Mobbing kao drastično kršenje ljudskih prava i teško dokaziva rabota

“A ja se pitam
ima li smisla pravit dicu
donosit ih na svit
di su život i sloboda ka roba
koju će neki moćnik prodat…”

stihovi grupe TBF

„Moj posao je moj život, moj život je moj posao.“
Nepoznati autor

Ne mora zlostavljač nužno biti nadređena osoba,velik broj osoba koje nam se obraćaju pritužuje se upravo na zlostavljačko ponašanje kolegica i kolega na istom položaju!

piše: Jadranka Apostolovski,
predsjednica Udruge za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga

Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga osnovana je 2004. godine u Zagrebu s ciljem pomoći žrtvama zlostavljanja i diskriminacije na radu. Moje kolegice i ja bile smo izložene određenom šikaniranju, ponižavanju i diskriminaciji na radnom mjestu od strane poslodavca i to iskustvo nas je potaknulo da osnujemo Udrugu u kojoj će radnice i radnici moći dobiti pravnu i psihološku pomoć i podršku. Kad se to nama događalo, prije više od deset godina, bile smo same, bile smo samo vijest u medijima nad kojom se javnost zgražala dan, dva, vodile smo dugogodišnje radne sporove, nailazile na razne prepreke (jer smo prijavile moćnog poslodavca) i shvatile da su ljudi, kada se nađu u takvoj situaciji u našoj zemlji, sami. Tako je nastala Udruga mobbing. Udruga osobama koje se obrate pruža besplatnu pravnu pomoć, kroz program „Škola socijalnih vještina“ učimo ih kako ponovo steći samopouzdanje i samopoštovanje i znati se nositi sa stresom na radnom mjestu,a mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu upravo je najteži oblik radnog stresa.

Našoj se Udruzi svakodnevno obrati najmanje četvero ljudi tražeći savjet i pomoć, što je na godišnjoj razini oko 1200 osoba. U 2014. godini prema spolu nam se obratilo72% žena i 28% muškaraca. Najviše ispitanika u dobi je od 36 do 50 godina. Prema obrazovanju najveći broj ispitanika je sa srednjom stručnom spremom, zatim slijede osobe fakultetske naobrazbe, dok ih je najmanje sa završenom osnovnom školom. Kod muškaraca je veći broj zaposlenih u privatnim poduzećima, dok je kod žena veći broj onih koje su zaposlene u državnim poduzećima.

Danas gotovo da i nema profesije koja je više od neke druge izložena stresu i zlostavljačkom ponašanju na radnom mjestu, iskustva Udruge nam kazuju da nam se pritužuju najčešće zaposleni u školstvu i predškolskim ustanovama, policiji, medicinske sestre i tehničari, novinari, radnici u trgovini, uredski radnici ali velik je broj osoba iz svijeta znanosti koje prijavljuju, kako ga mi nazivamo „filigranski mobbing“, tj. određena ponašanja i postupke koji su naizgled uljuđeni, fini, a zapravo vode trpeću osobu u bolest.

Stručnjaci zlostavljače na radnom mjestu opisuju kao manje sposobne ali moćne osobe, bez kapaciteta za ljubav, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje. Zlostavljači oko sebe formiraju grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve, te na taj način prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi života. Oni nerijetko zlostavljaju iz straha da i sami ne postanu žrtve, neki zlostavljaju i svjesno, s namjerom da naškode drugome i da ga prisile da napusti radnu sredinu.

U Republici Hrvatskoj pitanje zlostavljanja i zaštite dostojanstva radnika rješava se kroz nekoliko zakona, prije svega Zakona o radu, zatim Zakona o suzbijanju diskriminacije, Zakona o ravnopravnosti spolova. Od 1. siječnja 2013. godine mobbing je opisan kao kazneno djelo u članku 133. Kaznenog zakona, a od lipnja 2014. godine Zakon o zaštiti na radu obvezuje poslodavce na prevenciju stresa u radnim sredinama. Republika Hrvatska ima dobro napisane zakone, no mišljenje je stručnjaka da bi se pitanje zlostavljanja na radu, mobbinga, trebalo riješiti posebnim zakonom. Udruga mobbing još je 2007. godine predstavila Nacrt prijedloga zakona o sprječavanju zlostavljanja na radu hrvatskoj javnosti. Taj su Nacrt zakona izradili stručnjaci različitih struka koji se svakodnevno u svom radu susreću s problemom mobbinga. Na žalost, taj Zakon nije nikada usvojen i donesen, a obrazloženje zakonodavca jest da je Republika Hrvatska prenormirana zakonima.

