Možemo li početi graditi trajne mostove?

Mostove za ostanak i opstanak! Navijam za nju, navijam za nas, …

piše: dr.sc. Viktor Simončič,
samostalni savjetnik za okoliš

 

Najvažnije stvari na svijetu postigli su ljudi koji su se nastavili truditi
kada se činilo da više nema nade.
– Dale Carnegie

 

Da li samo ja, uz malobrojne, stvarnost razumijem drugačije? Da li je stvarno tako malo društvene pameti, ili mi se priviđa? Da li samo ja čujem neke fine tonove indoktrinacije, koja nas vodi stranputicom? Da li samo meni nedostaje pameti, kada je većina na jednoj, a ja skoro uvijek na drugoj? Uvjeravam se da sam samo ja u zabludi, a mira mi ne da jedan stari vic. Boks meč. U pauzama trener (čitaj: naši političari potpomognuti nekompetentnim medijima) hrabri boksača (čitaj: građane) da je brz „kao sjena“, da ga suparnik nije nijednom pogodio. Neka samo nastavi tako. A ovaj jadnik sav u šljivama. Konačno zamoli trenera: „Molim te, pripazi malo na suca, netko me u ringu stalno tuče!“

Ja imam osjećaj da nas tuku. Tako ne vjerujem da smo izlaskom iz recesije izašli na prava vrata. Kada smo ušli u recesiju, kao da smo bili na 12 katu, a da smo nakon izlaska u podrumu. Malo pojašnjenje izlaska iz recesije, na način kako ja, „kao mali Ivica“, ekonomski diletant, za razliku „makro-mikro ekonomskih sveznadara“ razumijem ekonomiju. Zadnjih godina smo „padali“ po stopi od 2-3 %, a eto već dva kvartala rastemo po stopi, da budem velikodušan, od 0.5 %. Ako smo na primjer prije par godina imali nešto što je bilo 100, i ako smo u toj godini pali za 2 %, na kraju te godine smo imali još 98. Ako smo slijedeće godine opet pali za 2 % onda smo na kraju te godine imali 96.2 nečega. I pretpostavimo da sada imamo od onih 100 još samo 90. Ako smo sada, po izlasku iz recesije počeli rasti po stopi od 0.5 % na kraju ove godine ćemo imati 90.45. I tako, iako smo izašli iz recesije, izašli smo u većem neimanju nego kada smo ušli u recesiju. A tako bih volio da nisam u pravu. Ako vjerujete da nisam, ne mijenjajte mišljenje. U pravu ste. Lakše je kada vjerujete da vas u ringu tuče sudac, a ne protivnik!

Možda nije niti važno koliko se ima. Danas sigurno imamo više materijalnih dobara i „šarenih stakalaca“ nego 1990. U ocjeni napretka važna je usporedba.

Eto, usporedbe radi, kada je nastala, Titova Jugoslavija je bila među 2-3 najzaostalije države Europe. Kada se počela raspadati 1990. godine bili smo u najmanju ruku u boljoj polovici srednje razvijenih europskih država. Bio sam siguran da će samostalna Hrvatska, kao jedna od dvije najrazvijenije republike bivše države, još brže napredovati.

No, uz sva uvažavanja problema izazvanih ratnim događanjima, pa i ona u globalnom okruženju, gdje smo danas, nakon što smo preživjeli samostalno već blizu dvije trećine vremena kojeg smo živjeli u bivšoj zajednici? U usporedbi s drugim državama, izgleda da smo opet tamo gdje smo bili 1945. Među 28 država EU malo smo još ispred Bugarske i Rumunjske. Istini za volju, još uvijek smo i ispred Albanije, Moldavije i Ukrajine, kao i raspadom Jugoslavije nastalih država, osim Slovenije.

