Od lijeka za rijetku bolest – progeriju do lijeka protiv Parkinsa i Alzheimera

Gost zdravlja:
dr.med Dimitri Krainc, iz SAD-a

Inače, na Harvardu,a čini mi se i u SAD-u općenito, nastavnici rade sve što je moguće kako bi pomogli studentu naučiti ogromnu materiju tj. ponašaju se više kao kolege i suradnici, a ne kao nastavnici. Zapravo, nema hijerarhije kao kod nas i studenti se ne “kažnjavaju” lošim ocjenama. Krivo se shvaća da je tome tako zato što studenti plaćaju studij – takav odnos postoji na svim razinama kliničke medicine kao i u istraživanjima. Sustav definitivno ide prema sposobnostima, kriteriji su jasni i poštuju se, tj. ako radite dobro nije važno iz koje ste zemlje i kako se zovete i možete dobiti ono što zaslužujete. Naravno, nije sve idealno, ali mogu reći da nisam nikad osjetio bilo kakvu vrstu diskriminacije.

Nakon što je prije nekoliko godina u uglednom znanstvenom časopisu Cell objavljena vijest da je dr. Dimitri Krainc zajedno sa svojim timom liječnika na tragu otkriću lijeku protiv progerije ili rijetke bolesti starenja kod djece od koje u svijetu boluje oko osam milijuna dojenčadi kao i na tragu lijeku protiv Parkinsonove i Alzheimerove bolesti svi domaći mediji na naslovnicama su objavljivali vijest poput “Hrvat pronašao lijek protiv Parkinsa i Alzheimera!”

U svijetu od Parkinsonove bolesti danas boluje oko dva milijuna ljudi. U našoj zemlji registrirano je šest tisuća oboljelih od Parkinsonove bolesti, a pretpostavka je da ih boluje oko 15 do 20 tisuća! Jednako je i sa Alzheimerovom bolešću, ako ne i još gore. U SAD-u je Alzheimerova bolest četvrti uzrok smrtnosti. U svijetu je 24 milijuna ljudi pogođeno Alzheimerovom bolešću. Upravo sa sveučilišnim profesorom sa Harvarda u SAD-u, te suradnikom splitskog MEDILS-a prof.dr.sc. Dimtri Kraincom razgovarali smo za prilog Zdravlje portala ZMUSK o uzrocima ovih teških bolesti, njegovu otkriću – primjeni već postojećeg lijeka, rapamycina na ove bolesti, poveznici između ovih triju bolesti, stanju u znanosti i visoko-obrazovnom sustavu u Hrvatskoj i u SAD-u kao i radu MEDILS-a, ali I zdravstvenom sustavu u SAD-u. Sveučilišni profesor Krainc rodom je iz Slovenije, ali mu je majka porijeklom Zagrepčanka, pa je on s tog razloga i upisao i diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu dok je doktorat iz medicinskih znanosti završio u SAD-u. Dr. Dimitri Krainc hrvatski je neuroznanstvenik koji posljednjih godina surađuje sa svjetskim stručnjacima u prestižnim istraživačkim projektima. Znanstveno i klinički dr. Krainc se usavršavao u Massachusetts General Hospitalu i Harvard Medical Schoolu, gdje je profesor neurologije. Osim toga, surađuje na Mediteranskom institutu za istraživanje života u Splitu (MedILS), gdje je voditelj znanstveno-istraživačkog projekta »Mehanizmi neurodegeneracije«.

Kada ste otišli u SAD-e?
Otišao sam prije više od 20 godina.

Od kada surađujete sa splitskim MEDILS-om?
Od samog početka 2004. godine.

