ZDRAVSTVENI MANIFEST PACIJENATA! – 1. DIO

piše: dr. Đula Rušinović-Sunara

 

Uvod

Tijekom prikaza problema u praktičnom korištenju prava korisnika zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj, služit će primjeri iz prakse rada Savjetovališta za pacijente Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata (u daljnjem tekstu Udruga), koje je autorica ovoga teksta predsjednicom, a ujedno i voditeljicom Savjetovališta Udruge od njenog osnivanja 1999. godine.

Savjetovalištu Udruge su se obraćale i osobe koje nisu građani Republike Hrvatske, najčešće iz Bosne i Hercegovine, potom iz Srbije te Crne Gore. Osobe iz nabrojanih susjednih zemalja dale su na znanje kako pretpostavljaju da se nalaze u sličnoj situaciji kao i korisnici zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj te su tražile savjete u pogledu zaštite osnovnih ljudskih prava u svojoj zemlji. Savjetovalište Udruge nazivali su i državljani Slovenije, Kanade, Francuske i Italije, a koji su svojim porijeklom iz Republike Hrvatske te u Republici Hrvatskoj imaju nekoga od svoje uže rodbine, koji se susreće s problemima u sustavu zdravstva. Najčešći motiv njihovog javljanja, sukladno njihovim izjavama, jest nevjerica kako u Republici Hrvatskoj ne postoji primjerena zaštita prava pacijenata. Pokušavajući pomoći svojoj rodbini temeljem iskustava u zemljama čiji su državljani, bili su zbunjeni potpunim izostankom učinkovite procedure u Republici Hrvatskoj, kako u radu s pritužbama pacijenata tako i u zaštiti prava pacijenata te su od Udruge većinom tražili pojašnjenja o postojećem stanju, kao i sugestije kako dalje postupati u vlastitom slučaju.

Iskustva stečena izravnim kontaktima s preko 16.000 hrvatskih građana omogućila su rezimiranje najčešćih problema korisnika zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj te su objavljena na internetskoj stranici Udruge.1Ista su u travnju 2012. godine u obliku izvješća uručena Ministru zdravlja Republike Hrvatske.

Ovo bogato praktično iskustvo u radu s pritužbama pacijenata je također osnova za analizu trenutačnog položaja hrvatskih pacijenata, njihovih problema i osvrt na moguća rješenja, koja su u konačnici ponuđena.

 

2. Analiza

U analizi položaja korisnika zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj potrebno je osvrnuti se na parametre koji na taj položaj izravno imaju utjecaja (2.1), stanje legislative (2.2) te na stanje u praksi, uz prikaz poteškoća s kojima se u praksi susreću građani Republike Hrvatske tijekom korištenja zdravstvenih usluga (2.3). Na temelju svega navedenog prepoznati su neki važniji problemi koji imaju utjecaj na položaj pacijenata u Republici Hrvatskoj (2.4) te razložena moguća rješenja (2.5).

 

2.1  Parametri

Položaj pacijenata u sustavu zdravstva u izravnoj je relaciji s tri osnovna parametra:

  • Opći društveni odnosi;
  • Stanje unutar pojedinih segmenata medicinske struke izravno povezanih sastručnim medicinskim pitanjima (odrednice zdravstvene zaštite; edukacija zdravstvenih radnika, licenciranje i stručno usavršavanje zdravstvenih radnika; standardi kvalitete usluga, stanje tehnike, pribora i pomagala te organizacijarada; postupanje u određenim segmentima medicine kao što su zarazne bolesti, postupci s krvnim pripravcima, klinička istraživanja itd.);
  • Zdravstveno osiguranje.

