Lud i glup nikako nisu sinonimi

GOŠĆA ZDRAVLJA: PREDSJEDNICA LUDRUGE, SOCIOLOGINJA, VLATKA ROČIĆ PETEK

Pod teretom gospodarsko-moralne krize, nestalnog radnog mjesta, neizvjesnosti oko dobivanja osobnog dohodka, ali i zbog obiteljskih i financijskih trzavica, mobbinga na poslu i drugih raznih životnih problema sve veći broj osoba u Hrvatskoj traži pomoć kod psihijatra. Prema nedavno objavljenoj statistici u “Hrvatskoj svaka peta osoba ima duševe poteškoće”. Stigma sa takvih osoba sve se više “briše”, a osobe s psihičkim poteškoćama bile su čak toliko uporne i odlučne, ali i hrabre da su osnovale svoju Udrugu pod nazivom Ludruga u Zagrebu.

Upravo sa njezinom predsjednicom, sociologinjom Vlatkom Ročić Petek razgovaramo za prilog Zdravlje portala ZMUSK o radu Ludruge i o tretmanu psihički oboljelih osoba u Hrvatskoj u usporedbi sa ostatkom razvijenije Europe i svemu što udruga pruža ovakvim osobama. Kao što su mnoge tiskovine do sada pisale i sama predsjednica Ludruge je imala psihičkih poteškoća i bila hospitalizirana, ali kako je na kraju kazala “nakon svega, danas živi punim plućima”.

Kada je Ludruga osnovana?

Udruga Ludruga službeno je osnovana u kolovozu 2012. Prije toga je postojala kao ideja male grupe ljudi velikih snova. Želja nam je bila pokrenuti osnaživanje ljudi u zajednici stvaranjem mreža uzajamne podrške. Slijedom toga smo započeli održavati grupe podrške, koje se od rujna 2012. kontinuirano provede sve do danas. Upravo iskustva s grupa podrške daju smjernice za rad cijele Udruge.

Tko joj je predsjednik?

Jedna sam od osnivačica Ludruge i momentalno njezina predsjednica (Vlatka Ročić Petak). Iako sam po struci profesorica sociologije, 25 godina radila sam u obiteljskom obrtu iz potrebe da zadovoljim očekivanja okoline, tako da se profesionalno nisam realizirala. 2007. godine zaprimljena sam u PB Sveti Ivan u Jankomiru pod dijagnozom F33,2 povratno depresivni poremećaj, u stanju teške kliničke depresije. 2003. godine prvi puta sam potražila stručnu pomoć psihijatra u jednom zagrebačkom Domu zdravlja i dobila dijagnozu depresije i anksioznog poremećaja. Sada imam 51 godinu i živim život punim plućima, vrlo zadovoljna sama sa sobom, pa mirne duše tvrdim da je to što sam se prije 10 godina razboljela od depresije najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi u životu. Tada se s takvom tvrdnjom naravno ne bi složila. Neke moje prijateljice, koje su živjele slično kao i ja oboljele su od karcinoma, pa smatram da sam imala sreće. Mislim da se ništa u životu ne dešava slučajno, pa je mene iskustvo bolesti dovelo do prilike da napokon uživam u onome što radim. Svatko od nas ima svoj put, iz mojeg iskustva članovi Ludruge izabrati će za sebe ono što im se čini korisnim, kao što i ja iz njihovih iskustava to činim za sebe. Na taj si način međusobno pomažemo, zajedno vježbamo život i u tome je ljepota Ludruge.

Tko je došao i kako na ideju da osnuje upravo takvu udrugu?

Do osnivanja udruge došlo je zbog potrebe osoba s psihičkim poteškoćama za vlastitom afirmacijom, odnosno potrebom prestanka patronizirajućeg odnosa okoline i struke. Osnivači Ludruge su dva sručnjaka po naobrazbi (psihijatra) od kojih je jedan tvorac imena Ludruga, četiri stručnjaka po iskustvu (osobe s dijagnozama psihičkih bolesti i iskustvom liječenja u psihijatrijskim bolnicama), te dvije osobe zainteresirane za područje psihičkog zdavlja od kojih je jednu idejom organiziranja po principu peer to peer ”inficirao” Will Hall američki psihoterapeut i sam s dijagnozom shizofrenije koji se uspješno nosi s čujenjem glasova i svojom dijagnozom, a bez uporabe psihofarmaka.