Kako ocjenjujete rad MEDILS-a?
S obzirom da MEDILS nije u državnom sustavu kao recimo Institut Ruđer Bošković imamo dosta poteškoća sa financiranjem hladnog pogona, jer se istraživački projekti ne mogu koristiti za plaćanje struje, vode i td. Ali bez obzira na teške okolnosti vjerujem da MEDILS dobro radi. Uspjeli smo pokrenuti laboratorije i kvalitetne suradnje s domaćim i stranim grupama. Tijekom boravka u SAD-u i putovanja po svijetu shvatio sam ono što je vjerujem opće poznato. Studenti medicine svugdje su slični glede potencijala, aspiracija, inteligencije, ali se razlikuju zbog sustava u kojem se školuju. MEDILS pruža priliku mladim kolegama koji žele raditi kvalitetnu znanost i ostati u Hrvatskoj. Ono što se na MEDILS-u još ne može raditi rješavamo tako da kolege dođu u Boston na kraće vrijeme naučiti tehnike koje onda pokušavamo primijeniti na MEDILS-u.

Namjerava li se MEDILS širiti na primjerice Dubrovnik ili Zadar pa čak i Varaždin?
MEDILS može i želi surađivati sa istraživačima u Hrvatskoj, ali ne vjerujem da se može fizički širiti s obzirom na poteškoće koje sam spomenuo.

Kako doista stvari stoje oko otkrića lijeka protiv Parkinsonove i Alzheimerove bolesti, a koje je došlo iz vašeg tima prije par godina?
U mojoj istraživačkoj grupi studiramo kako ukloniti štetne nakupine proteina u stanicama neurona te kako usporiti degeneraciju neurona kod Parkinsonove i Hutingtonove bolesti. Prije oko tri godine primijetili smo da se u stanicama nakuplja i progerin koji uzrokuje progeriju, rezultat koji je bio vrlo interesantana kolegi Francisu Collinsu , jer se on već godinama bavi studiranjem progerije. Suradnja sa Collinsom bila je vrlo produktivna i ugodna i zbog toga jer dijelimo uvjerenje da je istraživanje rijetkih bolesti bitno iz dva razloga. Prvo: treba pomoći bolesnicima koji boluju od takvih bolesti, jer farmaceutske kompanije često smatraju da se ne “isplati” tražiti lijekove za rijetke bolesti! Drugo: rijetke bolesti vrlo često pomažu istraživanjima čestih bolesti. Recimo: osim progerije, moja se grupa bavi Gaucherovom bolešću koja je isto tako vrlo rijetka bolest u djece,a studiranjem te bolesti došli smo do bitnih spoznaja u Parkinsonovoj bolesti (naš članak o tome upravo je izašao u časopisu Celli). Bez obzira što je progerija rijetka bolest ona pridonosi razumijevanju normalnog starenja – djelomično i zbog toga jer se progerin (protein koji uzrokuje progeriju) nakuplja u stanicama tijekom normalnog starenja, a razumijevanje starenja je pak vrlo bitno za razumijevanje neurodegenerativinih bolesti – poput Alzheimera, Parkinsona…jer pojava tih bolesti ovisi o starenju, tj. do neurodegeneracije dolazi tek u kasnijoj dobi života, ali još nije sasvim poznato zašto je tome tako, tj. na koji način predsiponira za razvoj degeneracije mozga?

Od kojih sastojaka ste načinili lijek i kako je došlo do otkrića?
Lijek rapamicin već se koristiti za liječenje tumora i kod transplantacije organa tj. mi nismo otkrili taj lijek nego smo ga primijenili za liječenje ubrzanog starenja kod djece.

