Filozofija, kršćanstvo i Blažena Djevica Marija

            Piše: prof. Matija Mato Škerbić

 

Što zapravo znači da je Blažena Marija blažena,
a što da je djevica?

Nadalje, ona personificira i paradigmira ulogu Majke. Ona je ta koja je svjesna pravih vrijednosti, te sebe pronalazi u onom najvitalnijem i najsuštinskijem- majčinstvu. Zato je stalno u pozadini,  skromna i mudra, no uvijek prisutna, i to bezinteresnom i beskompromisnom podrškom i požrtvovnosti za svoje dijete (ili djecu), te odmaknuta od muške „zaposlenosti“ i „važnosti“. Stoga je logično iznimno često zavjetovanje i obraćanje ljudi  upravo Mariji za posredovanje kod Boga.

Filozofija i kršćanstvo… i… Blažena Djevica Marija

Kontekst nedavno prošlih blagdana Velike i Male Gospe uvodi primarno  u filozofska razmatranja o ulozi i značaju Marije, mame Isusove, ali nas vodi i upućuje i dalje, ka samim korijenima kršćanstva, a time i odnosa kršćanstva i filozofije. A gotovo svaki govor o odnosu kršćanstva i filozofije, kršćanstvu u filozofiji, te filozofiji u kršćanstvu, nužno uključuje govor o Teodiceji s jedne i Kršćanskoj filozofiji s druge strane. Na posljetku, takav nas govor i takva razmatranja dovode natrag do pitanja gdje je u svemu Marija? Pitanja o njenoj posebnosti i signifikantnosti!

Teodiceja

Sama riječ teodiceja, kojeg je terminološki uveo G.W.Leibniz, sadrži u sebi dvije grčke riječi: theu- bog i dike– pravda, opravdavanje; što bi doslovce značilo- opravdanje boga. To se pak opravdanje “vrši” jedino i isključivo “naravnim svjetlom razuma”. Teodiceja je tako znanost o bogu korištenjem ljudskog razuma. Ona je „naravno racionalno bogoslovlje“, razmatranje problema boga u filozofiji tj. kako je to izrazio W.Keilbach- ”filozofska istina o bogu”.

Prema teodiceji ideja o bogu stara je gotovo kao i čovjek odn. Homo sapiens sapiens. U svojim nastojanjima da dokuči smisao svega, on dolazi do uvida kako je nužno da postoji nešto veće od njega, nešto na što nema utjecaja. Prirodne sile, mjesec, sunce, godišnja doba, prijeteće  životinje… tako prvi dobivaju svojevrstan status bog(žanstv)a sa štovanjima i obredima. Kasnije bogovi i obredi dobivaju rafiniraniji i sofisticiraniji oblik.  Supernaturalizam (prirodne pojave), animalizam (životinje) , totemizam (predmeti), animizam (duše i duhovi). Također, čovjek se od svog začetka odnosi spram svojih mrtvih- pokapa ih, spaljuje, stavlja na posebna mjesta, (po)štuje… Sve navedeno zapravo upućuje na religioznu dimenziju čovjeka. Može se reći da se s pojavom čovjeka javlja i religija odn. da čovjeka kao takvog karakterizira i to da je religiozan. Čovjek je “animal religiosum”, religiozno biće, te je njegova religioznost bitna odrednica distinkcije spram svih drugih živih bića.

Traktat o teodiceji općenito sadrži tri bitne odrednice: govor o božjem postojanju ili o egzistenciji (dokazi za boga); o božjoj biti ili o esenciji (naravi – što ili tko je bog); te o božjim svojstvima ili o atributima (kakvo je biće bog).

Teodiceja primarno poznaje i razmatra niz dokaza za Božju opstojnost: kozmološki dokaz, teleološki, deontološki, eudajmonološki, entropijski, traumatološki i ideološki dokaz (sv. Augustina). Među njima posebno treba apostrofirati apriorni i aposteriorni, govor o kojima je obilježio srednjevjekovnu (intelektualnu) povijest.

