Što je s muškarcima koji vole druge muškarce, a istodobno su u braku?!

Film Brokeback Mountain otvara niz zanimljivih pitanja koja se tiču i nas u Hrvatskoj. Prvo je gotovo trivijalno, što s onima koji su na upit prijatelja i poznanika odgovorili: “Ma ne pada mi na pamet gledati film o dva pedera.” Jesu li možda latentni homoseksualci? Iskreno, oduvijek mi se činilo da je priča o latentnim homoseksualcima kao najžešćim protivnicima gej muškaraca prenapuhana. Premda ne sumnjam da je takvih primjera bilo (poput J.E. Hoovera, osnivača i šefa FBI-a) te da ih još ima, čini mi se da je tu ponajprije riječ o psihoanalitičkom mitu, koji smo prihvatili kao znanstvenu konstataciju. Zašto se ta zabluda tako dugo održala? Zato što je baš zgodno tvrditi da najveći neprijatelji homoseksualaca nisu heteroseksualne osobe, već upravo oni sami. U tom smislu, ne vjerujem da su za ulična nasilja nad homoseksualnim osobama odgovorni tipovi koji bi se s pederčinama zapravo radije ljubili nego tukli. Također, ne sumnjam u to da se velika većina saborskih zastupnika, koja se u danas već povijesnoj raspravi prijedloga legalizacije istospolnih brakova usprotivila narušavanju “heteroseksualnog svemira” i nastojanju da se “od čovjeka napravi homoseksualac”, ni najmanje ne pali na gej pornografiju. Svi su oni, naravno, mnogo manje živopisni likovi no što je mitska figura latentnog homoseksualca. I mnogo agresivniji.

Što je s muškarcima koji vole druge muškarce, a istodobno su u braku? O da, ima ih. Znači li to da rizik uvijek postoji, osobito ako vam je partner/suprug pažljiv i senzibilan te još k tome pazi na higijenu? Odgovor je jednostavan: ako i postoji, danas je mnogo manji nego ikada. S jedne strane s rastom društvene tolerancije i otvorenosti smanjila se potreba gej muškaraca za obiteljskim paravanom. Danas je u većini zapadnih zemalja moguće živjeti u otvorenoj vezi s drugim muškarcem, a u nekima od tih zemalja i posvojiti djecu. S druge strane zahvaljujući rastućem broju istraživanja koja sugeriraju biološke čimbenike seksualne orijentacije i neuspjehu terapeutskih pokušaja da se homoseksualnost “izliječi”, počeli smo uviđati da homoseksualnost baš nije slobodan izbor, a ni strah od žena. To je dovelo do drastična pada broja žena koje naivno vjeruju kako “ona prava” može svakog muškarca vratiti na ispravan put.

Rečeno nas vodi trećem pitanju. Jesu li doista najbolji muškarci ženama nedostupni? Ima li istine u tvrdnji da su “žene desetljećima kukale i žalile se kako muškarcima nedostaje senzibilnost, a onda su se pojavili senzibilni muškarci potpuno nezainteresirani za žene”? Naravno, pitanje je kako definiramo osjećajnost. Je li to osobina za koju je poželjno da se iskazuje u svim prilikama? Ili bi muškarac morao demonstrirati delikatan balans između snage i odlučnosti s jedne te ranjivosti i emocionalne topline s druge strane? Ima li takvih u ovome dijelu Mliječne staze? Možda, bi zapravo, trebalo započeti potragu pitajući homoseksualne muškarce o njihovim partnerima. Kao što je poznato, gej muškarci mogu biti sjajni prijatelji svojim prijateljicama, no koliko ih senzibilnima doživljavaju njihovi partneri? U kojoj mjeri ispunjavaju njihove emocionalne potrebe? Mogu li otvoreno i iskreno razgovarati o problemima u vezi? Hine li, možda, da pozorno slušaju dok su im misli kilometrima daleko? Možda vjeruju da pomirbeni seks sve rješava. Možda su “najbolji” muškarci samo vječna težnja, žena i muškaraca podjednako? Sve što je nedostupno treperi sjajem zvijezda na ljetnom noćnom nebu.

Ostaje još barem jedno i meni osobno najzanimljivije pitanje. Bi li film bio drukčiji da su glavne muške uloge igrali homoseksualni glumci? Bismo li dobili jasniji i uvjerljiviji prikaz strasti koja je potaknula osjećaje i vezu među glavnim likovima? Nekoliko je mojih prijateljica i prijatelja komentiralo neuvjerljivost seksualnog naboja među glavnim likovima. Je li to Ang Leejeva želja da u prvi plan stavi emocije, ljubav, kao suprotnost svakodnevnoj homofobnoj predodžbi? Ili nemogućnost heteroseksualnih glumaca, koji su sjajno odglumili razvoj intimnosti (od kratkih pogleda do posljednjeg rastanka), da oblikuju vjerodostojan privid seksualne želje kojoj ne nemoguće odoljeti? Ili je, jednostavno, riječ o nečemu posve različitom. Što ako sve to doista postoji u filmu, samo to kao heteroseksualne osobe ne možemo opaziti? Drugim riječima, što ako smo kulturno “programirani” da seksualnu strast možemo zamisliti, pa onda i prepoznati, jedino između žene i muškarca? (Ili. Zahvaljujući poglavito pornografiji, između dviju žena?) Ako je tako, onda podsjećanje na sveprisutnu heteronormativnost, odnosno duboko usađenu naviku da svijet oko sebe promatramo kao jedino i isključivo heteroseksualan, itekako ima smisla. Ne samo zbog onih koji ta navika čini “nevidljivima” ili ih izlaže diskriminaciji i povremenom nasilju već zbog svih nas. Odbaciti navike znači vidjeti jasnije i u mnogo više nijansi. Baš kao što sugerira zastava duginih boja.

 

(iz knjige Što je za mene seks,
autora Aleksandra Štulhofera)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s