Koliko zaposlenih imate, a koliko volontera?

Trenutno imamo tridesetak članova, no puno je veći broj ljudi koji dolazi na grupe i/ili radi i surađuje (volontira) u Udruzi. U Ludruzi za sada nema stalno zaposlenih.

Kako radite? Ljudi dolaze kod vas, pružate psihološku pomoć…

Najvažnije je razumjeti da je Ludruga specifična upravo po tome što su je osnovale, u njoj aktivno rade i osmišljavaju projekte, aktivnosti i događanja većinski upravo osobe sa psihičkim poteškoćama i iskustvom liječenja u psihijatrijskim bolnicama. Dakle, naglasak je na samoorganiziranju i samovođenim aktivnostima osoba sa psihičkim poteškoćama.

Naravno da u radu Udruge sudjeluju i dobro su došli svi – ljudi s dijagnozama psihičkih bolesti, oni bez dijagnoza, stručnjaci s područja brige o psihičkom zdravlju i stručnjaci po iskustvu ali po principu isti među istima.

S tog aspekta pitanje o metodama zvuči prilično pretenciozno.

Svi mi zajednički osmišljavamo i provodimo svoje aktivnosti. Grupe podrške „vode“ sami polaznici/stručnjaci po iskustvu, a stručnjaci po naobrazbi koji sudjeluju u radu grupe članovi su grupe poput svih ostalih. Isto tako i u ostalim aktivnostima sudjeluju kao dio tima kojemu je cilj i svrha rad na destigmatizaciji, detabuizaciji i senzibilizaciji javnosti za probleme s kojima se suočavaju osobe obilježene dijagnozama psihičkih bolesti.

Koliko ste zadovoljni radom udruge?

Dobro pitanje. Kada pogledam što se sve napravilo u ove tri godine jako sam zadovoljna I ponosna. Članovi i volonteri Ludruge preveli su Vodič za smanjenje štete prilikom skidanja sa psihofarmaka I Priručnik za osnivanje grupa podrške ‘’Prijateljstvo je najbolji lijek’’ koji su dostupani za skidanje na našoj web stranici http://www.ludruga.hr u pdf formatu za čitanje.

U sklopu projekta “Psihičko zdravlje u zajednici – terapija po mjeri čovjeka“ prikazujemo 4 dokumentarna filma Daniela Macklera u kojima su prikazani, za nas novi, a u svijetu već prokušani i uspješni modeli brige o psihičkom zdravlju unutar zdravstvenih sustava

„Uzmi ova slomljena krila“,„Otvoreni dijalog“, „Iscjeljujući domovi“ „Psihofarmaci: iskustva i dileme“, dokumentarni film dr. Rufusa Mayoa „Liječnica koja čuje glasove“ i film domaćeg autora Hrvoja Mabića „4. Majmun“ dobitnika prošlogodišnje nagrade na Zagreb doxu.

Detaljnije informacije o filmovima nalaze se na našoj web stranici http://www.ludruga.hr

Započeli smo sa serijom projekcija u svibnju 2013. u Kući ljudskih prava u Zagrebu. Projekcijama je bio prisutan i autor Daniel Mackler te odgovarao na pitanja iz publike. Projekcije se od rujna 2013. u kontinuitetu održavaju u Zadru, od prosinca 2013. u Splitu, a u Zagrebu od veljače 2014. zahvaljujući našem partneru na ovom i drugim projektima Centru za kulturu Trešnjevka. Projekt je u lipnju 2014. podržalo Ministarstvo Zdravlja tako da smo u listopadu 2014. ponovno ugostili autora Daniela Macklera koji je zajedno s nama proputovao Splitom, Zadrom, Rijekom, Osijekom I Čakovcem.