Apriorni dokaz za božju egzistenciju iznio je sv. Anzelmo Canterburyjski (1033–1109) i poznat je kao ontološki dokaz. Anzelmo je iz božje esencije zaključio na božju egzistenciju. Naravno da takav zaključak nije valjan kao što i božju egzistenciju nije moguće dokazati kao takvu. U boga i njegovu egzistenciju se jedino može vjerovati.

U svom djelu “Proslogion” sv. Anzelmo donosi ontološki dokaz. On o bogu govori “kao onome od čega se ne može misliti veće”. Njegov izvod doslovno glasi ovako: “Zar možda nema takva bića jer “reče luđak u svom srcu: nema Boga”(Ps 13,1)? No zacijelo, kad isti luđak čuje što kažem, tj.:nešto od čega se ne da misliti veće, uviđa što čuje. A što uviđa, u njegovu je uvidu ako i ne uviđa da ono jest. Jedno je, naime, da je stvar u uvidu, a drugo je uviđati da stvar jest. Jer, kad slikar smišlja što će stvoriti, tada mu je to u uvidu, ali postojanje slike ne uviđa dok je još nije načinio. No, kad je sliku načinio, ujedno i uviđa što je već učinio. I luđak će, dakle, morati priznati da ima bar u njegovu uvidu nešto od čega se ništa veće ne da misliti, jer kad to čuje, uviđa. A sve što se uviđa, to je u uvidu.

No, zacijelo ne može ono od čega se ništa veće ne da misliti biti samo u uvidu. Ako je, naime, samo u uvidu, može se misliti također u stvarnosti (zbilji ), a to je veće. Ako je dakle ono od čega se ne da misliti ništa veće samo u uvidu, onda je ono isto od čega se ne može misliti ništa veće nešto od čega se može misliti nešto veće. A to ne može biti (to je kontradiktorno).

Postoji dakle nesumnjivo nešto od čega se ne može misliti ništa veće i u uvidu i u stvarnosti (zbilji).

Može se dakle misliti nešto o čemu se ne može misliti da nije, a to je veće od onoga o čemu se da misliti da ne postoji. Kad bi se dakle o onome od čega se ne da misliti veće dalo misliti da ne postoji, onda upravo ono od čega se ništa veće ne da misliti ne bi bilo ono od čega se ništa veće ne da misliti. A to je nemoguće. Doista ima dakle nešto od čega se ništa veće ne da misliti tako da se ne može zamišljati neopstojnim, a to si ti, Gospodine Bože moj!”

Kad se pak govori o aposteriornom dokazivanju, sudaramo se sa “pet putova sv. Tome”. Sv. Toma Akvinski (Akvinac) svoje je dokaze iznio u Teološkoj sumi 1266. godine. To su dokazi: ex motu ili iz svekolikog gibanja koje mora imati svog prvog pokretača- Boga; ex causis ili iz uzročnog djelovanja odn. činjenice da sve ima svoj uzrok, što logički vodi ka konkluziji kako mora postojati nužni prvi djelatni uzrok- Bog; ex contingentia ili iz nužnosti stvari u svijetu, gdje nužno mora biti nešto nužno po sebi- Bog; ex gradibus ili iz stupnjeva savršenstva, logično je da postoji nešto najsavršenije- Bog; ex finalitate ili iz svršenosti, koji pretpostavlja da mora biti najviša svrha- Bog.

 

Kršćanska filozofija

Kršćanska filozofija izraz je kojim se nastoji povezati kršćanska teologija i filozofija. Drugim riječima, želi se izraziti i ustvrditi kako kršćanske istine imaju svoju specifičnu filozofiju.

Stjepan Kušar u zborniku radova Filozofija i teologija  iz 1993., naznačuje kako postoji mnoštvo odgovora na pitanje što je teologija: scientia conclusionum ex fide- znanost o zaključcima iz vjere, scientia fidei- znanost o vjeri, fides in statu scientiae- vjera u stanju znanja, fides quaerens intellectum- vjera koja traži razumijevanje… Po srednjevjekovnoj definiciji  ona je “intellectus fidei” odn. ljudsko umovanje o vjeri ili umovanje izvedeno iz vjere. Ona je ljudsko znanje o božanskim stvarima, o stvarima vjere i objave. Tako da iako i teologiju i filozofiju zanima cjelokupna materijalno pojavna i duhovno neosjetna stvarnost koju obje zahvaćaju koristeći ratio, među njima postoji važna i jasna distinkcija – vjera. Istinski teolog, naime, može biti samo vjernik, onaj koji vjeruje. Suštinsko pitanje u ovom odnosu jest: može li se (uopće) govoriti teološki bez filozofije? Odn. kakvu ulogu filozofija ima u teologiji? Ili: u kakvom su odnosu i svezi filozofija i teologija?