U stanicama zdravih ljudi progerin se nalazi u vrlo malim količinama, i to s početkom starenja. No zdrava stanica uspješno uklanja štetne molekule i nepotrebne proteine. Stručnjaci su testirali djelovanje rapamycina na stanice oboljele od progerije jer su prethodna istraživanja pokazala da produžuje život miševa. Dosadašnja istraživanja pokazuju vrlo pozitivno i obnavljajuće djelovanje rapamycina na oboljele stanice. Za sada je potvrđeno da rapamycin pobuđuje aktivnost staničnog sistema koji uklanja otpad. No prije kliničkih ispitivanja znanstvenici ne mogu sa sigurnošću reći kako će taj lijek ukupno djelovati na oboljele od progerije. Znanstvenici vjeruju da mogućnosti rapamycina, koje se još istražuju, predstavljaju veliki korak prema produžetku ljudskog života te kako bi se lijek koji bi usporio proces starenja mogao već vrlo skoro proizvesti. Inače, prije nekoliko godina otkriveno je da je Hutchinson-Gilfordova progerija uzrokovana sićušnom mutacijom jednoga gena (LMNA). Mutacija odgovorna za progeriju uzrokuje abnormalnu proizvodnju proteina lamin A od gena LMNA. Abnormalni protein destabilizira staničnu nuklearnu membranu na takav način da nastaju oštećenja na onim tkivima koja su najčešće podvrgnuta jakoj fizičkoj sili poput kardiovaskularnih i muskuloskeletnih sustava. Znanstvenici se nadaju da će istraživanje progerije i mogućnosti njezina liječenja, osim do lijeka za tu bolest, dovesti i do boljeg razumijevanja normalnog procesa starenja.

Kakav je, onda doista, lijek – rapamycin?
Rapamycin je imunosupresivni lijek koji se daje pacijentima nakon transplantacije da bi se preveniralo moguće odbacivanje doniranog organa. Do sada se koristio i u liječenju Alzheimerove bolesti, a recentna istraživanja predviđaju da bi se uskoro mogao koristiti kao lijek protiv progerije i uopće kao lijek za usporavanje starenja ljudskog biosustava. Otkriven je na Uskrsnom otoku, po kojem je i dobio ime. Naime, na polinezijskom dijalektu Uskrsni se otok zove Rapa Nui.

Djelovanje rapamycina dosad je uglavnom testirano na životinjama, a dosadašnji rezultati bude optimizam da bi mogao biti jednako djelotvoran u primjeni na ljudima. Naime, testiran je na oko 2000 laboratorijskih miševa starih oko 600 dana (što je ekvivalentno ljudskih 60 godina), produživši im prosječni životni vjek za 200 do 300 dana. Ako bi rapamycin jednakim intenzitetom djelovao i na ljude, to otprilike znači da bi prosječni ljudski vijek od 75 godina mogao produljiti za 20 do 30 godina.

Ima li, međutim, taj lijek i neke nus pojave koje bi mogle biti štetne?
Naime, rapamycin ima i neke nezgodne nuspojave poput povisivanja razine kolesterola i gašenja funkcija imunološkog sustava zbog čega su pacijenti ranjiviji na infekcije. Stoga se ispituje mogućnost uporabe modificirane verzije rapamycina RAD001, koja ima manje nuspojava.

Jeste li stupili u kontakt sa farmaceutskom industrijom?
Jesmo. Trenutno surađujemo sa nekoliko farmaceutskih tvrtki kako bi te lijekove prilagodili za liječenje neurodegenrativnih bolesti.

Koliko dugo mora proći da lijek dobije svoj legitimitet na tržištu?
Kao što sam rekao, taj se lijek već koristi u druge svrhe, a za liječenje ubrzanog starenja bit će potrebno bar nekoliko godina da se vidi ako lijek djeluje?!

Je li moguće netko od inozemnih tvrtki već zainteresiran za vaše otkriće?
Nekoliko inozemnih tvrtki pokazalo je interes za daljnji razvoj tog lijeka.

Tko je financirao vaše istraživanje?
Američki nacionalni institut za zdravlje.

Ulaže li Hrvatska i inače dovoljno energije i novca u znanstvena otkrića posebice ovakva: humano-medicinske svrhe?
Svakako – ne! Općenito gledajući Hrvatska vrlo malo izdvaja za istraživanja što će dugoročno biti problem , jer nećemo biti kompetitivni na svjetskom tržištu! Ulaganje u znanost i edukaciju vrlo je bitno za razvoj svake države.

Kako bi lijek konkretno djelovao na Parkinsonovu ili Alzheimerovu bolest?
Taj bi lijek trebao otkloniti štetne nakupine do kojih dolazi u neuronima tijekom starenja i bolesti kao što su Alzheimerova i Parkinsonova. Očekujemo da će takvi lijekovi štiti stanice od toksičnih efekata nakupljenih proteina te pospješiti normalni rad neurona i smanjiti neurodegeneraciju.

