Hoće li Bog tom bijednom narodu ikada pomoći?

pitao se Šenoa još 1880. godine!

Društveni otpad opasniji od radioaktivnog (3)

piše:  dr.sc. Viktor Simončič,
samostalni savjetnik za okoliš

“Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča.
Vrijeme je toplo, vlažno kao u proljeće, snijegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tom bijednom narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da zdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter, dan danas su kod nas gotovo suvišna pojava”.
(August Šenoa, 31.12.1880.)

Dobiti državu je dobro, ali ne kao jedini cilj, već više kao sredstvo za bolji život građana. Mnogim profesijama je dobro i jer se, kod naroda kratkog pamćenja, sve počinje mjeriti ispočetka. Ne stvara se samo nova povijest. Najvještiji si izrade čak novu biografiju. U njima nema opisa doprinosa udarništvu u vrijeme dodvoravanja, na što se u „mračno doba“ na primjer, pozivao sadašnji savjetnik gospođe Predsjednice, gospodin Šeks. Vjerujem da nema niti članaka niti panegirika Titu i samoupravljanju, gospode „Šeparović&Tomac and co“.

Inače ne smatram da je nečasno bilo biti udarnik, ili davati doprinos razvoju samoupravljanja, bratstvu i jedinstvu,….. Dapače. Smatram to normalnim u vremenu u kojem smo živjeli. Kakvo vrijeme takvi običaji. Ni danas nije drugačije. Isti ljudi isti običaji. Panegirici Titu zamijenjeni novim.

Nadoknađujući propušteno, ponovno čitam nedavno otkrivenu jednu od mojih „instant Biblija“. De Botton-ovu „Utjehe filozofije“. Kao potrebnu stečevinu za sreću, grčki filozof Epikur, koji je bio suprotan od onoga što površni čitači i natjecatelji u kvizovima vežu uz “Epikurejski život“ usmjeren zadovoljenju užitaka, nabraja slijedeće: (1) Kolibu – krov nad glavom, (2) prijatelje, (3) izbjegavati nadređene, pokroviteljsko ponašanje, bezobzirnu konkurenciju i natjecateljski duh, (4) razmišljanje i (5) da se za sreću treba pomučiti, i da glavne zapreke nisu novčane. Da li su gore spomenuti sretni? Zamjenom „gazde“ imaju više od kolibe, …..

I čemu ovakav uvod? Ponovno se zakuhalo oko odlagališta srednje i nisko radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori kod Dvora. Mediji opet, po deseti puta dočekali istu senzaciju. Za imalo objektivne i sistematičnije pojedince, to je uistinu ponovno, jer je problem odlagališta star preko četrdeset godina. Još iz vremena kada se mjesto Dvor zvalo Dvor na Uni.

Naime, potreba za izgradnjom skladišta za srednje i nisko radioaktivni otpad javila se u vrijeme izgradnje nuklearke u Krškom. Naša polovina nuklearke zahtijeva da primimo i pola otpada koji se, najvećim dijelom, trenutno čuva u krugu nuklearke. Skrb za okoliš zahtijeva poodavno i da se radioaktivni otpad iz zdravstva, industrije i istraživanja ne čuva usred Zagreba.

Struka, vjerujem čak i novo-partijska, zna da je za izgradnju takvog skladišta potrebno ispuniti neke, kao na primjer geološke preduvjete. U vrijeme kada je struka bila struka, na osnovi raspoloživih podataka, procijenjene su mogućnosti izgradnje. Ocijenjeno je da bi u Hrvatskoj, u obzir mogle doći načelno četiri lokacije. Ako se dobro sjećam Trgovska gora, Petrova gora, područje Kalnika, … Preliminarna procjena mogućnosti izgradnje odlagališta trebala se provjeriti detaljnijim istraživanjem. Izrađen je popis parametara koje treba ispitati. Vođene su rasprave. Struka, politika i javnost su se usuglasile oko kriterija istraživanja. Izrađena je popularna knjižica. I za narod. Potpisao ju je prvi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, gospodin Ivan Manolić. Osnovana je Agencija za opasni otpad, APO, koja je za Hrvatsku elektroprivredu provodila stručne aktivnosti, uključujući i podizanje svijesti građana.