Jednu krajnost tog suodnosa izrazio je Klement Aleksandrijski (o.150–o.215) koji je svezu vidio na način da “philosophia est ancila theologiae” odn. “filozofija je službenica teologije”. Ovu je sintagmu uveo u negativnom smislu, želeći naglasiti kako filozofija nije samostalna, nego ovisi o teologiji. Smatrao je da je grčka filozofija potpuno neodgovorna i kompletno preuzeta iz Biblije, a najstariji filozof je Mojsije. U tom smislu filozofija samo koristi vjeri za pomoć pri dolasku do dubljih spoznaja, vjerskih istina.

Za drugu krajnost, shvaćanje kako postoji samo filozofija, (a da je teologija eventualno samo jedno njeno područje) eklatantan je slučaj filozofa Kelsosa (Celsus, Celzije), koji je 178. godine napisao djelo „Alethea Logos“– „pravi (istiniti) logos“, u odnosu na pogrešno tumačenje logosa kod kršćana. Krenuvši od Logosa (veoma je interesantno da je taj pojam rabio evanđelist Ivan na početku svog evanđelja, inače najmeditativnijeg  od svih, „u početku bijaše Logos…“, što je i zadržano u prvom prijevodu B. Dude i J. Fućaka Biblije na hrvatski nakon II. Vatikanskog koncila(!), kasnije „ispravljenog u „Riječ“) Kelsos je iznio mnoštvo prigovora i kritika na račun kršćanstva, te ustvrdio da je kršćanstvo upravo sve preuzelo od ranijih velikih naroda, te posebice iz grčke filozofije – ponajviše Platona.

Službeni nauk Crkve ističe kako filozofija i teologija nisu identični, nego različni načini ljudskog mišljenja koji se međusobno upotpunjuju i potpomažu. Filozofija i teologija su autonomne – filozofiramo ako se pozivamo (samo) na razum, a na području smo teologije ako se pozivamo i na objavu. Niti filozofija može zamijeniti teologiju odn. religiju, niti obratno.

Nadalje, za teologiju je upotrebljiva samo ona filozofija koja je sposobna biti njezino izražajno sredstvo ili način mišljenja. Teologija je  “posudila” filozofsko nasljeđe grčke (antičke) filozofije: izričaje, termine/pojmove, sintagme, načine, postavke itd. Zapravo, u kršćanstvu ne postoji niti jedna vjerska tvrdnja bez filozofskih implikacija.

Ta se simbioza desila u kršćanskoj filozofiji patrističkog doba, dakle u razdoblju između II. i VIII. stoljeća. Kršćanska je teologija preko Aurelija Augustina “preuzela” Platonovu filozofiju, a kasnije i Aristotelovu preko Tome Akvinca. Na kršćanstvo je posebno velik utjecaj izvršila stoička filozofija, sa svojom prakticirajućom etikom, isticanim vrlinama i poželjnim ponašanjima, do te mjere da je sv. Irenej među crkvene oce ubrojio i stoika Seneku (sic!) bez ikakve posebne napomene (premda je Seneka izvršio samoubojstvo, koje je usput rečeno u potpunosti sukladno stoičkoj filozofiji). Time kršćanska filozofija zapravo gubi svoju oznaku hebrejskog shvaćanja i na neki način postaje grčka.

