnos. Tu mame i tate kao da nemaju što raditi ili se sve što se radi, radi mimo njihova znanja i kriomice. Bake i nakon što su im djeca savlada virtualni svijet Interneta, a čovjek će kao turista posjetiti Mjesec, dana-danas čuvaju u kredencu ili visećoj kuhinji slatkiše, a u ormaru ako koji unuk naleti, koju stotku ispod plahti ili jastučnica, samo za svoje unuče. I dok ima i takvih koja su prava rijetkost u našem nonšalantnom i ležernom mentalitetu koji čak unucima otvaraju osiguravajuće police ili se skrbe za stambenu štednju većina unuka ipak kad odrastu odlaze živjeti ili sami ili saviju svoje obiteljsko gnijezdo ili na koncu-konca presele kod djeda i bake. Jer, kod baka je najljepše. Njihovi pekmezi su najfiniji, njihovi kolači neponovljivi, njihove priče najnapetije… I tako će to biti dok nas ima. Unatoč civilizaciji koja kida sve veze među ljudima, od roditeljsko-dječjih do onih sa bakama i djedovima pa sve do bratskih ili prijateljskih, a sve u ime individualizacije (čitaj: nedostatka materijalnih dobara za sve i njima odgovarajućih osjećaja).

U mojem rodnom gradu, Varaždinu živi umirovljeni psihijatar koji je cijeli svoj radni vijek proveo na relaciji Varaždinska psihijatrija-Graz-Ljubljana-Zagreb, dr. Pavao Brajša poznat kao bračni savjetnik, pisac mnogih znanstvenih i popularnih djela i kolumnist u dnevnim listovima, ali koji je uz sve to i djed koji ima troje unučadi. Od toga, kako je kazao:” dvoje žive u njegovoj blizini u Varaždinu, a jedan u Zagrebu.” Za časopis Život s mirovinom rado je podijelio svoja iskustva djeda i bračnog savjetnika sa našim čitateljima.

Ja ima moja tri unuka. Kod mene konkretno funkcionira taj odnos baka-djed-unuci tako da kovane novčiće koje moja žena krade za parkiranje ja to čuvam na jednom mjestu za unuka koji pita: dede da li smijem uzeti? – ispričao nam je dr. Brajša.

A kad je pak stručna strana odnosa između djedova, baka i unučadi posrijedi dr. Brajša je po tom pitanju jednako kao I o svojem osobnom iskustvu imao puno za reći. Pa tako po njegovom mišljenju ” S jedne strane ta uloga odgovara jako bakama i djedovima, a mora se
razmišljati da li to dogovara i unucima. Taj odnos u svakom slučaju može biti jako kompleksan. Da, primjerice ne bi bake i djedovi neke svoje frustracije liječili na svojim unucima.- opomenuo je dr. Brajša.

Iz svoje dugogodišnje psihijatrijske prakse u Varaždinu dr. Brajša ima cijeli niz dogodovština koje su na prvi pogled benigne, ali koje mogu upućivati na vrlo zamršene i nerijetko nepoželjne odnose između baka, djedova i njihovim unucima. Tako se dr. Brajša sjeća jedne bake iz svoje prakse koja je bila teški neurotik, a koja je odjedanput nestala sa terapije. “Nakon šest mjeseci pitao sam je gdje je? A ona mi je odgovorila da je dobila unuke i da joj ja više ne trebam.”

Odnos baka, djed -unuk mora biti kvalitetan, a kvalitetan je tom slučaju ako su baka i djed kvalitetni ljudi – ispričati će zato dr. Brajša, te dodati ” To vam isto vrijedi kao kod bračnih partnera”. Baš kao i u braku. Djecu ne valja “rastezati” sad na ovu sad na onu stranu, posebno ne pitanjima koja počinju od malih nogu: “koga više voliš? Mamu ili tatu”? “Problem je u tome što mi djecu ne smijemo “iskorištavati” za rješavanje svojih nerješivih problema.”, smatra dr. Brajša, te se u sjećanju vraća u prošlost ne bi li nas upozorio kako se” Nekad funkcija roditelja i funkcija bake i djede smatrala kao obaveza i kao nužna žrtva za djecu.” Ali zato je dobro ” Kad su i djed i baka vezani za unuke. To je kvalitetnije nego kad je samo baka vezana, a djed ima neke druge obaveze.”, kako je savjetovao dr. Brajša.

Djeca ne pripadaju niti roditeljima, niti baki i djedu, nego sebi! Jasno da tijekom razvoja trebaju mamu i tatu i baku i djeda. Mi, bake, djedovi, mame , tate često kočimo razdvajanje djece od odraslih. To je problem individuacije.- opomenuo je dr. Brajša, te dao primjer iz vlastitog života” Ja sam sa svojim unukom išao na koncerte, ali ja sad pomalo zabranjujem da idem sa mnom na koncerte već ga upućujem s obzirom da je srednjoškolac da ide sa svojim vršnjacima. To je za mene dobar odnos baka, djed-unuk”

Djeca, prema mišljenju dr. Brajše “kod svojih baka i djedova pronalaze: Sve pomalo. Od džeparca do sigurnosti i mudrosti. Djedovi i bake su poznati po tome da maloj djeci pričaju priče. Djeca shvaćaju svoje djedove i bake kao ljude koji znaju biti nježno-mudri.” Ali, dr. Brajša je mišljenja “da djetetu treba djed, baka mama, tata i brat i sestra i učiteljica i svi ti kontakti socijalni ta mreža, koliko je bogatija koliko je kvalitetnija o tome ovisi i njegov kvalitet individuacije. Kakav će čovjek izrasti.”