Sukladno Zakonu o radu,članku 134. poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je imenovati osobu koja je ovlaštena rješavati pritužbe za zaštitu dostojanstva radnika. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike također propisuje zaštitu dostojanstva u članku 79. svaki radnik ima pravo zatražiti zaštitu dostojanstva,no zbog straha od gubitka radnog mjesta, plaće, a onda i straha za vlastitu egzistenciju i egzistenciju svojih obitelji, ljudi su spremni trpjeti razna poniženja. U Republici Hrvatskoj još uvijek postoji tzv. “siva brojka“ osoba koje svakodnevno doživljavaju i trpe mobbing, tek kad počnu osjećati različite zdravstvene poteškoće, oni se odlučuju potražiti pomoć. Ne mora zlostavljač nužno biti nadređena osoba, velik broj osoba koje nam se obraćaju pritužuje se upravo na zlostavljačko ponašanje kolegica i kolega na istom položaju. Radnici žrtve mobbinga obično o zlostavljanju koje im se događa šute, a najveći dosadašnji problem na koji se nailazi jest dokazivanje da se radi upravo o mobbingu.

Naša Udruga osobama koje nam se obrate pruža pravnu podršku i pomoć u pisanju pritužbe poslodavcu, često smo i svjedoci na ročištima strankama koje nam se obrate i ne uspiju problem riješiti mirnim putem niti pisanom pritužbom Poslodavcu, pa se odlučuju na sudsku tužbu. Te osobe često prije pokretanja sudskog spora imaju veliku moralnu podršku kolegica i kolega koji i same trpe različita poniženja, no ukoliko budu predloženi kao svjedoci na Sudu najčešće svjedoče na štetu stranke ili se uopće ničeg ne sjećaju. Odlazili smo u poduzeća kao medijatori ne bi li se greška u komunikaciji i sukob koji je iz toga izrastao uz našu pomoć riješio i ponosni smo na rezultate tih medijacija. Nije mi teško nazvati i razgovarati direktno s poslodavcem ukoliko ispred mene sjedi slomljena osoba koja više nema snage ni hrabrosti zauzeti se za sebe.

Dugotrajnije izlaganje mobbingu uvijek dovodi do ozbiljnih zdravstvenih posljedica:

Tjelesnih-kronični umor, probavne smetnje, odlazi u krajnosti poput prekomjerne tjelesne težine ili mršavljenja, smanjen imunitet, Psihičkih – depresivno raspoloženje, burn-out sindrom, emocionalna praznina, osjećaj gubitka životnog smisla, anksioznost, muči je nesanica, različiti bolni sindromi, ima smanjen imunitet, povećanu potrebu za alkoholom, sedativima, cigaretama, Poremećaji ponašanja – kao rizično ponašanje, gubitak koncentracije, zaboravnost, eksplozivnost, grubost, pretjerana osjetljivost na vanjske stimulanse, bezosjećajnost, obiteljski problemi, suicid. Osobe koje se pritužuju na zdravstvene promjene uzrokovane mobbingom u punoj većoj mjeri zamjećuju posljedice na svoj privatni u odnosu na poslovni život. Iako na poslovnom planu u velikoj mjeri ukazuju na gubitak motivacije, pojačan stres i osjećaj smanjene radne aktivnosti, puno je manji omjer onih koji zbog opisanih poteškoća izostaju s posla, oni ostaju ispuniti svoje radne obveze. Posebno zabrinjava činjenica da 63% osoba koje su nam se obratile kod sebe primjećuju znakove depresije.

Prema istraživanju Europske agencije za sigurnost i zdravlje na radu 2013. (EU OSHA) 72% radnika smatra da je reorganizacija ili nesiguran rad jedan od najčešćih uzroka stresa povezanih s radom, 59% radnika stres pripisuje „stanju uvjetovanom neprihvatljivim ponašanjem kao što su zlostavljanje i uznemiravanje“ , 51%radnika izvješćuje da je stres povezan s radom uobičajen na njihovom radnom mjestu,a približno četiri od deset radnika smatra da se stres na njihovom radnom mjestu ne shvaća ozbiljno. U SAD je oko 16,8% radnika izloženo mobbingu (Namie,2000). Najbolja zakonska rješenja nalazimo u Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj i Švicarskoj. Zlostavljač je kazneno odgovoran, a žrtva zlostavljanja može tražiti naknadu za nanesenu biološku štetu.2010. godine poseban Zakon o sprječavanju zlostavljanja na radu donijela je Srbija, a 2012. godine Makedonija i Crna Gora.

