Stepinac od gorobnice vaše i naše, naših i vaših generala i vlastitih nam sinekura…
“ Progress comes from the intelligent use of experience. ”
(Napredak dolazi pametnim korištenjem iskustva)
— Elbert Hubbard
piše: dr. Viktor Simončič,
samostalni savjetnik za okoliš
Nisam guska iz one magle, a vode me uz sjaj svjetla kao gusku. Nigdje magle, a stranputica sve veća. Pokušavam izaći iz toga. Nije lako. Svatko tko dođe počinje ispočetka, kao da prije njih ništa nije bilo. Iskustvo-nepoznata imenica. Otkrivanje „tople vode“ slavi se ponovno i ponovno kao vrhunsko dostignuće.
Davno sam se prestao zanositi kako sam baš ja strašno postojan. Tome me uspješno poučila supruga Ljerka, sredinom sedamdesetih, kada mi je, dok sam hvaleći negdje u Njemačkoj „samoupravna“ dostignuća one države, šapnula, kako ću kada se vratimo kući imati priliku stati u red za meso, kavu ili benzin. Tada valjda nije bilo baš toga kod nas.
Upravo zbog te lekcije, postojanost i neodstupanje od nekih ugrađenih stavova, koje pojedinci nisu spremni promijeniti niti kada za to postoje itekako valjani argumenti, ne smatram vrlinom.
Možda je jedna od mojih „postojanosti“ bila vjera u Europsku zajednicu, zapadnu demokraciju i boljitak, koje smo tako strasno očekivali, kada smo poslije mraka 1990. upalili svjetla. Nažalost, kao da sam tada bio slijep kraj „zdravih očiju“. U mraku se ne vidi, a kada svjetlost naglo zasja također se ne vidi ništa osim bljeska. Kako mi se čini, bljesak 1990. je bio razoran, pa dio tog sljepila vlada i danas. Novi, ništa manji bljesak nije bio izazvan niti našim ulaskom u zajednicu europskih naroda 2013. Izgleda da je slijepilo samo pojačano.
Ali i u sljepilu vidim da su me ipak prevarili. Nisam mogao vjerovati da ću, ako se tako nastavi, postati „anti-europejac“ i „anti-demokrata zapadnog tipa“. „Anti – natovac“, sam bio oduvijek, na isti način kao što sam bio i „anti-varšovac“, u ona blokovska vremen. Vremena „nato – varšavskih vježbanja mišića“. Nekako mi se čini da sam ostao „anti-nesvrstanovac“, jer ne prihvaćam nekritički ma kako blistave poruke bile. Plod iskustva i upozorenja supruge Ljerke, kako mnoge stvari mogu biti zabluda!
Prosvijetlio me i izbor nove Vlade EU. Države su predlagale kandidate za komesare – ministre. Čini se sve same renesansne filozofe jer su svi, baš svi poslani kao sposobni za sve i sva. Onda se iz te gomile renesansnih sveznadara izvlačilo iz šešira, onako kako to lovci raspoređuju plijen, koje će područje tko od njih dobiti. Dobiti, to je prava riječ, jer se radilo o osobnom dobitku pojedinaca, nečemu što se dobiva kao na „lotu“. Na „lotu“ uplatite listić, a za EU komesara ste trebali potpisati pristupnicu u neku stranku, biti vrijedni štovatelj lika i djela partijskog vođe, kako bi baš vas iz svite štovatelja „njegova lika i djela“ odabrao kao kandidata za Bogom danu sinekuru… Nepotizam je planetarna pojava. To istina može liječiti izvorna demokracija, ali samo da ublaži simptome, ali ne i da ukloni uzroke. Barem za sada nepotizam je neiskorijenjena pojava.
