O čitanju kao bitnom pitanju

BOŽICA JELUŠIĆ

O ČITANJU KAO BITNOM PITANJU

Čitam u novinama kako je u proteklom mjesecu nešto više od polovine Hrvata pročitalo neku knjigu. To, zapravo, uopće nije loše, ali je petnaestak posto manje od europskog prosjeka. Šteta. Jer čitanje kao takvo spada u naše najpozitivnije navike. Ono proširuje svijest i svijet, opskrbljuje nas informacijama, vježba memoriju, jača naše samopouzdanje. Otvarajući nam vrata u svijet i druge kulture i jezike, čini nas kozmopolitima, građanima svijeta, dionicima i sudionicima kultura različitih od naše. Koliko puta smo pošli nekim stazama i potražili destinacije prethodno pronađene na stranicama knjiga! Koliko nas je puta neki literarni junak oduševio svojim osobinama i nadahnuo za važne životne odluke! Da i ne govorimo o sretno zapamćenom citatu, koji nam je u trenutku “plitkoće nadahnuća” spasio govor, školsku zadaću ili urgentno naručen tekst! Čitanje je poput bunara, iz koga uvijek zagrabimo osvježavajuće vode za svoju duhovnu žeđ.

Budući da vrhunski stručnjaci mozak uspoređuju s mišićem, i njega valja vježbati, pripremati za teške zadatke, dugo održavati alertnim i pobudljivim. Čitanje je idealna vježba za to, jer ne traži nikakvu specijalno opremljenu “teretanu” sa skupim spravama. Dovoljna je knjiga, roman, pjesmarica, biografija, studija, čak i rječnik ponekad, i naša dobra volja i nakana. Čitamo u čekaonici, vlaku, autobusu, u travi, na grani drveta, na školskom odmoru, pod klupom, na dosadnom sastanku (prekrivajući knjigu skriptama), u pauzama važnih događaja, u tijeku nesdanice, a ponekad i na seoskoj svadbi ili lovačkoj zabavi, gdje smo se zatekli iz konvencionalnih razloga, protiv svoje volje i bez imalo oduševljenja. Dobra ti knjiga može spasiti dan, baš kao što ga dosadni i praznjikavi ljudi mogu nepovratno uništiti.

Nobelovka M. Yourcenar ustvrdila je na jednom mjestu da su “Knjige bile njezina prava domovina”, otkrivajući nam time dušu senzibilna djeteta, čija se usamljenost prostirala preko granica vidljiva svijeta, dosižući metafizičke razmjere. To se dijete “useljavalo” i sklanjalo u knjige, tražilo hranu, mir, ljubav, zaštitu, tlo pod nogama, nebo nad glavom. Knjige nisu razdraživale, lagale ni varale, ni poricale obećanja, nisu mogle ranjavati, ismijavati, rušiti temelje ličnosti. Naprotiv, podzidavale su, slagale slojeve, gradile neki lijep i svjetao unutrašnji hram, gdje su Riječi i Znanje, Ljepota i Uživanje bili vrhunski idoli, vrijedni klanjanja. Pa i odricanja, rekla bih. Osobno, ja nikad nisam naučila plesati, šivati, plivati ni računati, ali sam od pete godine čitala, krasnoslovila, pamtila cijele odlomke i stranice, ponekad liježući u kasni sat s osjećajem da u glavi nosim cijelu Babilonsku knjižnicu. Ali to je neusporedivo bolje nego burza, bojišnica ili registratura, što me također moglo zapasti u životu.

Također sam u Huxleyevoj knjizi “Slijepi u Gazi” pronašla jedan takav lik strastvenog bibliofila, koji govori kako bi idealan čitatelj morao biti poput boga Janusa, opremljen s dva para očiju, da bi mogao čitati paralelne nizove knjiga, uživajući u mogućim paradoksima i različitostima! Često sam u glavi slagala takve knjiške “blizance”, žaleći što sam ograničeno biće s jednim vizusom. Ako se pak budu pisale žalopojke o tome što je nestalo s 20. stoljećem, ja ću pisati neku tužaljku o olovčici, te o čitanju pomnom, s podcrtavanjima, bilješkama na marginama i komentarima tipa: “Genijalno!” “Važno!”, “Zapamti to”

“Hm?” “Jesi li siguran?” “Provjeri u Websteru ili Britanici!” i još nekim intimnijim bilješkama i nadopisima, kakvih su moje knjige pune, od korica do korica. Zasigurno je ovo stoljeće elektronike uništilo mnoga takva zadovoljstva, štujući brzinu kao svoj ultimativni znak. Čitanje, međutim, hoće baš suprotno: tišinu u dokolicu, opušten um, pomnju, studioznost. Posve je sigurno da SVE ŠTO ČOVJEKU TREBA PIŠE U KNJIGAMA, jedino se hoće da čovjek zna odabrati u kojima,tre da ih potraži na pravom mjestu.

U jednom starom dvoru gdje trenutačno boravim, postoji knjižnica od približno četiri tisuće egzemplčara, na pet svjetskih jezika. Knjige su pročitane, među stanicama nalazim suhi lovor (protiv moljaca), svete sličice, intimne poruke, listove rizle za ručno motane cigarete i poneku skrivenu fotografiju. Svi vlasnici ove knjižnice odvojeno su vodili i DNEVNIK ČITANJA, ispisan gotičkim currentom, što izgleda upravo zadivljujuće. Svojim posjetiteljima ponekad govorim kako je sve relativno, po ukusu vremena.

Nekad je pismen čovjek zaista ZNAO pisati, kao da slika svako slovo, a načitan je čovjek čitao svakodnevno, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, žalosti i veselju, baš kao da je sklopio s knjigom neki otajni brak. I napokon, naravno, promijenilo se nešto u poimanju “dolce” i “utile”, ako govorimo o učenju jezika. Danas se jezici uče iz komercijalnih i arivističkih razloga, radi bolje službe, napredovanja, trgovine, plasmana u inozemstvo. Nekada su se učili radi mogućnosti da knjige čitaš u originalu, netom po njihovu izlasku u javnost, i to je bila vrsta plemenite utakmice, s onoliko pobjednika, koliko je čitatelja knjiga imala. Poligloti znaju o čemu govorim, baš kao i vrhunski prevoditelji, koji pojedina djela doslovce “ponovo pišu” na materinjem jeziku.

Danas je, veli Ionesco, kultura posve zabarušena, odbačena i bagatelizirana, a sport i politika premoćno se nameću nad svim područjima ljudskoga duha. No, još ima nas koji se sjećamo jezovite budućnosti bez knjiga u onom proročkom filmu “Farenheit…”i koji nećemo ispustiti knjigu iz ruke do posljednjega daha. A ako smo k tome štogod i zapisali za druge, skromno se nadamo da ćemo u živom slovu potrajati i kad budemo prah, dajući barem jednoj duši domovinu u knjigama, kakvu smo našli u svom dalekom djetinjstvu, prije toliko desetljeća.