Uzroci mobbinga su mnogobrojni,no najčešće mobbing izraste iz sukoba koji zbog nerješavanja prerasta u rat dviju sukobljenih strana. Žrtva se boji gubitka posla, usamljena je i bespomoćna, dok nezainteresirani i nesnalažljivi rukovoditelji ne znaju prepoznati, spriječiti i zaustaviti zlostavljanje, što je i glavni uzrok njegovom događanju. Mobbing, kao najteži oblik radnog stresa ostavlja kao posljedicu ozbiljne mentalne i fizičke zdravstvene probleme. Prema istraživanju Europske agencije za zdravlje i sigurnost na radu (EU OSHA) među višim rukovoditeljima u poduzećima otkrilo je da gotovo polovica njih vjeruje da nijedan njihov radnik tijekom svog radnog vijeka nije imao psihičkih problema (The Shaw Trust, 2006.), dok u stvarnosti svaki šesti radnik pati od psihičkih problema.

Organizacijske karakteristike povezane sa zdravim načinom rada i uvjetima rada s niskim razinama stresa, a s visokim razinama produktivnosti radne organizacije, izravno počivaju na produktivnosti svakog zaposlenog pojedinca u njoj (workawesome.com). Poslodavci trebaju znati što se događa na njihovim radnim mjestima. Ne mogu očekivati neposredne rukovoditelje da ih drže informiranima o štetnim, nepovoljnim stanjima ili događanjima na dnevnoj bazi (Starks, 2005., str. 123 Radno mjesto predstavlja važno mjesto za rješavanje i prevenciju mentalnih problema te promicanje mentalnog blagostanja (workintunewithlife.eu). Bitno je da poslodavac u svoje zadaće upravljanja, u okvirima svoje nadležnosti, prepozna, nauči sagledati ulogu radnog mjesta u odnosu na čimbenike utjecaja i očuvanja mentalnog zdravlja svojih zaposlenih( J. Mustajbegović ).

Mobbing se može događati na više razina,pa tako razlikujemo: horizontalni mobbing, koji se događa u oko 45% slučajeva, a odvija se između radnika na jednakom položaju, horizontalni mobbing koji se događa u oko 50% slučajeva kad pretpostavljeni zlostavlja jednog ili jednog po jednog radnika dok ne uništi cijelu skupinu (naziva se još i bossing). U oko 5% slučajeva moguća je situacija obrnutog okomitog mobbinga, kad skupina radnika zlostavlja pretpostavljenog.

Zlostavljačka ponašanja koja nam osobe prijavljuju očituju se kroz prijetnje (najčešće otkazom), uvrede, omalovažavanje, namjerno uskraćivanje informacija potrebnih za rad,prestanak komunikacije s radnikom, dodjeljivanje besmislenih, nerješivih, omalovažavajućih zadataka, ne dodjeljivanje radnih zadataka, dodjeljivanje poslova daleko ispod razine znanja radnika, dodjeljivanje ponižavajućih radnih zadataka, permanentno dodjeljivanje novih radnih zadataka unatoč svijesti kako ih je nemoguće obaviti u redovnom radnom vremenu, javno ismijavanje, omalovažavanje sposobnosti radnika, psovke, ponižavajuće postupanje s radnikom, ocjenjivanje radnog zalaganja na pogrešan i vrijeđajući način,svjesno i namjerno izoliranje i šikaniranje radnika u radnom okruženju, zlonamjerno iznošenje neistinitih podataka o načinu života i rada suradnicima u radnom okruženju, glasno vikanje ili psovanje, upućivanje usmenih prijetnji, stalno kritiziranje načina rada radnika od osoba koje nemaju stručnu spremu, znanje i iskustvo a niti druge kompetencije za davanje stručnog mišljenja o radniku,fizičko zlostavljanje, fizičke prijetnje, seksualno zlostavljanje i vrijeđanje, telefonski teror, upućivanje usmenih i pisanih prijetnji (sms poruke, e-mail poruke). Najslabije karike i najčešće mete su samci, samohrani roditelji, žene koje se vraćaju s porodiljinog, LGBT osobe, osobe s invaliditetom i osobe starije životne dobi.

Mobbing je u svojoj naravi drastično kršenje niza ljudskih prava, tim više što je često neprepoznatljiv drugima (osim žrtvi) i teško dokaziv!

