Sindrom umorne domaćice

 

Povodom Međunarodnog dana svjesnosti o bolestima štitnjače koji se obilježava 25. svibnja, te nakon šest mjeseci koliko je prošlo od obilježavanja obljetnice 10 godina rada Hrvatskog društva za štitnjaču Hrvatskog liječničkog zbora, Glasnik istoga društva na svojim je stranicama objavio niz članaka priznatih stručnjaka u kojima su iznesene neke od medicinskih spoznaja u liječenju bolesti štitnjače i dijagnosticiranju, uz male liječničke štiklece ili bisere iz ambulante za štitnjaču pobrojane na kraju Glasnika poput: “Doktore, ja bum spizdila zavjese dolje, a moj sin neka ih stavi gore. Sigurno da je u pitanju štitnjača.” Tim povodom o bolestima štitnjače i načinu liječenja te simptomima i dijagnozi za portal ZMUSK razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog društva za štitnjaču i predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) akademikom Zvonkom Kusićem.

• Kojih, dakle, ima više oboljenja, povećane ili smanjene štitnjače?

Treba raščistiti nekoliko pojmova. Štitnjača je teška između 12 i 20 grama. Razlika volumena u muškarca i žene malo varira, a u krajevima gdje nije bilo joda, tamo su štitnjače veće. Štitnjača kojoj je povećan volumen zove se guša ili struma. Posebno se dijeli funkcija od morfologije. Ono što vi pitate je funkcija: radi li štitnjača pojačano ili oslabljeno?

Kada radi pojačano, to se zove hipertireoza, a kada radi oslabljeno, to je hipotireoza. Hipertireoze ima puno manje, oko dva posto, dok hipotireoze može biti čak do 8 ili 10 posto.

• Koji su prvi simptomi bolesti štitnjače?

Što se tiče simptoma, u javnosti se najviše barata sa simptomima hipertireoze i to zato što su ti simptomi kada štitnjača pojačano radi mnogo alarmantniji i pacijenti ih prije uoče, kao i njihova okolina. Ti simptomi su gubitak na težini, pojačan apetit, pojačano znojenje, nepodnošenje vrućine, nervoza, tremor, ispupčene oči. Međutim, ti simptomi, osim gubitka težine, vrlo su često simptomi neuroze. Znači, lupanje srca i znojenje, nervozu, te simptome pacijenti često pripisuju bolesti štitnjače. Zato u ambulantama za štitnjaču ima puno pacijenata jer kada vi opišete te simptome, osim gubitka težine, svatko se nađe u tome i kaže: Pa, ja to sve imam! Oni s hipotireozom su tromi, pospani, umorni, dobivaju na težini, njima je hladno, usporeni su i ti simptomi nisu tako alarmantni. Oni se teže prepoznaju jer takvi pacijenti sami nisu nezadovoljni, a niti okolina nije s njima nezadovoljna pa ih ne šalje liječniku. I tih pacijenata ima više, pogotovo kod starijih osoba, tako da se hipotireoza često pripisuje starosti. Tu je i tzv. supklinička hipotireoza, dakle, granični slučajevi. Ja sam vam opisao simptome koji su prisutni kod izraženog oblika bolesti, a postoje prijelazni stadiji koji su granični gdje su ti simptomi jako blagi. To se inače jako često zove: Sindrom umorne domaćice. Kada vi pitate neku pacijenticu onda vam svaka svoje stanje opiše tako da ona ima sve te simptome. Ali takvih pacijenata u općoj populaciji nema jako puno. Najčešći pacijenti su oni koji imaju strumu ili gušu koja može imati neki čvor. Svaka druga žena ima čvor. To se ustanovilo u zadnje vrijeme uvođenjem ultrazvuka. Ti su pacijenti najčešći. Oni nemaju nikakvih tegoba, imaju samo povećanu štitnjaču. Pacijenti su vrlo povodljivi i skloni su pripisivanju raznih tegoba bolestima štitnjače, tako da je štitnjača često kriva za sve. A liječnici opće prakse da se riješe pacijenata, najčešće su to ženski pacijenti, sudjeluju u tom uvjeravanju. Tako da ima jako puno ljudi koji svoje razne tegobe neosnovano pripisuju poremećaju štitnjače. Vi ćete čuti okolo priče: To je njoj od štitnjače! A nije. I vrlo je teško razuvjeriti takvu osobu. A te tegobe su tako nespecifične.

• Jesu li simptomi jednaki u muškaraca i žena?

Slični su, jedino što žene imaju češće bolesti. No samo da napomenem kako postoje dva oblika hipertireoze. Jedan je Bazedovljeva bolest, to su oni koji imaju izbočene oči i nemaju čvorove. Oni mogu imati jake psihičke poremećaje, koji idu čak do psihoze. Dakle, svi su nervozni. Ali njih se lako prepozna. Oni brzo pričaju, logoreični su, tresu se. Vi možete te osobe s vrata prepoznati. Dok oni koji imaju čvorove, a to su obično starije osobe, uglavnom imaju poremećaj rada srca. Treba napomenuti da je srce najosjetljivije na hormone štitnjače. Čim su oni malo povišeni srce prvo reagira i to pojačanom frekvencijom, dakle, tahikardijom. I te osobe primjerice ne podnose toplinu, to je jedan od najjačih znakova. Ali postoji jedna paradoks: oni koji imaju hipetireozu mršave. Međutim, kod njih se pojača apetit i vrlo rijetko se može dogoditi da i oni mogu dobivati na težini.