Zašto sam spomenuo lovce? Kada lovci ubiju neku veću životinju, onda ju raskomadaju na onoliko dijelova koliko ih je bilo u lovu. Jedan se okrene leđima od grupe na jednu stranu, a drugi na drugu. I onda onaj pred kojim su u vrećici dijelovi životinje uzima vrećicu, a netko drugi, okrenut njemu leđima, kaže ime jednog od lovaca. Čije ime je izrečeno dobiva vrećicu s tim komadom. Tako je i u EU vladi, samo manje ozbiljno i pravedno. Države su poslale kandidate, koji nemaju svi isti afinitet, niti kompetencije, osim onaj iskonski nagon lovca, lova na sinekure. I onda šef buduće EU vlade, ali ne sam, pod budnim okom lovočuvara, onih iz Njemačke, Engleske i Francuske, izvlači resore. Pa tko što dobije. Kompetencije, osim onih da su se kandidati uspjeli probiti na ljestvici političkih nacionalnih elita, nisu potrebne. Bitno je bilo doći u grupu, a to da na primjer u njihovim država ne funkcioniraju stvari baš u oblasti za koju su bili izvučeni, nije prepreka.
Ne smeta ni što u tim državama možda vlada korupcija ili neka vrsta legalne upitne moralnosti. To kao da nije ni loše. Predsjednik EU Vlade Jean-Claude Junker, koji je dijelio fotelje, za svojeg je vladanja u Luxembourg-u omogućio, kažu pravno korektno, za neke ipak barem malčice moralno upitno, neku poreznu oazu. Dovoljno je bilo da kupite 20 – 30 centimetara kvadratnog zida na pročelju neke kuće, i da tamo stavite svoju tablicu i poštanski sandučić. To inače nije bilo jeftino, jer kako sam uhvatio na nekim vijestima, na jednom pročelju je znalo biti i po 300 tablica i sandučića. Onda ste mogli preko tog sandučića, iako to baš i nije onaj sandučić u kojega dolaze prava pisma, sa svog kompjutora negdje drugdje, s nekog drugog pročelja s bezbroj adresa, preko tamo smještenog sandučića slati sami sebi novac. Mogao je postojati bezbroj sličnih sandučića. Normalno da je usput nekako „kao“ nestajao novac, pa su onda i najveći mogli izbjeći plaćanje poreza, osim naravno simbolike.
Da bi bili izabrani, komesari odgovaraju i na pitanja EU parlamentarcima, koji provjeravaju njihove kompetencije. Provjera je sigurno smrtno ozbiljna, o čemu svjedoči, ako sam dobro shvatio s neke vijesti na Internetu, i pitanje, koje je Naša EU parlamentarka gospođa Dubravka Šuica postavila gospođi Alenki Bratovšek iz Slovenije. Gospođa Bratovšek je trebala postati potpredsjednica EU komisije, zadužena za energetiku. Pitanje je glasilo nekako ovako: „Zašto ste pjevali pjesmu „Bandiera rossa“?“ I eto ti ga, gospođa Bratovšek, potencijalna potpredsjednica EU za energetiku nije znala odgovor uvaženoj EU parlamentarki Dubravki Šuici zašto je pjevala Bandiera Rossa. Zato nije prošla kao potencijalna povjerenica za energetiku. Da se snašla, možda je mogla odgovoriti nešto na temu, kako je upravo ta pjesma posebno energetska, jer se uz nju „diže vjetar“, pa onda to može pokrenuti vjetrenjače. A zna se da bez vjetra nema alternativnih izvora energije. Zamišljam kakav bi bio odgovor uvažene parlamentarke Dubravke Šuice. Spremna na takav odgovor, kao poznata „energetičarka“ trijumfalno bi rekla: „Gospođo Bratovšek, znala sam da ne znate. Pjesmama „a’la“ onima „Jure i Boban i Gradiška Stara“ može se proizvesti više vjetra. Znam iz iskustva. Pjevala sam i ja Bandiera Rossa, kada je trebalo. Sada to više ne treba. Dajem vam „nedovoljno“. I tako gospođa Bratovšek nije prošla. Šala mala. Jednom prilikom ću opisati i tu, po mom mišljenju, veliku slovensku sramotu, temeljenu na zavisti. U tom igrokazu je gospođa Šuica bila samo „mala od kužine“, vjerojatno čak i nesvjesna svog doprinosa, ako to nije radila iz „dobrosusjedske zavisti“, po kojoj je najveća želja „nekog malog“ da susjedu crkne krava!