 

2.1.1. Društveni odnosi

Opći odnosi unutar društvene zajednice izravno se odražavaju na odnose unutar pojedinih sustava društvenog djelovanja, tako i sustava zdravstva. No i u vrlo različitim kulturnim i civilizacijskim ozračjima, primjetno je kako zdravstveni radnici, osobito liječnici, imaju vidno povlašten položaj u društvu. Pridavanje gotovo kultnog statusa liječnicima, može se pratiti još od najprimitivnijih oblika začetaka te struke, kada se plemenskim vračevima pridavalo posebno poštovanje radi njihovih “nadnaravnih” moći kojima su pomagali u iscjeljivanju i liječenju. Sve do današnjeg vremena nazire se takav kultni status liječnika, jer rezultati liječenja u mnogome izravno ovise o njihovom znanju i izravnom zauzimanju za bolesnika. Tako je u odnosu pacijenata prema liječnicima i dan-danas za očekivati, kako će bilo koja osoba nastojati ostvariti što bolje odnose sa svim liječnicima, jer je realno i sasvim očekivano kako ista ne može znati kada će joj koji liječnik zatrebati u rješavanju nekog osobnog zdravstvenog problema. Također, očekivana je i doza straha i podčinjenosti onih koji trebaju pomoć od koje izravno ovisi njihovo zdravlje. Pored ovog uopćenog prikaza odnosa onih koji se bolesni i/ili onih koji su svjesni kako će jednom izgledno biti bolesni, prema liječnicima taj odnos ovisi o općenitim kulturološkim odnosima u pojedinim društvima. U “zapadnim kulturama” s naglašenim tržišnim odnosima razvija se kultura potrošača i sve više je onih koji propituju rad liječnika tražeći jasne odgovore o pruženim i plaćenim uslugama, propitujući kvalitetu usluga, odnos cijene i dobivene usluge te propitujući sustav zdravstvenog osiguranja, kao i sustav u cjelini. Odnose u sustavu zdravstva treba promatrati i kroz trenutačnu političku scenu na nacionalnoj razini. Kako u mnogim društvima postoje ozbiljni problemi političke korupcije, neizostavno treba sagledavati stanje u sustavu zdravstva i kroz prizmu funkcioniranja pravne države telokalnih i nacionalnih prilika. Sukladno svemu navedenom, položaj pacijenata je uvelike odraz stanja u pojedinom društvu te možemo i stanje u društvu ocjenjivati prema položaju pacijenata u istom.

Promičući ljudska prava i njihovu zaštitu, nizom različitih međunarodnih preporuka, povelja, konvencija i deklaracija nastoji se snažiti položaj pacijenata u sustavu zdravstva na globalnoj razini. Neki od važnijih dokumenata su: Univerzalna deklaraciju UN o ljudskim pravima prihvaćenu na generalnoj skupštini 1948. godine; Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz 1950; Međunarodni ugovor o civilnim i političkim pravima i međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966; Konvencija o zaštiti pojedinca s obzirom na automatsko procesuiranje osobnih podataka iz 1981; Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi svjetske zdravstvene organizacije za zemlje članice EZ, Amsterdam, 1994.; Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: konvencija o ljudskim pravima i biomedicini vijeća Europe, Oviedo, 1997. s pojašnjavajući izvješćem u svezi konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Strasbourg, 1997; Konvencija o pravima djeteta usvojenu na generalnoj skupštini ujedinjenih naroda 1989; Preporuka br. R (2000) 5 odbora poslanika Vijeća Europe iz veljače 2000.; Europska povelja o pravima pacijenata, Rim, 2002.

 

2.1.2. Stručna medicinska pitanja

Stanje unutar pojedinih segmenata medicinske struke koji su izravno povezani sa stručnim medicinskim pitanjima, izravno utječu na kvalitetu usluga i sigurnost pacijenata, odnosno na položaj korisnika zdravstvenih usluga. Tako je od najvećeg značaja za same korisnike kakve su postojeće odrednice zdravstvene zaštite; edukacija, etički kodeksi, licenciranje i stručno usavršavanje zdravstvenih radnika; standardi kvalitete usluga, stanje tehnike, pribora i pomagala te organizacija radau ustanovama u javnom zdravstvu; postupanje u određenim segmentima medicine kao što su zarazne bolesti, postupci s krvnim pripravcima, postupci tijekom kliničkih istraživanja itd.

Ovaj je segment posebno opterećen odnosima unutar strukovne hijerarhije, a koja je u Republici Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim sredinama, vrlo opterećena utjecajem politike, partijskih moćnika, utjecajem farmaceutske industrije i korupcije na svim nivoima.