Piše: prof.dr.sc. Anći Leburić,
sociologinja sa Filozofskog fakulteta u Splitu

Mobbing je jedan od nedopuštenih oblika ponašanja u društvu. Taj se pojam koristi u većini evropskih zemalja (mob= agresivna grupa, rulja; mobbish=vulgarno, grubo, prostačko). Često se poistovjećuje s pojmom bulinga (bully=nasilnik, zlostavljač). Najraširenije je ono značenje mobinga koje ga određuje kao psihičko maltretiranje i zlostavljanje, moralno zlostavljanje, psihički teror i sl., a koje se značajno usmjerava na socijalnu izolaciju žrtve i njeno sramoćenje, ponižavanje i gubljenje dostojanstva. U nizu mobing slučajeva ne mora ili neće doći do fizičkoga nasilja. Dakle, riječ je apsolutno o neprijateljskom ponašanju i neetičnosti u svim njenim dimenzijama. Ono se sprovodi sistematski i u dužem vremenskom razdoblju, jer se pažljivo planira i organizira. Onaj koji vrši mobbing (=mobinger) često će uključiti nekoliko pomagača i vrlo će se spretno umrežiti i djelovati pogubno na žrtvu. Uvijek im je jasan i praktičan cilj: socijalna diskriminacija uz izolaciju žrtve. Dakle, mobbing je u svojoj naravi drastično kršenje niza ljudskih prava, tim više što je često neprepoznatljiv drugima (osim žrtvi) i teško dokaziv, a još teže može biti materijaliziran konkretnim dokaznim postupcima ili argumentima. Zato je mobing fenomen koji ima puno lica i naličja, no njegova suština i posljedice svakako su nehumane, netolerantne i nedostojne čovjeka, u svim mogućim smislovima. Mobinger uvijek nastoji žrtvu ponižavati toliko dugo i sistematično, da ona sama odluči nestati iz njegovoga okružja, trudi se ili mora otići iz njegove radne sredine i tako bespomoćno ilustrirati njegovu moć.

Neka naša recentnija sociološka istraživanja kazuju kako su ispitanici (npr. na sveučilištu) iskusili različite vrste i oblike uznemiravanja i zlostavljanja, a ti se odnosi statistički kreću u rasponima od prosječno petine do trećine ispitanih, a ponegdje i do polovice anketiranih. Dimenzioniranje ovih pojava istraživali smo u splitskoj lokalnoj sredini ne samo u osobnim diskursima ispitanika, već i kroz iskustva „drugih“, odnosno ispitanici su se izjašnjavali o svojim osobnim, te istovremeno i o iskustvima svojih kolega/ica koji s njima rade u istoj sveučilišnoj zajednici, odnosno kolektivu. Riječ je uglavnom o verbalnim vrstama zlostavljanja. Dakle, mobing postoji, a manifestnost stvarnih empirijskih podataka upućuje na specifičnu ilustraciju postojeće radne atmosfere među zaposlenicima i zaposlenicama. Tako je moguće pratiti u stvarnom životu, čak i onih najobrazovanijih, čitav raspon mobingirajućih ponašanja: od iznošenja uvredljivih i ponižavajućih (nerijetko seksističkih) primjedbi na račun spola, najčešće uskraćivanja nečeg zasluženog, raširene neobjektivnosti ili ignoriranja stečenih zvanja i kompetenci, odnosno kvalitete pojedinca i njegovoga stručnoga rada itd.

U specifičnoj društvenoj atmosferi koja podgrijava mobing, većina onih „sa strane“ distancira se, ignorira muke onih zlostavljanih i zapravo se doimaju emotivno nedodirljivima. Koncepti „kvalitete“, pravednih međuljudskih odnosa, istinitosti i poštenja, kao da su naročito apstraktni, nepojmljivi većini i nedohvatljivi fenomeni, kojima se de facto nitko konkretnije ne bavi, premda se o tome neprestano lamentira, piše, interpolira i usklađuje u pravilnike. Dakle,papirnato i deklarativno se društvo u cjelini zaklinje na provođenje pravde, istine i tolerancije na svim područjima života i rada. No, u stvarnosti uočavamo nedostatak sveopće kritičnosti, pa je tako mobing i mogao postati raširena i sveprisutna „kultura ponašanja“, pogotovo među nadređenima u različitim kontekstima iskazivanja moći.