• U kojoj životnoj dobi osobe najčešće obolijevaju od bolesti štitnjače?

Oni koji imaju hipertireozu su mlađe dobi, od 30 do 50 godina, dok od hipotireoze oboljevaju obično osobe starije dobi. Važno je reći da je kod hipotireoze najučestaliji oblik Hashimotov tireoditis. To je autoimuna destrukcija ili imunološki poremećaj. Pacijent je genetski opterećen. Bolesti nisu strogo nasljedne, ali su češće u obitelji. Recimo, brat može imati hipertireozu, a sestra hipotireozu. I jedno i drugo su imunološki poremećaji i ne mogu se spriječiti. Pacijenti najčešće pitanju što oni mogu učiniti, rade li nešto krivo, trebaju li nešto poduzeti… U čovjeku postoji potreba da nešto poduzima. Oni bi voljeli da nešto mogu poduzeti, no bolesti štitnjače ovog tipa su autoimune.

• Je li brojka oboljelih od bolesti štitnjače u Hrvatskoj alarmantna?

Otkako je uveden ultrazvuk, u posljednjih 30 godina otkriveno je da svaka druga žena ima čvor u štitnjači. Onda se to punktira i slično. Dakle, ljudi se više pregledavaju i ta pojačana dijagnostika dovela je do dojma ili percepcije da ima više bolesti štitnjače, no ta brojka je uvijek stabilna.

• A kakva je situacija u ostatku Europe?

Hrvatska može biti ponosna jer bolesti štitnjače su jedno od rijetkih područja gdje smo proglašeni ponajboljima u Europi, čak i u svijetu! Mi smo jodiranjem soli uspjeli eliminirati gušavost. Zanimljivo je da Njemačka, Italija ili Francuska to još nemaju riješeno! U tome smo mi bolji od njih! Kod nas je gušavost potpuno eliminirana. To nije niti hipertireoza niti hipotireoza. Štitnjača izlučuje hormone koji reguliraju metabolizam, a u te hormone ona ugrađuje jod. I ako joda nema dovoljno, a kod nas ga nije bilo, onda vi jod morate dodavati. Pokušavalo se jodirati kruh, vodu, ali se vidjelo da svi podjednako troše sol i zato se jod dodaje soli. Imali smo 1953. godine prvi Zakon o obaveznom jodiranju soli, a 1996. drugi Zakon i mi smo sada u tome ponajbolji i služimo kao ogledni primjer. Svugdje smo na svjetskim konferencijama istaknuti kao zemlja koja je taj problem riješila! Tako da mi više nemamo gušavost! To je vrlo važno za pravilan rad i psihomotorni razvoj djece, razvoj mozga i intelektualni razvoj. U Rudama kod Samobora bilo je nekad puno gušavosti. Čak 90 posto stanovništva je imalo gušu i to je išlo tako daleko da primjerice anđeli u crkvama imaju gušu, tako su slikari doživljavali ljude. Zatim, djevojka koja nije imala debeli vrat nije bila smatrana lijepom i teže bi se udala. U cijeloj bivšoj Jugoslaviji u Rudama su imali najviše kretena i intelektualni razvoj bio je na najnižoj razini. To je sve, međutim, eliminirano jodiranjem soli.

• Ima li nekih novosti u načinu liječenja bolesti štitnjače posebice u medicini kod nas?

Razlike postoje u strategijama. Prije je bilo puno više guša pa su se one operirale. Danas ih više nema pa je operacija manje. Isto tako je promjena u liječenju hipertireoze. Prije su se one operirale, a danas se liječe radioaktivnim jodom. Danas pacijent popije radioaktivan jod i može odmah ići kući. U SAD-u čak i djeci iznad pete godine daju radioaktivan jod. To je značajna promjena i mi smo isto na tom tragu.

• Što sve može uzrokovati oboljenje štitnjače?

Postoji pitanje može li pacijent nešto poduzeti. Ništa pacijent ne treba poduzeti i to je jako važno naglasiti. Danas postoje na tržištu razni napitci koji čak mogu biti štetni, primjerice jod koji se jako propagira. No jodiranjem soli učinjeno je sve što može društvo učiniti. Pacijent ne može niti jesti nešto posebno niti voditi neku posebnu dijetu. Dakle, nikakva preventiva ne postoji!

• Što je, međutim, s trudnicama koje obole na štitnjaču?