Djedovi i bake moraju biti sretni i bez tog djeteta da bi mogli usrećiti to dijete. Vi ne možete biti u stanju prepoznati djetetove potrebe ako dijete postaje vaša proteza. Ja to stalno govorim za učiteljice. Ako učiteljica živi samo za svoj razred nju bi trebalo odmah maknuti. Jer ako nema zadovoljstvo na drugim razinama uvijek je u opasnosti. To isto vrijedi i za bake i djedove. Vrlo rijetko radimo svjesno pogreške. Ljude treba učiti da budu manje loši, a ne dobri.- opominje dr. Brajša. Danas se djeca brže razvijaju i osamostaljuju i imaju veću slobodu individuacije.

Ako vi imate unuka u pubertetu, a s njim nema problema onda s njim nije nešto u redu. Ako je sve u redu opet odite u crkvu i zahvalite dragom Bogu na tome.- reći će dr. Brajša, te se prisjetiti svojeg iskustva kako je sreo ne jednog dedu koji plače: više mi ne daju unuka.

Naša djeca su malo nepravedna. Kad uspiju riješiti problem čuvanja djece onda smanjuju kontakte sa bakama i djedovima.- kazat će dr. Brajša, te iz vlastite riznice sjećanja izvući poučak kako je ” Bakama i djedovima je ljepše živjeti uz unuke. ” Kad sam ja šetao sa svojim unucima to mi je bilo jedno od ljepših razdoblja života. To je jedno zadovoljstvo.”

Da li to previše znači za bake i djedove ili djecu to je onda loše. Kad dobro ide u preveliku vrlinu tada je to jedna antivrlina. To je jedan softver, fini softver kojeg moramo prepoznati kad je to opasnost za unuka i do kud ide to da je nama lijepo. Upravo u prepoznavanju nekih granica do kud možemo ići možemo reći da dobro balansiramo u odnosu djed, baka-unuk. Nepoznavanjem tog softvera ili dubinska psihologija mi mislimo da radimo najbolje na svijetu. – kazao je dr. Brajša, te napomenuo kako u “odnosu baka, djed-unuče nema recepta.” – Kao svatko unuče je drugačije, situacija drugačija, nema nekog recepta. To je individualno, strašno različito. Morate poznavati to područje: bake i djedove bi trebalo educirati- naglasio je dr. Brajša.

– Danas gotovo da nema više mnogobrojnih obitelji. Praktički imam dva unuka koji žive blizu meni. – osvrnuo se na svoje iskustvo dr. Brajša govoreći o situaciju u modernom društvu. Ukoliko su baka i djed inače nesretni, nezadovoljni ili im je dosadno tu postoji opasnost da se unuče uvuče u jedan psihološki proces koji mu može škoditi.- još jednom je opomenuo prebrižne ” bake i djedove dr. Brajša, te se i osvrnuo na situaciju u seoskim mnogobrojnijim obiteljima i na urbane obitelji” U ruralnim sredinama je to zajedništvo više prisutno, u urbanim sredinama je dijete izloženo raznim medijima i sl. Danas bitne razlike između urbane i ruralne sredine nema razlike. Tu je televizija, Internet, play station, shopping centri na selu.”

Nekad je prenošnje iskustva i univerzalnih vrijednosti s pokoljenja na pokoljenje u odnosu baka, djed-unuk bilo u centru zbivanja. Danas ja pitam svojeg unuka ako ne znam nešto na televizoru složiti ili kompjutoru. Prema tome to je jedan protok. Danas mala djeca toliko toga znaju. Znate koga djed mora pitati za “kod”? Unuka! To je licemjerje. Time svoje starije smirujemo, jer time smo tobože zaštitili svoju djecu. Danas je dijete nemoguće sačuvati od
nepoželjnih informacijama. Moramo dijete naučiti čitati informacije i podražaje. Zna se dobro da: ako se dijete čuva pod staklenim zvonom da to dijete prvo strada! Jer nije cijepljeno.- govori dr. Brajša i dodaje” I vrtići i jaslice i osnovna škola, srednja škola, bez toga niti jedno dijete se ne može razvijati da preživi u ovome svijetu.” Roditelji danas posebno žive i rijetko dolaze u posjete. Bake i djedovi danas žive sve više odvojeni. Taj kontakt je danas drukčiji. Ne možemo reći da dijete koje nema djeda i baku postaje takvo i takvo. To je u svakom slučaju kompleksno pitanje.”

Kad je govorio o fenomenu pak “bumerang djece” u tom slučaju za kraj naše priče o bakama, djedovima i njihovim unucima dr. Brajša je poručio kako se “Odrasla djeca vraćaju. To može biti još jedna posljedica problema odvajanja od roditelja. Odrastao čovjek sa fakultetom koji je morao svaki dan jedan sat doći i legnuti kod mame… Toliko neurotike! Normalno bi bilo da kad dijete odraste da se odnos dijete-roditelj kad odraste pretvara u odnos partnera – prijatelja. Imati slučajeva kad dijete odraste da mu mama tepa kao malom djetetu, ali to je već neuroza, psihoza itd. I tada se treba potražiti pomoć.- poručio je dr. Brajša.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s