Nadu, da bi možda moglo biti drugačije, da EU može biti zajednica blagostanja za sve, a ne samo za neke, daju mi vođa grčke ljevice Aleksis Cipras i njegov ministar financija Yanis Varoufakis. Obojica bez kravate, a uz to gospodin Yanis Varoufakis umjesto fine službene kožnate aktovke sa šifrom nosi ruksak i vozi se motorom. Njima se ne sviđa kako su, ruku na volju i zbog njihovih nesposobnih političara, uvučeni u ekonomski ponor. Prihvaćanjem „dajanskih darova“ – čitaj kredita i obećanja, zaboravili su na opasnosti. Zaboravili su da su upravo oni, Grci, zavodničkim dajanskim darom drvenog konja porazili Troju. Na izlasku iz ponora ne žele da se spašavaju samo banke koje su na njima zarađivale, već da se mijenja „kapitalistički neoliberalni sistem“ u kojem sve više njih i nas postaje siromašno, na štetu nekolicine odabranih bogatih. Rekli su NE i EU, i EURU i Međunarodnom monetarnom fondu i svoj onoj gospodi, s kožnim aktovkama i svjetlucavim gumbima na rukavima, koji na dan zarađuju više od prosječnog Europljana na mjesec ili čak na godinu.
Kako god to završilo, pa čak i ako će Grci živjeti neko vrijeme i lošije, svojim nepodilaženjem i uspravnim stajanjem možda neće uspjeti sačuvati standard i pokoji euro, ali će sigurno sačuvati ponos nacije. Sigurno je da će Grka biti. Ponosnih Grka.
A ovi naši? Klimavci! Što god im se kaže, oni ispunjavaju još i više no što treba, vrlo često na štetu nas. Znate kako smo ušli u EU? Izgleda da ponovno nismo slušali Stjepana Radića i onu njegovu: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Ušli smo u Europu, i tek onda smo počeli prevoditi s engleskog jezika studije kojima se može prekriti teren „nogometnog stadiona i dijela atletske staze“ (izjava ministrice Pusić uz trijumfalni osmjeh i ministra Mimice), prepune vrlo ozbiljnih obaveza. Kada su eto otkrili da treba prevesti dokumente tek nakon ulaska u EU, kod mene je izazvalo paniku. Shvatio sam da nitko ne zna što nas čeka ulaskom u EU? Vidim što nas je dočekalo. Više plaćamo nego što možemo vratiti, a i ono što dođe najvećim dijelom „poberu“ stranci. Natječaje pišemo tako da onemogućimo naše da rade na projektima, odnosno na način da mogu proći samo stranci. Dajanske europske darove izgleda još nismo prepoznali iako su neki više nego očiti. Na primjer, iz mog područja – iz okoliša, skoro višestruko poskupljenje pitke vode nakon „poklonjenog“ uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Sisku, pa nigdje viđeni koncepti postupanja s komunalnim otpadom na Marišćini u Rijeci, Kaštjunu u Puli, pa u pripremi još porazniji projekt Piškornice, ……
Smrznuo sam se i kada je premijer Zoran Milanović izjavio kako nema dileme da je sporazum Amerika&EU dobar za nas. Tek poslije izjave je naredio da se izradi studija. Tko ju radi? Oni Karamarkovi iz Minhena ili netko iz Londona? Rezultat njihovog rada će sigurno biti dobar za njih. Za njih je uvijek dobro. Ali da li i za nas? Nas u Hrvatskoj? Za nas ne, ali da budem optimistično ciničan, biti će dobro za našu mladost koja je ili već tamo ili se upravo sprema na put.
NATO povećava broj snaga za brzu intervenciju s 13 000 na 40 000 vojnika. Da budem optimistično ciničan, eto još jedne prilike za našu mladost. Ljudskog mesa pohlepnima nikada dosta.
A što je sa starijima? Tko im je kriv kada nisu slušali Stjepana Radića i onu njegovu: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Ja sam tek sve bliže 70-im počeo razumijevati tog velikana. Kako mi je drago da nisam postojan! Hvala Ljerki!