A onda preokret. Novi ljudi novi običaji. Napušta se struka. Caruje populizam. U Saboru rasprava oko lokacija, kao da se sutra počinje s izgradnjom. Ignorira se činjenica da se radi samo o lokacijama za istraživanje i da će istraživanja možda pokazati da niti jedna od četiriju lokacija ne odgovara. Argumenti ne pomažu. Što jači političar, jači argument neznanja. Lobira se, ali samo za izbacivanje triju lokacija, na kojima bi se trebala provesti dodatna istraživanja. Četvrtu lokaciju, Trgovsku goru nije imao tko braniti. Tada tamo nije bilo naroda, a i oni koji su tamo bili, nisu imali svog lobistu u Saboru. Sabor donio odluku, istim argumentima kao današnja Vlada oko istraživanja nafte u Jadranu, onako „pajserom“, ili kako bi se u žargonu upotrijebilo „brehštangom“, (njemački Brechstange – željezna poluga), preko koljena. Nebranjena Trgovska gora, pala ničice.

Malo duže pamteći, pomalo razočaran, površno, pratim nova događanja naroda. Novinarska stručnost i objektivnost kao da se više ne uče na silnim „sve i sva učilištima“. Razumijem senzacionalizam u privatnim medijima. Oni koji žele zadržati posao moraju se prilagoditi jedinom mjerilu, a to je gledanost i čitanost. Što gore i lošije, više senzacionalizma, više gledanosti i više para. Po tom ključu plaćaju sponzori. No, ne razumijem većinu onih iz javnih medija. Zašto na HRT novinari ne obavljaju svoj posao kako treba? Ta oni bi valjda morali imati obavezu, pravo i vrijeme za profesionalnost. Morali bi se pozvati barem malo na povijest.

I tako se, po ne zna koji puta, organizirao narod. Bolje rečeno, organizirali su narod. U prvom planu doajeni zamućivanja bistre vode. Neki prema potrebi, neki po „defoultu“. Skoro će izbori, a i neke profesionalne udruge moraju si malo proizvesti važnost, kako bi osigurali daljnju egzistenciju. Čini se ne i lošu.

Po „defoultu“ nastupa uvažena EU parlamentarka gospođa Marijana Petir. Spasiteljica u stilu Ivane Orleanske. Iskazuje brigu z građane. Problem Trgovske gore za nju nov? Ma nemoj? U vrijeme kada je bila saborska zastupnica, upravo je ona, pojačana sada pokojnim generalom Bobetkom, doprinijela da se „onako argumentom pajsera“ iz potencijalnih lokacija za istraživanje izbace one blizu njene biračke baze. Tada je likovala jer je odabrana upravo Trgovska gora. A sada eto spasiteljica, kojoj se daje prostor u medijima. Spašava po principu „piromana“. Prvo upali vatru, a onda bi je udarnički gasila. Zar da dobije još koji mandat, od kojih je neki gradila i na lažnoj nadi oboljelima od karcinoma u Sisku, prijeteći kako će srediti Rafineriju? Ona, koja je dala nesaglediv obol agoniji zatvaranja Rafinerije, i koja je suodgovorna za odabir kao jedine lokacije Trgovske gore za skladište radioaktivnog otpada, javlja se kao spasiteljica. Poslije Siska evo „Orleanke“ i u Dvoru. Moš’ mislit. Ona, koja je bila najglasnija kada se donosila odluka da se odlagalište radioaktivnog otpada gradi na Trgovskoj gori, sada je prva i najglasnija, u zaštititi interese stanovnika oko Trgovske gore! Populizam „de luxe“. Par excellence, što bi rekao Izet u popularnoj seriji.

Siguran sam da njoj prevrtanje kaputa, kao vjernici nije strano. Rješava to na ispovijesti i „puj pike ne važi“. Ali što je s nama drugima, kojima neka druga vjera ili nevjera ne omogućuju tako lako mijenjanja kože? Zar takvo prevrtanje kaputa nije vrijedno spomena u nekom izvještaju u medijanima, umjesto davanja joj aureole spasiteljice?