Mogli bismo konstruirati nekakvu listu raznih mobingiranja i nedozvoljenih neljudskih pritisaka u radu i životu. Moguće bi bilo identificirati skoro pedesetak nasilničkih aktivnosti kojima se služe mobingeri. Takva ponašanja posljedično (više latentno, a manje manifestno) proizvode bogate lepeze strahova, fobija, frustracija i sličnih (ne samo) individualiziranih, već i kolektiviziranih stanja duha. Kad se sve to transformira u oblike društvenoga ponašanja, onda mnoge naše radne sredine i brojne društvene situacije obiluju nepravilnostima, nezasluženostima, nepravdama, neprimjerenim komunikacijskim metodama i oblicima itd. Naime, takvim stanjima svjedočimo svakodnevno. No, tko su nositelji, stvaratelji i kreatori takvih ponašanja? Tko su oni koji vrše mobbing i uznemiravaju druge? Nećemo ih odrediti spolno, niti rodno, već ćemo ih imenovati kao bolesne pojedince. Njihov je cilj uznemiriti drugoga i ugroziti mu integritet: profesionalni, socijalni, ali i privatni. Oni napadaju fizičko i psihičko zdravlje drugoga. Ovo psihičko, naročito se ugrožava u novije vrijeme, vrlo sofisticiranim neljudskim metodama pritisaka, olajavanja, te uznemiravanja različite vrste i intenziteta.

Specifične društvene okolnosti i uvjeti u radnim sredinama moraju postojati, da bi se mobing mogao oblikovati i sprovoditi. Dakle, spram žrtava mobinga uvijek su u načelu nezainteresirani pojedinci za tuđe patnje i nepravde, sebičnjaci i uskogrudne individue kojima je bitna jedino njihova dobrobit i život u kojem će ga mobingeri nagrađivati zbog šutnje i skretanja pogleda. Nerijetko ti šutljivi dobiju vrlo skromne nagrade, članstva u raznim povjerenstvima, neznatne novčane honorare, ali im se istovremeno sistematski podgrijava nekakvo osjećanje moći, jer su u dobrim odnosima s mobingerom koji je u stvari poslodavac ili čelnik ili nekakva „glavna faca“. Doduše, i žrtva može biti nositelj nekakve funkcije, no ona će s vremenom, vjerojatno silom prilika, tu funkciju ili izgubiti ili će dobrovoljno dati ostavku, nakon iscrpljujućeg i u pravilu pozitivno (po žrtvu) nerješivog mobing procesa.

Prvi istraživači fenomena mobinga bili su Skandinavci i to ne tako davno, tek od 80-ih godina prošloga stoljeća. Norveška, Švedska i Finska u svojim kulturama vrednovale su naročito dobrobit zaposlenih i strogo osuđivale među prvima u EU, svaku zloupotrebu moći na radnom mjestu. Švedski psiholog njemačkog porijekla Heinz Leymann prvi je definirao i znanstveno formulirao mobing, proučavajući zlostavljane žene na radnom mjestu, koje su pokušale počiniti samoubojstvo. No, mobing se dugo godina brkao ili izjednačavao sa radnim nesrećama, stresovima, iscrpljenošću, monotonijom poslova i drugim sličnim uzrocima ili posljedicama, koje su tek nedavno prepoznavane kao aspekti ili dimenzije mobinga. Ipak, Šveđani među prvima donose konkretne zakone protiv zlostavljanja na radnom mjestu.

Nemoguće je nizati preporuke osobama koje su izložene mobingu i sugerirati metode kojima će se nositi s mobbingom. Mnoge takve situacije su krajnje individualizirane, pa nema jedinstvenoga recepta. No, u jedno smo sigurni: svakoga mobingera sustigne pravda tijekom života. Sustignu ga posljedice zala koje je planirao i teško se naknadno domognu ponovno iste ili jače količine moći, jer ona nije nikome zagarantirana kao vječna blagodat. Uostalom, zar ne svjedočimo svakodnevno aferama, sudskom gonjenju, kaznenim prijavama i sličnim činima, koja upravo takve zlotvore privedu suđenjima, pravdi i istini?! Zato se događa u životima mobingera da im nemirna savjest i poremećaji njihove ličnosti ipak uzmu danak u zdravlju, karijerama i općem duhovnom miru i životnoj sreći. Uostalom, pravda je spora, ali mnogima dostižna!

“Ja sam pristala na sve bijele laži, to je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg hrabri ljudi”,
pjeva Gabi Novak, pjesma Hrabri ljudi.