Nedvojbeno je kako svaka nepravilnost u provođenju zakonskih odredbi ili nedostatak zakonskih okvira u ovom segmentu zdravstvenog sustava izravno utječe na moguće posljedice po pacijente, od kršenja osnovnih ljudskih prava, do počinjenja izravne štete po njihovo zdravlje pa i ugrozu samog života. Sigurnost pacijenata je u izravnoj relaciji sa stanjem u ovom dijelu zdravstvenog sustava, odnosno njegovom sređenošću kroz legislativu, postojanje učinkovitih mehanizama provedbe zakonskih odredbi te praćenja i kontrole provedbe.

 

2.1.3. Zdravstveno osiguranje

Model zdravstvenog osiguranja kojega neko društvo koristi izravno utječe na položaj osiguranika. Različit je položaj korisnika zdravstvenih usluga kada je ukupni zdravstveni sustav u javnom sektoru od onoga kada postoji samo privatna osnova osiguravanja, ili pak kada je prisutna neka od mogućih kombinacija tih dvaju načina. Može se reći kako je iz pozicije velike većine korisnika zdravstvenih usluga, najpoželjniji model javnog financiranja zdravstvenog sustava. S druge strane, evidentno je ekonomski najprihvatljiviji onaj model koji omogućuje samoodrživost, a kod ekonomski slabijeg stanja u državi moguća rješenja se traže u privatnim ulaganjima. Ova dva gotovo suprotstavljena principa, mnogi pokušavaju pomiriti iznalaženjem raznolikih oblika javno-privatnih partnerstva te se u današnjim vremenima uvelike promovira baš takav oblik osiguravanja zdravstvenih usluga. Treba imati na umu kako privatna ulaganja činjenično dehumaniziraju zdravstveni sustav i predstavljaju snažan izazov u zaštiti ljudskih prava. Kod tržišnih odnosa i postojanja privatnih ulaganja u zdravstveni sustav, čovjek prestaje biti središtem toga sustava, a središte interesa postaje kapital i tržišna isplativost, odnosno profit. Ovo je vrlo prepoznato na globalnoj razini, poglavito unutar Europske unije i već desetljećima građanske inicijative usmjeravaju svoje aktivnosti promovirajući građane u središtu zdravstvenog sustava. Tijekom niza godina upornosti i brojnih aktivnosti, iznjedrena je Povelja o pravima pacijenata (Rim, 2002.), Europski parlament ima zastupnika koji se bavi pitanjima prava pacijenata i prihvatio je prava iz Povelje tako da ih je ugradio u svoje naputke (Naputak 2011/24/EU), a brojne građanske aktivnosti su već provedene i najavljene upravo u svrhu približavanja krajnjem cilju: postavljanjem čovjeka u središte interesa zdravstvenog sustava. Ovako opsežne aktivnosti kojima se može svjedočiti na području Europske unije, ali i šire na globalnoj sceni, podupire i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). No, problem što Svjetska zdravstvena organizacija podupire novčano farmaceutska industrija postaje sve snažniji, a neke od afera u nacionalnim sustavima zdravstva izravno pokazuju kako je prisutna korupcija i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (naročito se preporuke o cijepljenju i cjepivima sve više propituju).

Zato je jedan od važnih zadataka u rješavanju problema zdravstvenog sustava, osvijestiti samim korisnicima zdravstvenih usluga, odnosno građanima, kako se modele javno-privatnih ulaganja može uvoditi tamo gdje je zaštita ljudskih prava učinkovita i snažna. Gotovo se na svakom stručnom skupu namijenjenom stručnjacima s područja medicine i s područja ekonomike zdravstva, kao i na skupovima organiziranima od strane udruga bolesnika i drugih udruga u čijem su fokusu ljudska prava korisnika zdravstvenih usluga, već desetljećima raspravlja s ciljem nalaženja i najsretnijeg rješenja osiguravanja zdravstvenih usluga. Ovo jasno upućuje na potrebu iznalaženja globalnih rješenja i u pogledu postavljanja osnovnih pravila u organiziranju osiguravanja zdravstvenih usluga. Razlog je i u tome što nacionalni zdravstveni sustavi sve više postaju nadnacionalni interes u smislu sve manjih migracijskih barijera, globalne dostupnosti medicinskih dostignuća, povezanosti medicinskih stručnjaka, čestih prekograničnih suradnji u stručnom usavršavanju, a sasvim je sveprisutan globalni utjecaj medicinski orijentirane industrije koja je odavno srušila granične barijere svojem vlastitom tržištu. U svemu tome, vidno je položaj korisnika zdravstvenih usluga uvelike definiran utjecajem globalnih čimbenika na nacionalne sustave zdravstvenog osiguranja. Dakle, sasvim je za očekivati kako je blizu vrijeme kada će se odustati od principa koji zdravstvenu politiku i politiku osiguravanja zdravstvenih usluga svrstava u unutrašnje političko pitanje pojedinih zemalja.