Usput, vjerujem da nam EURO neće uvaliti bez pitanja i brige za sve nas, jer će možda samo nekoj trojici ili svim onim „200 izabranim familijama“ to odgovarati!
Bezbroj nijansi sive
Naš premijer Zoran Milanović je nedavno rezolutno poručio susjedima da gledaju svoja posla, jer kao oni bi nešto protiv nekih naših, kako su oni činili nešto kod njih. Prva do njega, prva zamjenica premijera, ministrica vanjskih poslova i nekih integracija, pretendentica na mjesto glavnog tajnika UN gospođa Vesna Pusić poručila je susjedima da su oni provincija u odnosu na nas, nakon izjave, istinski i mjestu i vremenu neprimjerene, od srpskog ministra Vulina. On je izjavio kako je blaženi Alojzije Stepinac bio vojni vikar. Kako je blagoslovio ustašku vojsku.
Ako pratite samo naše medije, sigurni ste da su se nakon takvog upozorenja naši susjedi „smrzli“. A ono „jok“. Pričaju nešto oko nekih zajedničkih grobnica i nekim zajedničkim generalima, koji su kao generali u dvije različite vojske. Generali i tamo i ‘vamo! Pričaju također da je blaženi Alojzije Stepinac u doba NDH od siječnja 1942. godine doista bio vojni vikar. Kao vikar dijelio je blagoslove ustaškoj vojsci, kako to rade oduvijek vikari vojnicima. Čini se da ni premijer Srbije gospodin Vučić nema baš pohvale za blaženog gospodina Alojzija Stepinca, vikara, jer su eto blagoslovljene ustaše presudile i njegovoj obitelji.
Naravno, ja vjerujem samo svom premijeru, samo prvoj zamjenici premijera i naravno predvodniku opozicije gospodinu Karamarku,ali i drugim stranačkim liderima. No, ako netko misli da oni nisu u pravu, i ako želi neku opću, ne „lokalno-hrvatsko-srpsko-bosansko-hercegovačku-dnevno-predizbornu-propagandnu papazijaniju“, u funkciji ostanka na pozicijama samoproglašenih političkih elita, neka prati više medija. I onda na kraju neka sve odbaci i upotrijebi malo vlastite pameti. Možda vidi kako nam vješto „uvaljuju“ štivo za dnevnu zabavu, kako bi zadržali sinekure i kako ne bi primijetili da „u šupak kozmosa smo upali ….. “, što je u neka druga vremena pjevao Balašević. A to što nema posla, 5 kuna za školski dječji obrok, za poneki lijek, autobus i toalet papir, zašto mladost odlazi bez povratka, … A kada bi se mi svi uspravili, uhvatili svoga posla i kada bi prestali biti provincija zadnje provincije, … Što bi to onda bilo? Ne znam? Možda bi dobili sposobne političare pa bi, ako ikada dogori, ako se ikada više neće moći, kada nas „svojih na svome“ skoro više neće biti, možda lakše mogli preživjeti neku inačicu „grčkog scenarija“.
Pojašnjenje: Sinekura (lat.), dobro plaćena služba koja ne zahtijeva ozbiljna rada, brige, zalaganja.Papazjanija, tursko jelo, je u prenesenom smislu nešto zbrkano, smiješano od svega i svačega, nešto bezvezno i nikakvo. Nepotizam je termin kojim se označava popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite obitelji ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Danajski dar smatra se kao opasan i poguban neprijateljski dar. Laokont je bio trojanski prorok koji je živio za vrijeme Trojanskog rata je, kada su Grci ostavili drvenog konja pred trojanskim vratima, izjavio poznatu izreku “Što god da to je bojim se Danajaca i kad darove nose“
dr.sc. Simončič je tijekom proteklih mjeseci svoje suradnje sa našim portalom ZMUSK objavio ove tekstove koje možete pronaći na ponuđenim vam linkovima dolje u nastavku po redu:
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 
Povratni ping: Zašto stalno idemo kao guske u maglu? | ZG-magazin
Vjerojatno se vraćamo u vremena kad je na naslovnici Feral Tribune objavljena kompilacija fotografije guske i Dorice Nikolić uz tekst “Guska koja je spasila Zagreb”