Hrvatsko društvo za štitnjaču preporuča da se svim trudnicama mjeri TSH. To je hormon u hipofizi koji regulira rad štitnjače. On potiče štitnjaču da luči hormone i on je puno osjetljiviji od hormona T3 i T4. Zato prvo mjerimo TSH i na osnovu TSH uočavamo promjene ili poremećaje. Svim trudnicama mora se mjeriti TSH da bi se otkrio eventualni poremećaj. Najčešće je to hipotireoza, da bi onda počela pravovremena supstitucija hormonima. U trudnoći je jako važno da bude dovoljno hormona jer hormoni reguliraju psihomotorni razvoj djeteta. Inače, trudnice se vrlo uspješno liječe. Hipotireoza se liječi supstitucijom, nadomještanjem hormonima, a hipertireoza se ublažava i ona se može liječiti normalno sa tirostaticima, tako da trudnice mogu normalno roditi. Zanimljivo je reći ovo: mlade trudnice koje su imale karcinom štitnjače nakon što se operiraju liječe se radioaktivnim jodom. Njima se ne preporuča da ostanu trudne od šest mjeseci do godinu dana nakon terapije s radioaktivnim jodom, a nakon toga one mogu roditi normalno dijete. Sve naše pacijentice su rodile normalnu djecu, s time da je važno napomenuti da trudnicama kojima štitnjača slabo radi ili je nemaju treba povećati dozu. Jer u normalne žene štitnjača prepozna povećanu potrebu i onda ona odmah izluči hormona koliko treba. A kada mi dajemo hormone izvana, onda kod trudnoće odmah treba izmjeriti TSH da se vidi treba li izmijeniti dozu?

• Govorili ste o pobolu djece od bolesti štitnjače. Koliki je, dakle, pobol djece od bolesti štitnjače kod nas?

Bolesti su rjeđe kod djece, s tim da ukoliko se javljaju čvorovi oni su u djece čak češće maligni. Recimo, čvorovi u štitnjači su u žena četiri do šest puta češći nego u muškaraca, ali karcinomi nisu češći u žena nego u muškaraca, nego samo dva do tri puta, što znači da je čvor u muškarca veći rizik da se radi o karcinomu nego u žena. Isto tako i u djece. A inače su čvorovi u djece puno rjeđi.

• Koliko naša medicina ide u korak sa svjetskim medicinskim trendovima kada je posrijedi liječenje i dijagnosticiranje bolesti štitnjače?

Mi smo u samome vrhu. Ja sam bio u Guy’s Hospitalu u Londonu pa u Cornellu u New Yorku gdje sam radio kod Davida Beckera koji je bio predsjednik  Američkog društva za štitnjaču (ATA) i kod Wiliama Beierwaltesa koji je prvi uveo davanje radioaktivnog joda kod karcinoma. Tvrdim da se u Hrvatskoj jednako dobro dijagnosticiraju i liječe bolesti štitnjače kao i u najrenomiranijim centrima. Dakle, mi smo u potpunosti u svjetskome vrhu što se tiče i dijagnostike i terapije. Tu moram naglasiti kako postoji tendencija pretjeranog dijagnosticiranja bolesti štitnjače. Dakle, radi se previše nepotrebnih pretraga, što zagušuje zdravstveni sustav te oni kojima je doista potrebna pomoć dođu teže na red. To je kod štitnjače karakteristično.

• Koliko je veliki rizik za obolijevanje štitnjače kod dijabetičara?

Veći, i to dva do tri puta, jer dijabetes je također imunološki poremećaj, tako da dijabetičari češće imaju Hašimoto tiroititis nego normalna populacija.

• A je li bolest štitnjače genetski uvjetovana?

Nije strogo nasljeđe, ali je češća u obitelji.

• Koje su regije u Hrvatskoj najviše pogođene?

Sad je to izjednačeno. Treba napomenuti da je jodiranje soli uvedeno 1953. i 1996. godine sada važno za mladu populaciju, za djecu. Ovi krajevi koje sam istaknuo poput Ruda ili Hrvatskog zagorja imali su puno više gušavosti, ali sada je ona samo kod odraslih osoba. Uz morsku obalu nije bilo gušavosti zato što u morskoj hrani ima puno joda. Dakle, ne u morskoj soli, već je hrana poput ribe i ostalih morskih produkata puna joda. I tu je onda jedan paradoks jer ako se kod osobe s obale pojavi jedan čvor, onda je u tom slučaju veći rizik da on bude tumor nego kod osoba iz sjeverozapadnih krajeva jer oni imaju jako puno čvorova zbog guše, dok ovi nemaju.

• Znači, tzv. zdrav način života i prehrana nimalo ne utječu na bolesti štitnjače?

Sada to nema uopće nikakve svrhe i potpuno je kontraproduktivno i besmisleno. Imali smo slučajeve da ljudi kupuju razne preparate. A potpuno suprotno kupuju jer, recimo ako štitnjača slabo radi, mi joj damo hormone i ta je osoba potpuno normalna. No ta osoba tada ide kupovati jod, što je potpuno besmisleno, budući da ona taj jod očito ne može upotrijebiti niti može proizvesti dovoljno hormona jer joj je štitnjača manje vrijedna. Dakle, svi ti preparati koji se prodaju su potpuno nepotrebni, pa čak i štetni! Borba protiv takvih zablida je vrlo teška jer su oglašivači vrlo agresivni, a ljudi su bez obzira na obrazovanje skloni vjerovati u tzv. „prirodne“ lijekove.

Napisala: Gordana Igrec