U čemu je značaj ovog otkrića?
Značaj ovog otkrića za liječenje neurodegenerativnih bolesti je velik. Razvoj specifičnih lijekova čiji bi mehanizam djelovanja bio usredotočen na acetelaciju i otklanjanje štetnih proteina odgovornih za razvoj neurodegenerativnih bolesti bi u vrlo kratkom vremenskom razdoblju mogao postići značajne rezultate u terapijskoj primjeni.

Zašto dolazi do Parkinsonove ili Alzheimerove bolesti?
Genetski faktor te određeni drugi faktori iz okoline poput pesticida mogu biti uzrokom Parkinsonove bolesti. Dok stresan način života smanjuje našu sposobnost obrane od bilo koje bolesti. Inače, neurodegenrativne bolesti nastaju uslijed povećanog nakupljanja pojedinih proteina u neuronima. Ovakve nakupine remete normalan rad neurona i uzrokuju gubitak pamćenja (Alzheimerova bolest) kao i druge ozbiljne poteškoće u funkcioniranju živčanog sustava.

Pogađa li Parkinsonova ili Alzheimerova bolest više muškarce ili žene?
Gotovo jednako i jedne i druge.

Što je, međutim, progerija?
Progerija je iznimno rijeka genetska bolest koja se očituje dramatičnim preuranjenim starenjem. Najteža vrsta te bolesti naziva se prema znanstvenicima koji su prvi zabilježili njezine simptome, još potkraj 19. stoljeća – Hutchinson-Gilfordov sindrom progerije. U trenutku rođenja djeca koja boluju od progerije obično izgledaju posve normalno. No, već im se u prvoj godini rast uspori te su uskoro mnogo niža od ostale djece njihove dobi. Iako se normalno razvijaju na mentalnoj razini, fizički poprimaju izgled malih staraca: gube kosu, koža im se nabora i objesi, a nos, lice i čeljust su im bitno manji u odnosu na veličinu glave. Uglavnom pate od simptoma tipičnih za starije osobe: ukočenosti zglobova, iščašenja kukova, problema s cirkulacijom te progresivne kardiovaskularne bolesti.

Je li američki visoko-obrazovni sustav fleksibilniji od našeg? Školuje li se u SAD-u više djece iz bogatih obiteljima na univerzitetima ili je sustav demokratičan i ide prema sposobnostima i zaslugama?
To je teško i kompleksno pitanje, ali vrlo važno. Inače, na Harvardu,a čini mi se i u SAD-u općenito, nastavnici rade sve što je moguće kako bi pomogli studentu naučiti ogromnu materiju tj. ponašaju se više kao kolege i suradnici, a ne kao nastavnici. Zapravo , nema hijerarhije kao kod nas i studenti se ne “kažnjavaju” lošim ocjenama. Krivo se shvaća da je tome tako zato što studenti plaćaju studij – takav odnos postoji na svim razinama kliničke medicine kao i u istraživanjima. Sustav definitivno ide prema sposobnostima, kriteriji su jasni i poštuju se, tj. ako radite dobro nije važno iz koje ste zemlje i kako se zovete i možete dobiti ono što zaslužujete. Naravno, nije sve idealno, ali mogu reći da nisam nikad osjetio bilo kakvu vrstu diskriminacije.

Koje su prema vašem sudu podudarne točke između našeg visoko-obrazovnog sustava i onog američkog?
Nisam siguran, ali vjeruje da postoji puno sličnosti.

A zdravstveni sustav? Je li on, međutim u SAD-u blagonaklon prema svima ili je diferencijalan?
Predsjednik SAD-a Barack Obama pokušava da nije diferencijalan, ali kako je to vrlo skupo ima dosta protivnika. Inače, ako nemate osiguranje i razbolite se imate pravo na tzv. free care.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s