Zabranjeno voće, (ipak) je slađe!? Ili, jesmo li svi biseksualni?

Nedavno je jedan domaći teolog i kolumnist napisao kako se u Hrvatskoj zbiva poplava lezbijstva. Teza prema kojoj je homoseksualnost – ili, bolje, homoseksualni životni stil-jednostavno moda, nije nešto što zabrinjava samo Crkvu. Sličnu nelagodu iskazuju i mnogi roditelji i odgajatelji, osobito u SAD-u. Mnogi od njih povezuju navodnu epidemiju homoseksualnosti s moralno permisivnom kulturom i sve većim osobnim slobodama, koje je papa nedavno oštro spočitao i Amerikancima i Britancima. Kruži li to svijetom bauk homoseksualizma?

Razmišljajući o seksualnoj orijentaciji, znameniti je seksolog Alfred Kinsey napisao kako se ljudi ne mogu jednostavno podijeliti u “ovce i koze”. Polazeći od osobnog (biseksualnog) iskustva, na čijim su krajevima isključiva heteroseksualnost, odnosno homoseksualnost. Također, Kinsey je smatrao da se mnogi tijekom života pomiču na skali, u jednom ili drugom smjeru. Moja prijateljica, koja je nakon dugogodišnje veze s muškarcem počela živjeti sa ženom, otkrivši emocionalni i seksualni interes za isti spol-da bi pet ili šest godina nakon toga ostala u drugom stanju i vjenčala se s mornarom, djetetovim ocem-savršen je primjer Kinseyeve teorije. Među muškarcima je, doduše, gotovo nemoguće naći usporediv primjer.

Treba li zaključiti da je seksualna orijentacija fleksibilna? Ako je to točno, ne bi li onda trebalo biti moguće “izliječiti” homoseksualne osobe, preobratiti ih u heteroseksualce, kao što to mnogi u crkvenoj hijerarhiji vjeruju? Činjenica je da su svi dosadašnji pokušaju liječenja homoseksualnosti neslavno propali. Jedini rezultat tzv. reparativne terapije bile su patnje homoseksualnih klijenata i njihovih obitelji. Premda još uvijek nema konačnog znanstvenog odgovora na pitanje o njezinu podrijetlu, postoji niz indicija kako je homoseksualnost dobrim dijelom biološki određena. Takvo se tumačenje poklapa s činjenicom da se mnogi gay muškarci prisjećaju osjećaja različitosti koji ih je pratio od dječačkih dana.

Vjerujem da se najveći dio fleksibilnosti seksualne orijentacije, barem kada je riječ o gay muškarcima, odnosi na mladenačku konfuziju i traženja vlastitog identiteta. Činjenica da živimo u heteroseksualnom svijetu traži vrijeme, eksperimentiranje i hrabrost da se dođe do zaključka kako se ne uklapamo. Biseksualnost je, tako, za neke prijelazna faza između spoznaje da nisu heteroseksualni i prihvaćanja vlastite homoseksualnosti.

U žena bi moglo biti drugačije. Prije više od deset godina proveo sam istraživanje o ženskoj seksualnosti u četirima najvećim hrvatskim gradovima. Jedan od najzanimljivijih nalaza bio je podatak kako većina žena koje su svoju orijentaciju opisale kao neheterosekuslanu nije imalo nikakvo homoseksualno iskustvo. Većinom su to bile vrlo mlade žene. Za neke od njih razlog je mogao biti lezbijski šik, iza kojeg stoje estrada i pornografija, ili pak protest protiv građanskog morala koji ženu uklapa u objekt muške žudnje. No, moguće je kako je za većinu sudionica istraživanja takva identifikacija održavala osobne dileme te specifične emocionalne i erotske fantazije.

Fiksira li odrastanje (zadanu?) seksualnu orijentaciju žena; kao što je to, čini se slučaj s muškarcima? Veća plastičnost ženske seksualnosti ne dopušta, kao što potvrđuje primjer s početka teksta, jednoznačan odgovor. Fleksibilnost seksualne orijentacije u žena ponekad se pokušava objasniti tezom, danas popularnom u alternativnim krugovima, kako smo “svi mi biseksualni, samo što je to muškarcima teže priznati. Freud nije tvrdio da smo svi biseksualni, već samo da se rađamo obilježeni neodređenim seksualnim potencijalom. Za heteroseksualnost ili, mnogo rjeđe, homoseksualnost, zaslužni su, prema Freudovoj ideji psihoseksualnog razvoja, rani odgoj i kultura koju nam roditelji utjelovljuju.