Trenutno se kao novi veliki uspjeh naše politike slavi otvaranje ostatka zatvorenih granica za zapošljavanje. Ne možemo još samo na rad u Sloveniju, Nizozemsku i ako sam dobro zapamtio u Belgiju. Ne znam za druge, ali Slovenci vjerojatno žele još malo ugoditi slovenskim radnicima, iako i njihovi odlaze na bolje, pa će uskoro i oni vapiti za našima. Eto konačno možemo, samo onako i na rad u Njemačku. Njemačka i drugi trebaju radnu snagu. U pravilu jeftiniju. Trebaju ruke njegovatelja, ruke koje mogu držati čekić i lopatu, ruke koje znaju promijeniti „gusku“ i noćnu posudu, one koji znaju s kuhačom i loncima, i naravno liječnike. Osim njih, od školovanijih, trebaju još samo genijalne umove. Onakve kakvih u populaciji ima i manje od jednog na tisuću.

Odlazak svakog tko može nije novina samo u Hrvatskoj. Ne znam da li je i to bio osmišljeni dio „novo liberalne demokratske doktrine“ ili se to dogodilo kao nepredviđena posljedica, ali iz država koje su se oslobodile „ruskoga jarma“ i iz onih koje su prvi puta postale samostalne države, narod uglavnom odlazi. Iz jedne od Baltičkih država, odmah nakon ulaska u EU je otišao svaki šesti stanovnik. S Balkana manje, jer je otišao samo onaj tko je mogao.

Razlog odlaska, iz Hrvatske je ipak drugačiji od onog iz država „pod ruskim jarmom“. Njihov odlazak je bio razumljiv. Padom željezne zavjese otvorilo se carstvo demokratskog svijeta i sloboda kretanja, što smo mi skoro pa oduvijek imali. Kao nekada i sada mi i dalje odlazimo zbog ekonomskih razloga. Nažalost, nekada smo odlazili da bi ovdje sagradili kuće, a sada se odlazi bez onog stvarnog povratka. Oni od prije su se ovamo vratili barem u penziju, a budući penzioneri će se na taj korak teško odlučiti. Neće biti njegovatelja, onih ruku koje mogu promijeniti „gusku“ i noćnu posudu, liječnika, …

Osobno ne smatram da treba ostati u Hrvatskoj. Ljudi se moraju kretati. Da nije bilo toga, mi bi živjeli u malim izoliranim getima. No, odlasci i dolasci ne smiju, kao kod većine današnje mladosti biti uzrokovana nemogućnošću da ostvare osnovnu egzistenciju. A ostanak u Hrvatskoj izgleda polako postaje nemoguća misija ako niste dio odabranih. Nepodnošljivost osjećaja je kada vidite da postoje odabrani može biti razoran.

Neke od odlazećih je ubio i „Švicarac“. Nažalost nisu spadali u odabrane da po 2% kamata kupe stanove. Nisu nažalost bili zaposleni niti u HABOR-u, niti u HNB-u niti u SOA! Nisu bili niti povlaštenici policije, ne obični policajci i službenici, već odabrana gospoda, koji su od policije mogli dobiti velike stanove po stanarini od 300 kuna.