 

2.2. Legislativa u Republici Hrvatskoj

Kako bi se dobio uvid u položaj pacijenata u Republici Hrvatskoj, svaki navedeni opći parametar s utjecajem na taj položaj treba sagledati kroz prizmu postojećeg pravnog okvira u Republici Hrvatskoj, kao i problema u praktičnoj provedbi zakonskih odredbi.

2.2.1. Društveni odnosi – pravni okvir

Ustav Republike Hrvatske, određuje Hrvatsku kao demokratsku i socijalnu državu.2 Ustav Republike Hrvatske štiti slabe, nemoćne, nesposobne za rad, a posebno se navode i invalidne osobe.3Ustavom Republike Hrvatske izričito se navodi kako svatko ima pravo na zdravstvenu zaštitu.4 Republika Hrvatska jedna je od rijetkih zemalja u svijetu koja već u Ustavu ima zacrtanu odgovornost vladajuće strukture u osiguravanju zdravstvene zaštite i zdrave okoline.5 Te su odredbe iznimno važne za položaj korisnika zdravstvenih usluga, a upravo se dotičnim riječima izravno definira pojam pacijenta u općim odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata.6

Potonjom definicijom pacijenta kao korisnika zdravstvenih usluga ujedno je Republika Hrvatska naglasila i svoj stav prema pacijentima, a koji je u skladu s tržišnim odnosima te su pacijenti činjenično potrošači.

Hrvatska ima i Zakon o suzbijanju diskriminacije, kojim se osiguravaju pretpostavke jednakosti svih građana i uređuje njihova zaštita.7 Navedenim pravnim aktima jasno je istaknuto kako je položaj pacijenta u društvu važna odrednica u društveno – političkom životu Republike Hrvatske te je dana jasna odrednica tržišnih odnosa i kroz definiranje pacijenta kao korisnika usluga.

2.2.3. Stručna medicinska pitanja – pravni okvir

Pravna regulativa svih stručnih medicinskih pitanja i načina djelovanja svih zdravstvenih radnika izravno utječe na položaj korisnika zdravstvenih usluga, njihovu sigurnost, kvalitetu usluga, dostupnost usluga te jednakopravnost svih korisnika.

Najvažniji zakonski akt, na kojem počivaju i odrednice svih akata koji određuju stručna medicinska pitanja u Republici Hrvatskoj je Zakon o zdravstvenoj zaštiti, a kojim se određuje utemeljenost zdravstvene zaštite na načelima sveobuhvatnosti i dostupnosti te nalaže kako je na tim temeljima potrebno ustanoviti i zdravstveno osiguranje.8

Sljedeći akt po važnosti je onaj o obaveznom zdravstvenom osiguranju, u onom dijelu u kojem se izravno spominje načelo solidarnosti, a koje je činjenično u izravnoj suprotnosti s tržišnim opredjeljenjem službene politike.9

Stručna medicinska pitanja su dakle prije svega utemeljena na Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, a regulirana zakonima koji definiraju status zdravstvenih radnika, njihove dužnosti i obveze, ali i pojedine segmente u praktičnoj provedbi zdravstvene zaštite. Tu su zakoni kojima se reguliraju uvjeti za obavljanje svake zdravstvene djelatnosti, npr.: Zakon o liječništvu, Zakon o ljekarništvu, Zakon o sestrinstvu, Zakon o stomatološkoj djelatnosti, Zakon o primaljstvu itd.