U ovom kontekstu svakako je nužno istaknuti kako je kršćanstvo kao sustav počelo svoju izgradnju kroz odgovore na razna krivovjerstva, poganske religije te mnogobrojne sekte. Dakle, začetci izgradnje sustava vjere i službene teologije kakva je danas potaknuti su izvana. Prve kršćanske dogme donesene su kao odgovor, reakcija na raširena mnogobrojna krivovjerstva, kriva tumačenja biblijskih tekstova, osobe i djelovanja Isusa i tome sukladnim pogrješnim praksama. Javila se velika potreba da se (često zbunjenim) praktičnim vjernicima  od strane autoriteta jasno izreknu sve istine vjere, te da se sustavno izloži kršćansko učenje.  „Patres Apostolicus“ ili crkveni Oci započeli su cijeli taj proces. Kako bi nedvosmisleno i precizno izrazile najdublje vjerske istine, oni počinju uzimati i koristiti rješenja iz antičke grčke filozofije i njenog misaonog nasljeđa: pojmovi, termini, izričaji, sintagme, filozofske postavke i shvaćanja… Tako je s patristikom (te kasnije s Tomom Akvinskim), izvršena simbioza grčkog i hebrejskog elementa.

Blažena Djevica Marija    

No, gdje je mjesto Blažene Djevice Marije (BDM) u kontekstu ovakvih razmatranja? Tko je ona? Što to zapravo znači da je ona blažena, a što da je djevica, zašto i od kada? Kakvu ulogu za kršćane ima? Zašto su toliko rašireni kultovi i štovanja, s izuzetno velikim brojem marijanskih svetišta? Zašto se toliko po(ob)javljuje ljudima i zašto ljudi njezine poruke uzimaju tako sigurnim?

Svaki govor o Mariji svakako treba krenuti od onog prvotnog i najplauzibilnijeg izvora- Biblije. Jer to je fundament i potporanj svake teološke teze, promišljanja, raspre i nauka kao i dogme o njoj. Začudno, u Novom zavjetu nema mnogo sadržaja eksplicitno posvećenog Mariji, osim kada se govori o donošenja na svijet Isusa. Tako, ona je „milosti puna“(Lk, 1,28), a rođakinja Elizabeta, majka Ivana Krstitelja (prozvanog „preteča“ Isusa, premda iz izvještaja vidimo, kako je razlika između Ivana i Isusa tek par mjeseci) izrekla je: „Blagoslovljena ti među ženama. I blagoslovljen plod utrobe tvoje“(Lk 1,39)…Isus. „Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,45) Iz tih riječi izvlači se njena blaženost, naime što će postati majka Boga i što ima vjeru u Boga. U nastavku tog izvještaja vidimo i njezinu snažnu i dominantnu osobinu i vrlinu skromnosti: „Slavi duša moja Gospodina! Duh moj kliče od radosti u Bogu spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnost službenice svoje. Gle! Od sad će me blaženom zvati svi naraštaji!“(Lk 1, 44). Nakon rođenja Isusa, ona se spominje sporadično i usputno: bila je kod križa kada je Isus razapet (Iv 19,25), te s apostolima na dan Pedesetnice (Dj 1,14). Također, inicirala je prvo čudo (odn. znamenje, kako preferira Celestin Tomić) pretvaranja vode u vino kada se u Kani Galilejskoj obratila svome sinu sa „Vina nemaju“ (a on joj prilično grubo odbrusio „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“(Iv 2,3…)

Katolička teologija govoru o Mariji pridaje posebnu pozornost kroz poseban predmet i kolegij „Mariologija“. Štoviše, u nas već  40 godina djeluje „Hrvatski mariološki institut“ Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojeg je pokrenuo Karlo Balić 1971., a čiji je dugogodišnji predsjednik prof.dr.sc. Adalbert Rebić, jedan od najvećih naših živućih teologa. Institut je participirao na 10 međunarodnih mariološko-marijanskih kongresa i organizirao 10 nacionalnih simpozija te objavio 17 zbornika koji predstavljaju vrijednu i nezaobilaznu građu u području mariologije. Glavne su mu inklinacije razvoj znanstvenih istraživanja na temu Marije i publiciranje istih, kako u nas tako i u svijetu. Dakle, Marija kao tema u svim aspektima i korelacijama- u glazbi, kultovima i pobožnostima, tradicijama i (redovničkim) zajednicama, liturgiji i homilijama, literaturi….