Odlazeći nemaju svoje pobornike niti u „dvorskim savjetnicima“. U onima koji su u stanju pojasniti neobjašnjivo. Neobjašnjivo po standardima prosječno razumnog svijeta. Agenti Sigurnosno obavještajne agencije (SAO), tajni agenti, one koje ne vidite i ne čujete, su da bi dobili povoljni kredit, u stranu banku morali donijeti potvrdu o zaposlenju. Ne znam da li je u potvrdi pisao i opis radnog mjesto na način: „Gospodin NN obavlja posao špijuna „tamo i tamo““. Ali potvrdu su donijeli. I tako je eto prof. dr. Cvrtila objasnio kako je normalno da agenti u stranu banku donesu potvrdu da su agenti kako bi dobili kredit. Kaže postoji poslovna tajna banaka i nitko neće otkriti da su špijuni eto špijuni. Vjerujem mu. Zamišljam agenta FBI (to su oni kojih se najviše boje kriminalci u holivudskim filmovima) kako s potvrdom poslodavca odlazi u kinesku ili rusku banku. Kako su tamo umreženi, možda je dovoljno da u banci službeniku, koji čuva tajnu, samo pokažu bedž koji nose u službi i eto kredita. Sigurno nema frke, jer bankari čuvaju tajne. „Nemreš bilivit“, što su u stanju tvrditi „priznati“ stručnjaci. Ne znam da li da sada mirnije ili nemirnije spavam uz ovakve stručnjake za sigurnost. Kako sam neodlučan, da li da spavam ili ne spavam, okretao sam se u krevetu. Napokon sam našao spasonosno rješenje. Jedno oko otvoreno, drugo zatvoreno i spavam „kao top“ odnosno „pola topa“. Miran je sigurno i profesor Cvrtila, stručnjak za (svoju) sigurnost. Za njega nema veze ako dođe do promjene vlasti. Zna on pravi rječnik. Za vlastitu sigurnost oduvijek je najvredniji bio instinkt prilagođavanja. Oni bez tog instinkta eto odlaze. Popunjava se već i Irska.

S pravom se bojim da pored ekonomske emigracije slijedi i ona vezana za osobne slobode. Kako živjeti u zajednici, u kojoj se pravila ponašanja prilagođavaju pojedinim skupinama? Kako živjeti u zajednici gdje pojedine skupine ograničavaju osnovna prava pojedincima i ranjivim skupinama? Kako živjeti u zajednici gdje pojedine skupine imaju ničim zaslužene beneficije? Kako živjeti u zemlji gdje vas izoliraju prišivanjem atributa „komunjara“, oni koji su veći „komunjare“ u najlošijem smislu te riječi? Kako? Teško! Nemoguće! O tome drugom prilikom.

Bezbroj nijansi sive

Proslava je dana antifašističke borbe u Brezovici. I u Brezovici razdvajanje. Pljesak Predsjednici mlak, neprimjeren polaganju vijenca. Izaslanstvo Sabora prošlo bez pljeska, primjerena tišina. Pljesak premijeru Milanoviću jak, neprimjeren polaganju vijenca. Pljesak drugim delegacijama, osim veleposlanika, izostao. Pljeskale uglavnom političke, „podrepne muhe“, koje bi trebale znati da su neke poruke najglasnije u tišini. Neprimjereni pljesak dokaz zašto smo pri dnu.

U Brezovici nema lani ukradenog spomenika. U Hrvatskoj nema niti 3 000 spomenika narodno-oslobodilačkoj borbi i partizanima srušenih na početku osamostaljivanja Hrvatske. U Slavonskom Brodu obilježili dan borbe protiv fašizma farbanjem spomenika palim borcima crvenom bojom. Napredujemo. Prije bi koristili crnu.

Na HRT-u prigodan program povodom 22. Lipnja 1941. godine. Prilog o godišnjici bitke na Waterloo-u. Novinar nadahnuto objašnjava kako bi godišnjica poraza Napoleona trebala biti posvećena demonstraciji jedinstvu u EU. Francuzima se baš ne sviđa slavljenje poraza. A kako može godišnjica bitke na Waterloo-u biti prigodna za Prvi partizanski odred u okupiranoj Europi? Može, jer kod nas sve može. Kakvi smo, bojim se da bi mogli u nekoj skoroj budućnosti i Oluju obilježavati prigodnom emisijom o Kapetanu Cooku.

O toleranciji samo na marginama. Vlada različitost i isključivost. Nejasne poruke koje šaljemo, podjela na „mi i oni“, „naši i njihovi“ tjera na odlazak. Iako sam imao niz zadrški, Predsjednica mi postaje sve više prava. Može li ona ono što nitko nije uspio? Može li ona bez „svojih i tuđih“? Može li ona sa „svima nama“ i mi svi s njom? Možemo li početi graditi trajne mostove? Mostove za ostanak i opstanak! Navijam za nju, navijam za nas, …

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s