Zatim, RH ima cijeli niz usko specificiranih zakonskih akata kojima se definira neko usko područje zdravstvenih usluga, npr.: Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Zakon o suzbijanju zlouporabe droga, Zakon o primjeni ljudskih tkiva i stanica, Zakon o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja.

Zbog utjecaja na zdravlje i potrebe ulaganja društvenih sredstava, na položaj korisnika zdravstvenih usluga imaju i šire zakonske odrednice kojima se regulira zaštita okoliša, čistoća voda, ispravnost hrane, duhanski proizvodi i sl. te Hrvatska ima cijeli niz zakona u tom području, a čije postojanje ovdje samo napominjemo.

Potrebno je naznačiti kako u Republici Hrvatskoj nema zakonom reguliranih načina djelovanja osoba koje se bave alternativnim načinima liječenja. To je vrlo važno, a posebice kada se uzme u obzir kako su u raznim novinama, časopisima, a posebno na internetu dostupne upute o raznim bolestima, medicinskim postupcima u dijagnostici i liječenju, raznolikim načinima liječenja i različitim farmakološkim proizvodima.

Legislativa ovog područja smatra se kako je u skladu sa smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije kao i usklađena sa smjernicama danim od strane Europske unije, a kako je ustanovljeno od strane onih koji su potvrdili spremnost Republike Hrvatske za punopravno članstvo u Europskoj uniji.

 

2.2.3. Zdravstveno osiguranje – pravni okvir

Jedan od najizravnijih utjecaja na položaj pacijenata ima svakako zdravstveno osiguranje, odnosno temeljni zakonski akti kojima se isto određuje, jednako kao i podzakonski akti kojima se izravno regulira provedba.

U Republici Hrvatskoj se zdravstveno osiguranje pokušava reformirati od 1990. godine no, to još vrlo očito nije uspjelo ni jednoj vladi. Nasljeđe sustava zdravstvenog osiguranja nominalno temeljenog na solidarnosti, uvjetovalo je prenošenje takvih odrednica, u temelje zdravstvenog osiguranja unutar novog hrvatskog društva, a kako je već ranije navedeno, koje i nominalno na drugačiji način definira temeljene društvene odnose, unoseći tržišnu osnovu.

U Republici Hrvatskoj se zdravstveno osiguranje pravno regulira s više zakonskih akata:

Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, a tu bi ubrojili i Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama.

Ono što je najvažnije za svakog građanina, odnosno korisnika zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj, je svakako dio obveznog zdravstvenog osiguranja, jer sukladno tome svi imaju jednako osigurane osnovne zdravstvene usluge. Iz te definicije bilo bi za očekivati da su uz taj akt ujedno doneseni i podzakonski akti kojima se popisuju sve usluge iz osnovnog paketa osiguranih usluga, no njega faktično nema. Tako princip solidarnosti postaje gotovo izravna prevara osiguranika, jer je nejasno “što čemu pripada” te se uvijek može dati tumačenje na štetu osiguranika. Sukladno tržišnim principima gotovo je nevjerojatno da se ugovaraju usluge iz zdravstvenog osiguranja za koje korisnici ne znaju prema kojim kriterijima su odabrane, ali niti koje su one izrijekom.

Trenutna Vlada RH jest prva od osamostaljenja koja je započela konkretne radnje kako bi se definirao osnovni paket osiguranih zdravstvenih usluga. Trenutno ravnateljstvo Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), nakon 18 mjeseci rada, uspjelo je definirati tek dvije zdravstvene usluge s područja stomatologije, sukladno javno dostupnim informacijama.

Mogućnosti zloupotrebe su u nedovoljno jasno definiranom području vrlo velike, a čemu hrvatska javnost može svjedočiti i kroz sve više javno otkrivenih afera na ovom području.

Važno je za položaj pacijenata i to je li dotični ujedno i zdravstveni osiguranik ili ne. Stoga je bitan inačin na koji se stječe status zdravstvenog osiguranika. U Republici Hrvatskoj je to definirano kroz čak 26 različitih kategorija:od radnika, imenovanih dužnosnika, nezaposlenih, djece, članova obitelji pa sve do osoba s priznatim statusom azilanata.10 Već je kroz tu činjenicu jasno kako u Republici Hrvatskoj malo tko nema status zdravstvenog osiguranika i činjenično je vrlo mali broj osoba koje taj status iz nekog razloga nisu ostvarile.