Katolička je Crkva o Mariji izrekla četiri dogme i odredila 13 blagdana. Tri svetkovine su one svete Bogorodice Marije (1. siječnja), Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (15. kolovoza) i Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Dva blagdana su: Rođenje Blažene Djevice Marije ili Mala Gospa (8. rujna) i Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja). Na posljetku postoje i četiri obavezna spomendana su: Spomen Blažene Djevice Marije Kraljice (22. kolovoza), Spomen Blažene Djevice Marije Žalosne (15. rujna), Spomen Blažene Djevice Marije od svete Krunice (7. listopada) i Prikazanje Blažene Djevice Marije (21. studenog).

Vazda-Djevica je naziv koji joj je pridan na Prvom saboru u Carigradu 381. godine, te je ušao u Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje se nedjeljom izgovara u crkvi. Ona je time život provela bez spolnih odnosa, a zatrudnila je silom Duha Svetoga. Njezino djevičanstvo dogmatski je konačno definirano na Prvom lateranskom saboru 649.

Marija je primarno majka Isusova, jedini njegov biološki roditelj. Josip je, naime, samo skrbnik odn. očuh (gdje je zanimljivo istaknuti i da je veoma često korištena sintagma Isus „sin Davidov“ pogrješna, jer na djelu nije krvno srodstvo!?). Ona je time majka Božja odn. Bogorodica (grč.Theotokos, lat. Mater Dei), takvom kao dogma proglašena na saboru u Efezu 431.godine.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa. Dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije je utemeljio papa Siksto IV. 1476., a svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. Potporanj za dogmu nalazi se u Bibliji, te se referira na to da je arkanđeo Gabrijel nazvao Mariju “punom milosti”, kao i na činjenicu da su crkveni Oci Mariju nazivali – Blaženom Djevicom.

Nadalje, katolička teologija naučava da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo „kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća“. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva. O njoj su pisali sv. Epifanije (4.st.), sv. Grgur Turonski (6.st.), sv. Modest (7.st), sv. German i sv. Ivan Damaščanin (8.st.), sv. Bernard (12.st.) i drugi. Katolici taj događaj slave kao blagdan Velike Gospe, a u Hrvatskoj proglašen je i državnim praznikom.

Štovanje  Blažene Djevice Marije

Štovanje i kult BDM razvija se posebice na zapadu Europe kroz nekoliko valova. Prvi veliki val marijanskih pobožnosti krenuo je na prijelazu 12. u 13. stoljeće, drugi u doba baroka tijekom 17. i 18. stoljeća, a treći nakon 1950. a posebice za pape Ivana Pavla II.

Svoj začetak ima u pojavi redovništva u katoličkoj Crkvi. Prvi crkveni red  koji je ustrojio sv. Benedikt u 6.stoljeću, uz pravila redovništva sublimirana u stavu „ora et labora“ (moli i radi), uvodi i običaj štovanja Majke Božje. No, najveću zaslugu za širenje kulta Isusove majke imaju franjevci i klarise (ženska franjevačka varijanta), koji su bili izuzetno poštovan i prihvaćen crkveni red, od svog osnutka početkom 13. stoljeća nadalje. Zbog svoje skromnosti i stroge obveze siromaštva, red je bio izuzetno popularan, a konsekventno i veoma utjecajan na Treći stalež srednjevjekovnog hijerarhijskog ustroja. Taj je stalež, kojeg su 98% većinom činili seljaci i kmetovi, činio oko 98% cjelokupnog srednjevjekovnog stanovništva. Za razliku od dominantna prva dva staleža- svećenstva i plemstva, Treći je stalež karakterizirao veoma kratak životni vijek u gotovo nepodnošljivim uvjetima neimaštine i nehigijene, te teškog fizičkog rada. Stanovništvo je brzo prihvatilo od samog sv. Franje Asiškog započeto posebno štovanje nebeske Majke, Blažene Djevice Marije, koju je proglasio zaštitnicom svog Reda. Nadalje, franjevački filozof Ivan Duns Scott (1270.-1308.) svojim je promišljanjima uvelike utjecao na razvitak i donošenje dogme o Bezgrešnom začeću. Najpopularniju pak molitvu „Anđeo Gospodnji“ uveo je i osmislio u 13. stoljeću sv. Bonaventura, tadašnji biskup, kardinal i generalni ministar Reda.

