Sve što ste oduvijek željeli znati o pravima pacijenata, a niste znali koga pitati – 3.DIO

dr.med. Đula Rušinović Sunara

Čest je upit kako doći do putnih troškova za odlazak u drugu, ali ne najbližu zdravstvenu ustanovu, kada je to indicirano (??), a specijalisti ne potpisuju izjavu da “ne mogu i ne znaju” liječiti određeno stanje ili bolest. U ovakvim slučajevima je bilo i onih pacijenata koji su godinama pogrešno liječeni u najbližoj ustanovi, ali kada su došli u neki udaljeni klinički bolnički centar onda se dijagnoza postavila u nekoliko dana te su specijalisti nastavili tražiti kontrole takvih pacijenata u tim klinikama, ali nakon uspostavljanja dijagnoze više nije bilo razloga da i oni liječnici u najbližoj bolničkoj ustanovi ne bi znali dalje postupati….pa se opet svojataju pacijenti i postaju pacijenti određenog liječnika imenom, a ne kliničke bolnice odnosno osiguranici HZZO-a….“i s pravom se pacijenti pitaju zašto plaćaju i putne troškove i donose plave kuverte?”

  • nedostatak logopeda i ortodonata je iznimno često spominjan u pritužbama roditelja malodobnih pacijenata, a više puta spominjana je potreba za “školskim stomatolozima”
  • nedostatak fizikalne terapije na gotovo svim odjelima kirurških struka u najvećem broju hrvatskih bolnica
  • nedostatak kliničkih psihologa je istaknut kao veliki problem od strane posebice rodbine koja dobro poznaje psihički osjetljive bolesnike i vidi problem u nedostatnoj psihološkoj pripremi bolesnika, kako na bolest tako i na načine liječenja, poradi čega se nepotrebno povećava broj BO dana uz slabije pozitivne učinke
  • problem psihijatrijskih bolesnika je zaseban problem, žale se kako s njima nitko ne želi razgovarati i kako im nitko ne želi objasniti na koji im se to način pomaže, a ima podosta prijava zlostavljanja i to ne samo na odjelima psihijatrijskih bolnica, već i u specijalističkim ambulantama; nema jasnog i brzog sustava uspostave privremenog i trajnog skrbnika te se o ovakvim bolesnicima ponekad skrbe potpuno “neprimjerene” osobe, prijavljivana su nasilna ponašanja tijekom prisilnih hospitalizacija, ali i nemogućnost pravilne skrbi nad nasilnim bolesnicima kao i nedostatno jasni način kome se takvi bolesnici obraćaju po pomoć unatoč zakonski određenom „Državnom povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama”.

c) Pritužbe na službenike HZZO-a ili osobe uključene u sustav izvan područja pružanja medicinskih usluga:

Vrlo su česte pritužbe na liječnike ocjenjivače u komisijama, ali i na druge službenike HZZO-a, kao i na članove Povjerenstava za zaštitu prava pacijenata u županijama. Također je posebna kategorija pritužbi na djelatnike Bijelog telefona koji pacijente upućuju na udruge po njihova prava.

Podaci Udruge govore o tome kako 1/3 pacijenata sumnja kako je došlo do neke greške u postupku liječenja ili dijagnostike, a 2/3 traže informacije koje ne mogu dobiti od onih koji bi po Zakonu o zaštiti prava pacijenata trebali i novčano odgovarati za uskraćivanje toga prava.

d) Pritužbe zdravstvenih radnika

Zdravstveni radnici su evidentirani u oko 4 % svih poziva (čine manje od 2 % ukupne populacije). Imaju upite i pritužbe o:

  • kršenjima njihovih osobnih prava kada se sami nađu u ulozi pacijenta (kolege s njima ponekad razgovaraju na jednako bahati način na kojega se žale i drugi pacijenti koji nisu zdravstveni radnici; imaju problema s prekidanjem dugotrajnijih bolovanja; ne dobivaju dostatne informacije o provedenoj terapiji ili dijagnostici pa se sami snalaze, ali im je neugodno pitati jer bi kao trebali znati; prijavljuju češće  kršenje prava na privatnost i na povjerljivost podataka…)
  • pravima pacijenata i svojem osobnom odnosu prema istima na svojem radnom mjestu (pacijenti ih dovedu u situaciju kada nisu sigurni jesu li prekršili njihova prava ili ne, npr. trebaju li obavijestiti rodbinu ili ne o nekom problemu svojega pacijenta)
  • žele prijaviti neka kršenja prava pacijenata (pri tom misle na prava osiguranika) na koje su “natjerani” od strane HZZO-a te faktično prijavljuju mobing (u pravilnicima stoji neko pravo osiguranika koje oni ne mogu “dozvoliti” svojim pacijentima, jer ih “pritišće HZZO” – od putnih naloga do prepisivanja lijekova i izdavanja uputnica)
  • prijavljuju nepravilnosti organizacije sustava ili pak rada unutar neke ustanove koje se izravno odražavaju na uvijete njihovog rada i oštećuju prava pacijenata  (od loše organizacije sanitetskog prijevoza, izmjena u načinu rada hitnih medicinskih jedinica, nedovoljna komunikacija između pojedinih specijalnosti između sebe kao i prema obiteljskim liječnicima, novi udar na liječnike u obiteljskoj medicini zbog dvostruke naplate lijekova za vrijeme boravka bolesnika u zdravstvenim stacionarnim ustanovama, prijavljeno je od strane bolničkih djelatnika da taj sustav ne funkcionira, a od strane primarne zaštite da ih se kažnjava od strane HZZO-a, a da “nisu ništa tome oni krivi”) koje “bezuspješno prijavljuju nadležnima”

e) Pritužbe na ostalo zdravstveno osoblje i nezdravstveno osoblje (medicinske sestre, medicinski tehničari, laboranti, šalterski službenici i ostalo nezdravstveno osoblje u bolnicama) odnose se uglavnom na neprimjerenu komunikaciju, a rjeđe na nepravilno obavljen profesionalni dio njihovog posla.

2.3.2 Stanje

Hrvatsko društvo karakteriziraju pretežito konzervativni i patrijarhalni odnosi sa snažnim i sveprisutnim tradicionalnim nasljeđem.

Referendumom izglasana volja naroda te opredjeljenje o uvođenju liberalnih i demokratskih principa, činjenično nije promijenila uvriježene načine ponašanja.

Tako je položaj pacijenta čvrsto uglavljen u zajednici na paternalističkim osnovama, a unutar sustava zdravstva pacijent je najslabija karika. Pored toga, postoji još uvijek prisutan i teret bivšeg režima, koji se očituje i u nedovoljnom prepoznavanju ljudskih prava u sadržajima kakve podrazumijevaju i od hrvatskih građana očekuju društva s dugotrajnijom demokratskom tradicijom. Građani Republike Hrvatske većinom ne prepoznaju demokratske odnose kroz vlastitu odgovornost, već u traženju do jučer im negiranih prava na svim razinama društvenog života. Tako uglavnom ne promišljaju sustav zdravstva izvan osobne potrebe za tim sustavom, a posljedično ne poduzimaju aktivne korake, kako bi unaprijedili i osnažili sustav zdravstva svojim odgovornim postupcima prema istom. Građanski aktivizam na području zdravstva usmjeren je većinom na medicinska pitanja i postojeći opseg osiguranih usluga, dok se o samom sustavu uglavnom ne promišlja.

Paternalističkim odnosima znatno doprinose i sami zdravstveni radnici, koji nisu skloni skinuti se s trona i lišiti se uloge nadnaravnog spasitelja. S druge strane, iskustva Udruge jasno ukazuju kako zdravstveni radnici nemaju dovoljno informacija o prednostima uključivanja korisnika zdravstvenih usluga u ravnopravni položaj unutar sustava, na način omogućivanja njihovog aktivnog sudjelovanja u donošenju odluka o sustavu. Odnosno, ne uviđaju kako je paternalističkim odnosom pacijent činjenično oslobođen odgovornosti.

Osim paternalističkim odnosima, položaj pacijenata u Republici Hrvatskoj određen je i prisutnošću korupcije u svim sferama društva. Indeks percepcije korupcije (IPK) za Republiku Hrvatsku, sukladno izvješćima Transparency Internationala za 2012. iznosio je 46 ( O – potpuna,100 – bez korupcije ), a što je ispod prolazne ocjene 50. Također je ispod prosjeka Europske unije od 63,6 %, a unutar Europske unije lošije indekse imaju samo Rumunjska (44) Italija (42), Bugarska (41) i Grčka (36). U regiji je Republika Hrvatska ipak odmah iza Slovenije (61), a Makedonija (43), Bosna i Hercegovina (42), Crna Gora (41), Srbija (39), Kosovo (34) i Albanija (33) su ocijenjeni i lošijima.