Izgleda, više prema potrebi, a manje po „defaultu“, ili ipak obratno (?), predstavnik Zelene akcije, gospodin Toni Vidan, koji se inače bavi i područjem energetike, i kojeg cijenim zbog nekih drugih stavova, također nastupa demagoški. I on je protiv, jer eto narod nikada nitko nije ništa pitao. Znam da on zna da je „narod“ bio pitan. Zna on i za knjižicu koji je potpisao prvi predsjednik Vlade, gospodin Ivan Manolić, kao i za silne rasprave iz onog vremena.

U „mraku“ smo radili ništa manje dobro od onoga kako su, prema riječima predstavnika iz Slovenije, koji je sudjelovao na prošlotjednom skupu u Dvoru, surađivali s građanima Krškog oko usvajanja lokacije odlagališta.

Može u Krškom, usred polja, uz autocestu, može usred Zagreba, ali ne može na Trgovskoj gori. Zašto bi ostatak stanovnika tog zapuštenog kraja imao mogućnost ostanka kroz neke od naknada, radna mjesta, oživljavanje „pustošije“? Bitno je da gospođa Petir nastavi blistavu političku karijeru manipulirajući „bolesnima i obespravljenima“. Neka nam Zelene akcije, na provjeren način kao što je i poticanje uvoza što većeg broja što šarenijih kanti za otpad, jer bi bez njihove demagogije možda imala šansu i naša tehnička rješenja u postupanju s komunalnim otpadom. Kao da imaju neku proviziju od uvoza šarenih kanti? Da im netko nije obećao proviziju ako spriječe izgradnju odlagališta radioaktivnog otpada kod nas? Rado će naš radioaktivni otpad prihvatiti drugdje, kao što s veseljem za nas proizvode električnu energiju i svu silu raznih roba, za čiju su proizvodnju kod nas udruge „a’la Zelene akcija“ protiv po „defoultu“!

Prebacio sam program na TV pa ne znam da li je na skupu govorio i sveprisutni Vjeran Piršić, netko iz Greenpeace-a, i još poneki dežurni „sveznajući (anti)znanstvenik“? Jedan od onih na liniji uvođenja sistema postupanju s komunalnim otpadom u Zagrebu po principu „samo kao u San Francisku“.

Ne mogu slušati po stoti puta istu temu. Još uvijek dosta dobro pamtim, i unatoč godinama onaj njemački gospodin (čitaj: Alzheimer) mi se previše ne ‘muva’ po sobi. Ne pratim više priloge na ovu temu. Ponovno ću, kada sto prvi puta novinari objave ovu „senzacionalnu“ vijest za koju godinu.

Inače, ne postoji niti jedan racionalni razlog protiv istraživanja kao potencijalne lokacije za moguću izgradnju odlagališta radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, osim da treba kao potencijalne lokacije vratiti sve one koje su ukinute „pajserom“, jer se možda neka druga pokaže povoljnijom. I kada se ispitaju svi parametri, i pokaže da bi negdje moglo biti odlagalište, kada se predvide i financijski valoriziraju potrebne mjera zaštite, prednosti i koristi, konačnu odluku DA ili NE treba donijeti u korist Hrvatske, danas za sutra. Napomena: kod odlučivanja zabraniti upotrebu „pajsera“!

Bezbroj nijansi sive

Frka oko kukastog križa na stadionu u Poljudu. Stvarno bruka za dio Splita i nacije. Ali ne i za sve. Ne za one koji i dalje slobodno viču pozdrav iz vremena fašizma „Za dom spremni“, toleriran od strane političkog „desnog“ vrha. Nije niti za gradonačelnika Splita Ivu Baldasara, koji brani polaganje gradskog vijenca pod spomenik pripadnicima bojne „Rafael Boban“ na dan uspostave NDH. Čast palim braniteljima, ali zar Hrvate ne smeta veza s fašizmom?

Izgleda da smo jedini na svijetu prerasli sve predrasude. Dobronamjerniji smo i pomirljiviji i od Svevišnjega. U Slavonskom Brodu pomiren je narodni heroj Đuro Đaković s ratnim zločincem Milom Budakom. Adresa: Đuro Đaković Holding d.d., Dr. Mile Budaka 1,
35000 Slavonski Brod. U svijetu, nemoguća misija. Kod nas može. Čini mi se da nas drugi baš ne razumiju. Čini li vam se možda čudnim, kada bi se kuća Ane Frank nalazila u ulici Adolfa Hitlera?