U štovanju posebno mjesto i značaj ima i „krunica“. Nju je osmislio njemački dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze u 15. stoljeću. U početku ona ima tri otajstva odn. tematska kruga koja opisuju Isusov život (radosni, svjetlosni i žalosni), dok je svoj završni oblik (četvrto otajstvo- slavno) dobila s papom Ivanom Pavlom II (2002.), koji je zasigurno jedan od najvećih štovatelja i širitelja marijanskih pobožnosti. „Krunica“ je svojim izgovaranjima nizova od deset „Zdravo Marija“ do danas ostala apsolutno najmeditativnija molitva Katoličke Crkve.

U pučkom štovanju, pobožnostima i kultovima, te štovalištima/svetištima, Marijina je uloga neprijeporno signifikantna- najčešće je shvaćena i tražena kao zaštitnica od gladi, bolesti i nedaća, te posebice posrednica, zagovornica i pomiriteljica  ljudi kod Boga, ali i kao prenositelj poruka ljudima putem ukazanja i objava. Najveća su svetišta izrasla upravo na takvim mjestima (Lourdes, Međugorje, Fatima…)

Hrvatski narod uklapa se u opisani koncept širenja pobožnosti koji je u uskoj povezanosti sa djelovanjem franjevaca i dominikanaca, kao i razlozima za iste. Pobožnost se isprva širi nakon 431. po istočnoj obali Jadrana s benediktincima. Jedan od najljepših dokaza za pobožnosti potječe nam iz srca Dioklecijanove palače, gdje je 642. novoustrojena katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Izrazi „kraljica Hrvata“ i „najvjernija odvjetnica Hrvatske“ samo su dokaz duboke povezanosti . U nas su se tijekom povijesti razvila mnoga svetišta među kojima su najznačajnija: Marija Bistrica, Trsat, Sinj, Aljmaš itd.

Pa… zašto baš Marija?

Na kraju i dalje ostaje pitanje, zašto baš Marija? Odgovor je višestruk i slojevit. U prvom redu, veliki crkveni Oci 1. i 2. stoljeća Justin, Irenej i Tertulijan Mariju počinju nazivati „nova Eva“ , koja ispravlja i daje novi smisao onoj staroj (sa zmijom i „jabukom“).

Također, ona je neprijeporno ženski element u kršćanstvu, prilično zapostavljen kako u nauku tako i u (liturgijskoj i inoj) crkvenoj praksi. Koliko se udomaćio i uprisutnio u recentnoj nam svakodnevici, možda je najeklatantniji primjer najrasprostranjenijeg pozdrava „F(Hv)aljen Isus i Marija“. Zanimljivo je kako na taj pozdrav različiti svećenici i redovnici različito reagiraju. Jedni (npr. franjevci) će vjernika upozoriti ako su pozdravili spominjući samo Isusa kako nisu spomenuli Mariju, dok će s druge strane drugi (napr. kapucini, čemu sam višestruko svjedočio) „napasti“ vjernika zato što spominje Mariju, jer time na istu ravan stavlja Isusa i Mariju, vječnog boga i smrtnog čovjeka, uz upozorenje koje otprilike formuliraju riječima- „Marija nije  Bog!!“

Nadalje, ona personificira i paradigmira ulogu Majke. Ona je ta koja je svjesna pravih vrijednosti, te sebe pronalazi u onom najvitalnijem i najsuštinskijem- majčinstvu. Zato je stalno u pozadini, skromna i mudra, no uvijek prisutna, i to bezinteresnom i beskompromisnom podrškom i požrtvovnosti za svoje dijete (ili djecu), te odmaknuta od muške „zaposlenosti“ i „važnosti“. Stoga je logično iznimno često zavjetovanje i obraćanje ljudi upravo Mariji za posredovanje kod Boga.

Marija je istinsko obistinjenje pravog kršćanstva i njene etike ljubavi koje svoju punu aktualizaciju ostvaruje jedino u moralnoj praksi.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s