Najstariji zanat na svijetu!

Jednako kao što ne bih želio da mi kći prodaje svoje tijelo, ne želim ni da postane cinična korporativna žena kojoj je svejedno što i kako prodaje, opravdavajući to tvrdnjom kako je novac mjera svih stvari!

Prije više godina urednica jednoga erotskog časopisa koji nije dugo preživio na hrvatskim kioscima izjavila je kako prostitucija nije bitno različita od bavljenja sportom. U obama slučajevima žene trže svoje tijelo – jedne na stadionu ili u sportskoj dvorani, druge u jeftinim hotelskim sobama. Različit je jedino način na koji ih društvo procjenjuje i, nerijetko, zarada. Seksualnim radnicama nitko nikada nije ponudio sponzorstvo kao nagradu za reklamiranje.

Koliko god simpatizirao nastojanje da se seksualni rad normalizira i prikaže kao legitimna profesija, stvarnost je mnogo složenija. Sport i prostitucija jedva da imaju nešto zajedničko. Vidi li itko budućnost svoje kćeri u seksualnom radu? S izuzetkom pojedinih osiromašenih majki i očeva na Filipinima, u Burmi, Nigeriji, tko bi svojoj kćeri ili sinu priželjkivao takvu budućnost? S druge strane ambicioznih očeva i majki koji svoju djecu šalju u škole tenisa, skijanja, košarke, atletike, pa čak i golfa ne nedostaje. Početkom 80-tih godina prošlog stoljeća tu razliku u stavu roditelja objasnio je američki sociolog Ira Reiss. Pitajući se zašto seksualnost u svim društvima zauzima tako osobito mjesto i zbog čega sve svjetske religije gotovo opsesivno reguliraju seksualne aktivnosti – Reiss je predložio sljedeće tumačenje. Seks posjeduje dva svojstva koja ga razlikuju od ostalih životnih dimenzija. Prvo je neizmjeran fizički užitak, a drugo, činjenica da seks u pravilu uključuje emocionalno otvaranje koje nas čini iznimno ranjivim. U tom smislu, ne željeti da vaša kći prodaje nešto što ne bi trebalo biti na prodaju nije automatski osuda seksualnih radnica. Jednako kao što ne bih želio da mi kći prodaje svoje tijelo, ne želim ni da postane cinična korporativna žena kojoj je svejedno što i kako prodaje, opravdavajući to tvrdnjom kako je novac mjera svih stvari.

Prije gotovo pola stoljeća feministkinje su razorile mit o prostitutkama kao veselim i prostodušnim ženama široka srca i sumnjiva morala. Mnoge od njih, doznali smo, prisiljene su na prostituciju, zlostavljanje, siromašne ili bez alternativnih izvora prihoda. Prostitucija nije najstariji zanat, no ideja kako je seksualni rad najlakše zanimanje sigurno je jedna od najstarijih predrasuda. Nažalost, novi je mit ubrzo zamijenio stari. Dio je feministkinja sve seksualne radnice, bez izuzetka, proglasio žrtvama prinude i muške eksploatacije. Takav je pristup 2 000. godine rezultirao promjenom regulacije seksualnog rada u Švedskoj. Novi zakon kažnjava klijente, a ne više seksualne radnice kao što je to slučaj u ostalim zemljama gdje je prostitucija ilegalna. Jesu li na taj način žrtve zaštićene ili ih se time prinudilo na povratak u ilegalu i izložilo povećanom riziku nasilja i iskorištavanja? Udruge seksualnih radnica otvoreno su se usprotivile takvu zakonu. Mnoge žene koje prodaju seksualne usluge ne pristaju da ih se tretira kao žrtvu ili osobu bez kontrole nad svojim životom.

Sjedim na tepihu sobe u raspadajućem hotelu Sahara u Adenu i promatram razgovor između mladog liječnika i dviju prostitutki. Dok zavaljene na kauču odgovaraju na njegova pitanja o rizicima zaraze HIV-om, promatram njihove geste i osluškujem smijeh kojim povremeno prekidaju razgovor. Hanal i Manan, kao i većina ostalih seksualnih radnica koje sam upoznao tijekom istraživanja, ne djeluju kao žrtve. U zemlji u kojoj je većina žena potpuno pokrivena, u kojoj muškarci dominiraju javnim životom (i tvrde kako u njihovoj zemlji prostitucija ne postoji), u kojoj je rastava društvena, a preljub fizička smrt za ženu, neke su seksualne radnice emancipirane žene. I premda većina njih priželjkuje drukčiji život, žive slobodnije od svojih majki. Kada je Hanal žustro, povišenim tonom objasnila kako se klijent može nositi odbije li nositi kondom, mogao sam samo potvrdno klimnuti glavom, odajući počast njezinu integritetu.

Nedavno me je novinarka pitala što mislim o legalizaciji seksualnog rada. Ne vidim, naravno, baš nikakva opravdanja za kažnjavanje osoba koje pružaju seksualne usluge. Njihovo je proganjanje refleks moralne panike s kraja 19. stoljeća, kada se vjerovalo da bi epidemija spolno prenosivih infekcija mogla zakočiti demografski i ekonomski razvoj. No, ne mislim ni da bi seksualni rad trebalo legalizirati. Ne ovdje i ne sada. O legalizaciji ne možemo ni početi raspravljati, a da onih kojih se to najviše tiče ne dobiju glas. Do tada – do pojave prve udruge koja će zastupati one koji nude seksualne usluge – ukinimo zakon koji ih kažnjava i postrožimo onaj koji sankcionira prisiljavanje na prostituciju. Umjesto da ga trošimo na policijske racije i prekovremeni rad prekršajnih sudaca, porezni novac valja uložiti u programe prekvalifikacije koji bi omogućili izbor i, eventualno, odlazak iz seksualne industrije. Seksualni je rad, naposljetku, dobro ograničena profesija. Ne traje dugo baš kao ni sportska karijera.

(iz knjige Što je za mene seks,
autor Aleksandar Štulhofer)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s