Prihvatimo li mogućnost da je seksualna orijentacija žene manje fiksna, na raspolaganju su nam barem dva moguća tumačenja. Prvo govori o emocijama kao snažno seksualnom poticaju. Kao što je jedna američka psihologinja nedavno primijetila: žene žele osobu koju su zavoljele, a muškarci mogu zavoljeti osobu uz koju ih vežu intenzivni osjećaji, čak i ako su istog spola. Jednostavno, emocije su ženama seksi. Drugo tumačenje dolazi iz feminističke teorije. Pišući o suvremenoj medijskoj i filmskoj kulturi, Laura Mulvey tumači kako mediji promatraju ženu muškim pogledom, prikazujući je ponajprije kao erotizirano biće. U takvom svijetu malih i velikih ekrana, izloga i naslovnica, žene rastu poistovjećujući senzualnost i erotičnost sa ženskim tijelom, izgledom i ponašanjem. Na taj način žensko tijelo postaje seksualno privlačno i muškarcima i ženama. Ženski biseksualni potencijal, ako postoji, dugujemo medijskoj socijalizaciji.

Paradoksalno, prije stotinjak godina naše su prabake i pradjedovi vjerovali da je muškarac nositelj civilizacije, a žena baštinica prirode. Čak je i zakon koji je samo muškarcima davao pravo glasa počivao na ideji prema kojoj je (muški) razum proizvod kulture, a (ženska) iracionalnost naslijeđe “divlje” prirode. Danas se uloge čine obrnutima, barem kada je o seksualnosti riječ. Raznorodna istraživanja sugeriraju kako je muška seksualnost mnogo snažnije biološki određena nego ženska. Što je za muškarca nužnost, za ženu bi mogla biti tek primamljiva, nikako i jedina, mogućnost.

P.S.
Jednog ću dana, nadam se, i u mojem gradu moći vidjeti dva muškarca ili dvije odrasle žene kako sjede u kafiću držeći se za ruke. U miru i s poštovanjem okoline. Možda me u budućnosti jedna od mojih homoseksualnih znanica pozove na svoje vjenčanje. Rijetko nosim odijela, no svakako ću se potruditi. Povorka ponosa bit će tada samo povod za ljetni karneval, bez specijalaca u punoj opremi. Koliko je to vrijeme daleko? Možda stiže brže no što mislimo. Kao prvi snijeg na moskovskim mostovima.

(iz knjige, Što je za mene seks,
autora Aleksandra Štulhofera)

P.S.S.
Opaska urednice portala ZMUSK: Iz povijesti je poznato kako je grčka pjesnikinja Sapfa bila u lezbijskim odnosima, poslije nje mnoge književnice, slikarice, novinarke, pjesnikinje, znanstvenice, službenice, domaćice i td (poput naše akademske slikarice Naste Rojc ili novinarke Božene Begović i td), a i sama carica Austro-ugarske monarhije Marija Terezija je uz supruga i brojnu djecu imala vremena i volje za svoje ljubavnice. Mogli bismo nabrajati i primjere iz muškog homoseksualnog života. O tome bi nam u svakom slučaju mogla puno kazati etnologinja Ivanka Ivkanec koja se bavi spolnim životom naših predaka i koja tvrdi na temelju istraživanja kako” je u naših pradjedova i prabaka bilo homoseksualnih veza (kao izlika za mušku homoseksualnost bila su međusobna kumstva, a žene su među prijateljicama, daljnjim rođakinjama, susjedama i sl, upražnjavale svoju biseksualnost… I svi su živjeli “sretno i zadovoljno” Jedina je razlika bila u tome što se o tome šutjelo? Zašto? Osim morala, crkvenog ili građanskog krije su tu i jedna tajna, a ta je da je: zabranjeno voće uvijek slađe!? Razmislimo i o toj opciji gledanja na fenomen biseksualnosti odnosno homoseksualnosti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s