Najčešći razlozi za neostvarivanje statusa zdravstveno osigurane osobe su:

  • Status zdravstveno osigurane osobe je izgubljen neprijavljivanjem u zdravstveno osiguranje nakon gubitka posla ili isteka roka za prijavljivanje nakon gubitka statusa po nekoj drugoj osnovi;
  • Status nije nikada stečen niti se može steći poradi upitnog državljanstva.

Ipak, može se sa sigurnošću tvrditi kako je u Republici Hrvatskoj iznimno visok postotak zdravstveno osiguranih osoba, a najviše neosiguranih osoba imaju poteškoća s dokazivanjem državljanstva, odnosno nemaju riješen ni status prebivališta.  Najviše se takvih osoba zasigurno može pronaći među pripadnicima nacionalne manjine Roma, a između kojih je najviše osoba s neriješenim pitanjem državljanstva.

 

2.2.4. Pravni okvir prava pacijenata

Početkom 2004. Godine Vlada Republike Hrvatske je uputila u saborsku proceduru prijedlog Zakona o zaštiti prava pacijenata. Provedena su tri čitanja prije nego li je zakon izglasan u studenom, a stupio na snagu u prosincu iste godine.

Usvojeni Zakon o zaštiti prava pacijenata uvelike je različit od sadržaja kojega je predlagala Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, “Nacrt prijedloga Zakona o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata” iz 2002. godine, a za kojega se tvrdilo kako je služio kao predložak u izradi vladinog prijedloga. Naročito je vidan nedostatak učinkovitih provedbenih odredbi te Udruga nikada nije prestala ukazivati na neučinkovitost postojeće legislative, kao niti na potrebu za izmjenama.

Jedna od iznimno pozitivnih strana Zakona o zaštiti prava pacijenata Republike Hrvatske jest u tome što u Općim odredbama ističe definiciju pacijenta, a kako je već ranije u tekstu spomenuto.11Ovo je bitno u kontekstu uvriježene kolokvijalne prakse da se pacijentom vrlo često podrazumijeva isključivo bolesna osoba, čime se pacijentu pridodaje značenje ovisnog od tuđe pomoći i time ujedno implicira njegova slabost, odnosno nemoć.

U kontekstu postojećih društvenih odnosa u Republici Hrvatskoj, definiranje pacijenta korisnikom usluga, u društvu se potiče na pozitivan pomak. Naime, tom definicijom se ukazuje i potiče na snažniju poziciju pacijenata, a snaženjem uloge pacijenata omogućuje se njihov aktivni pristup politici zdravstva. Na taj je način proces demokratizacije ipak ušao u sustav zdravstva Republike Hrvatske, iako na “mala vrata”.

Pravna zaštita provedbom odredbi Zakona o zaštiti prava pacijenata se u praksi pokazala potpuno neučinkovitom, a tijekom proteklih preko osam godina od usvajanja ovog pravnog akta, u Hrvatskoj nije naplaćena ni jedna globa predviđena kaznenim odredbama samog Zakona, koliko je poznato javnosti. Posljedično, pacijenti ne osjećaju pravnu sigurnost u okolnostima kada imaju primjedbe i pritužbe bilo na kvalitetu i sigurnost usluga, bilo na njihovu dostupnost, a posebno kada smatraju ugroženima svoja osnovna ljudska prava, primjerice na informaciju, ljudsko dostojanstvo, slobodu odluke i sl.

Udruga je prepoznala loše strane tako sročenog pravnog akta te je podržala Zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zaštiti prava pacijenata, koji se temeljio na tvrdnjama kako navedeni pravni akt:

  • pojedinim odredbama izrijekom diskriminira pacijente,
  • pojedinim odredbama krši ljudsko dostojanstvo ,
  • pojedinim odredbama prava pacijenata se ne priznaju ljudskim pravima ,
  • u određenim člancima daje smisao suprotan zaštiti ljudskih prava i time direktno ugrožava ista,
  • nema provedivost odredbi koje trebaju jamčiti provedivost zaštite prava pacijenata, čime strukturalno dotični akt ne odgovara pravnoj normi.