Javnost u Republici Hrvatskoj se grozi nad korupcijskim aferama u području zdravstva, a veliki broj zdravstvenih radnika u Republici Hrvatskoj je uvjeren kako naknada za njihov rad nije adekvatna njihovom uloženom trudu te kako je to jedan od važnih čimbenika što se danas u Republici Hrvatskoj otkrivaju afere o tome kako se i liječničke diplome mogu kupiti. Sami zdravstveni radnici ukazuju na činjenicu kako su parametri praćenja kvalitete pruženih usluga, kao i stručnih osposobljavanja, svedeni na ocjenjivanja od strane povlaštene stručne elite kojoj se sve više zamjera kako je to postala zahvaljujući političkim, a ne stručnim aktivnostima. Tako liječnici uglavnom ukazuju na to kako je ishodište svih problema u zdravstvu upravo njihov neriješen položaj u sustavu.

Pacijenti pokazuju razumijevanje za teškoće zdravstvenih radnika i razaznaju kako je njihov status povezan s položajem dobrih i savjesnih stručnjaka koje su “progutali” partijski moćnici i korupcija prisutna u zdravstvu na svim razinama. Nema jasnih pokazatelja o tome kako hrvatski građani vide utjecaj uvođenja tržišnih pravila u zdravstveno osiguranje, a što ozbiljno prijeti velikim smanjenjem osiguranih usluga u osnovnom zdravstvenom paketu.

Kroz više od desetljeća djelovanja Udruge, jasno je uočeno kako se pacijenti obraćaju za savjet i/ili pomoć nazivajući sebe pacijentima u smislu bolesnika, a često podrazumijevaju i pojam zdravstvenog osiguranika u nazivu pacijent, no vrlo rijetko sebe vide u ulozi potrošača tj. korisnika zdravstvenih usluga.

Poistovjećivanjem s pojmom bolesnika, spremni su prihvatiti podčinjeni položaj u sustavu zdravstva. Jednako tako i zdravstveni radnici ne sagledavaju potrebu za jasnom distinkcijom tih pojmova, čime dodatno utječu i na osjećaj i na stvarnu podčinjenost pacijenata u ukupnom sustavu zdravstva.

Ipak, ni pacijenti niti zdravstveni radnici, sukladno iskustvima Udruge, uglavnom ne prepoznaju mogućnost razvoja drugačijih međusobnih odnosa, osim postojećih paternalističkih, a sukladno kojima su pacijenti u podčinjenom položaju, a liječnici na tronu.

Stručnost i kompetentnost pojedinih zdravstvenih radnika se obično ne propituje u javnosti i većina stanovnika Republike Hrvatske zasigurno ima veliko povjerenje u medicinsko osoblje, ali cijeli niz afera sve češće razotkrivaju i onaj tamni dio kojega se ovdje želi posebno naglasiti, jer se činjenično na njega malo tko obazire u hrvatskoj politici, ako itko.

U Republici Hrvatskoj se posljednjih godina sve više u javnosti pojavljuju afere koje upućuju na značajne probleme unutar samih strukovnih udruženja, znanstvenih institucija, sveučilišta, na svim razinama stručne edukacije od srednjih strukovnih škola za zdravstvena zanimanja do medicinskih fakulteta.

Jedan od problema koji se izravno reflektira na status pacijenata jest taj što sami zdravstveni radnici shvaćaju sustav tako da probleme zdravstva vide kao problem struke i stručnih medicinskih pitanja, a na prvom mjestu liječničke struke “jer su oni najvažniji za funkcioniranje sustava”.

Tijekom posljednjeg desetljeća, u Republici Hrvatskoj su započeti procesi standardizacije, kategorizacije i akreditacije zdravstvenih ustanova, čime se otvaraju šire mogućnosti nadzora kvalitete zdravstvenih usluga. No, u Republici Hrvatskoj je još uvijek pacijent daleko od mogućnosti razumijevanja sustava i stvaranja vlastitih prosudbi o provedenom nadzoru kvalitete ili bilo čemu drugom unutar sustava.

(nastavlja se)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s