Članak 8 Zakona o zaštiti prava pacijenata je prozvan suprotnimčl.3, 14, 20, 21, 22 i 23Ustava Republike Hrvatske.12

Zakon o zaštiti prava pacijenata nabraja konvencijama i deklaracijama već šire prihvaćena prava korisnika zdravstvenih usluga, ali se nedovoljno precizira načine provedbe kao i mogućnosti provedbe kaznenih odredbi. S obzirom ne to kako se sve vrijeme, od prijedloga takvog zakonskog teksta pa do danas, u kontinuitetu traži njegovo poboljšanje, moglo bi se reći kako je zakon o zaštiti prava pacijenata i napisan sa svrhom da bude neprovediv te hrvatski pacijenti baš i nemaju neposredne praktične koristi od njega.

Još uvijek se ne poduzimaju koraci za izmjenu ovog zakonskog okvira, ali ne treba zaboraviti pozitivni pomak za kojeg je izravno zaslužan kroz definiranje pojmova, nabrajanje prava, pokretanje javnih rasprava, promicanje ljudskih prava te osvješćivanje sadržaja pojma prava pacijenata u najširoj populaciji.

Poradi specifičnosti problema, Republika Hrvatska posjeduje zasebni pravni akt u svrhu zaštite osoba s duševnim smetnjama, kojim regulira načine zaštite i unaprjeđivanje njihova zdravlja.13Zakon navodi kako imaju pravo na dostojanstvo, biti zaštićeni od bilo kakvog oblika zlostavljanja te ne biti dovođeni u neravnopravan položaj poradi svojeg duševnog stanja.14Zakon ističe kako se posebne mjere prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu ne smatraju oblikom nejednakog postupanja, a o istom odluku donosi sudac nadležnog županijskog suda.15Istim se zakonom nalaže osnivanje zasebnog povjerenstva pri nadležnom ministarstvu, a pod nazivom “Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama”.16  Ovo povjerenstvo od 7 članova, imenovao je ministar zdravstva i socijalne skrbi, dana 07. svibnja 2008. godine.

 

2.3. Stanje – praktični primjeri

2.3.1. Prikaz pritužbi

Kako bi se detaljnije prikazalo stanje u sustavu zdravstva te položaj pacijenata u Republici Hrvatskoj, ovdje će se pokušati izrijekom nabrojiti na što su se sve pacijenti žalili tijekom obraćanja Savjetovalištu Udruge, a na temelju preko 16.000 poziva građana:

a) Pritužbe u okviru primarne zdravstvene zaštite:

Postoje česte pritužbe na nemogućnost odabira liječnika u primarnoj zaštiti, a kojega ne mogu izabrati niti ni na koji način promijeniti ako se radi o izoliranoj sredini (otoci, udaljena naselja), ali se slična situacija javlja i tamo gdje ima više liječnika, ali koji imaju prekobrojne pacijente. To su mahom stomatolozi i ginekolozi, a sve više pedijatri i obiteljski liječnici. Razlozi zbog kojega bi pacijenti željeli promijeniti svojeg odabranog liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti su slični ukupnim razlozima za pritužbe.

Ostali razlozi za pritužbe:

– u ordinaciji obiteljske medicine:

  • neprimjereno ponašanje (liječnik prostači, pije, bahati se, ne dolazi na vrijeme na radno mjesto sukladno onome kako je naznačeno radno vrijeme, bavi se politikom u nekom od tijela vlasti pa nema vremena za pacijente, vidno i nesuzdržano diskriminira prema nacionalnoj pripadnosti, verbalno prijeti po nacionalnoj osnovi, o problemima pacijenata priča izvan ordinacije s osobama koje zasigurno nemaju prava na te informacije, prijavljen je i slučaj liječnika koji ne poznaje dovoljno hrvatski jezik te ne može obavljati svoj posao, jer pacijenti s njim ne mogu komunicirati)

(nastavlja se)

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s