Kako je mjesec svibanj proglašen mjesecom psihičkog zdravlja intenzivirali smo projektne aktivnosti. Nakon svake projekcije u interakciji s publikom otvoramo javni dijalog o psihičkom zdravlju u zajednici, implementaciji uspješnih modela i pristupa psihičkom zdravlju u naš zdravstveni i obrazovni sustav. I na taj način senzibiliziramo širu javnost.

Radionicom ‘’Pola sata u tuđim cipelama’’ pozvali smo učesnike da istraže I suoče se sa svojim predrasudama prema osobama koje su obilježene dijagnozom psihičke bolesti. Koristeći se glumačkim tehnikama forum teatra naučili smo nove tehnike samoizražavanja I komunikacije.

Organizirali smo prvu Živu knjižnicu u Hrvatskoj kao način da se ljudi suoče sa svojim predrasudama, da pokušaju osvijestiti stereotipe kojima robuju i prihvate druge ljude u njihovoj vrijednosti i raznolikosti. U najmanju ruku – da ih pokušaju čuti i razumjeti. Ponudili smo na posudbu knjige koje podižu svijest i mijenjaju pogled na svijet. Jedina je razlika to što su knjige iz naše knjižnice bili stvarni ljudi! I umjesto da ih se čitalo, s njima se razgovaralo. Na posudbi su bili naslovi: Rasna pripadnost – crnac, Beskućništvo, Alkoholizam, Nacionalna manjina – SrbiL, LGBT osobe , Depresija I Shizofrenija.

Kakav je vaš odnos prema ljudima s psihičkim i duševnim poteškoćama? Kako se pak društvo prema njima odnosi?

Lud i glup nikako nisu sinonimi. Osobe s psihičkim poteškoćama često vrlo uspješno i odgovorno obavljaju vrlo zahtjevne poslove, a oni kojima je to iz nekog razloga onemogućeno, radom u Udruzi se osnažuju i osamostaljuju.

Kako je to posloženo u razvijenijim zemljama EU?

U Velikoj Britaniji I Italiji deinstitucionazlzirane su psihijatrijske bolnice, a njihovu ulogu preuzeli su Centri za pružanje usluga u zajednici. Nama najbliži takav centar je u Trstu, gdje je proces deinstitucionalizacije psihijatrije započeo u 70-tim godinama I imaju sjajne rezultate. Na poziv delegacije Centra za pružanje usluga u zajednici ”Ja kao i ti” (bivši Dom za trajno zbrinjavanje psihički bolesnih osoba Osijek) članovi Ludruge posjetili su Trieste Mental Health Department / WHO Collaborating Centre for Research and Training, kako bi se upoznali s procesom deinstitucionalizacije psihijatrijske bolnice i organiziranoj brizi za mentalno zdravlje u zajednici u gradu Trstu.

Kako se financirate?

Financiramo se po projektima. Grad Zagreb Gradski ured za socijalnu zaštitu I osobe s invaliditetom, Gradski ured za zdravstvo I Gradski ured za ljudska prava prepoznali su kvalitetu naših projekata I financijski ih podržavaju. Projekt Psihičko zdravlje u zajednici – terapija po mjeri čovjeka podržan je od MInistarstva zdravlja. Komercijalni donatori za sada nisu podržali niti jedan projekt. Skupina koju predstavljamo u našem društvu je još jako stigmatizirana pa je možda to razlog neradog vezivanja brenda tvrtke I promocije uz stigmatiziranu I marginaliziranu skupinu.

Profesionalni planovi za budućnost?

U listopadu 2014. pokrenuli smo grupu podrške ‘’Od supatnika do suputnika’’ namjenjenu roditeljima, članovima obitelji, prijateljima osoba koje su u psihičkoj patnji. Potrebu za osnivanjem nove grupe osvijestili smo kroz iskustvo na Grupi podrške, gdje su sve češće dolazili ljudi zajedno sa svojom već odraslom djecom, pa je dolazilo do situacija da su jedni drugima bili glasnogovornici. Ljudima koji žive s osobama u psihičkoj patnji nitko se vaninstitucionalno ne bavi, to je jedna nezaštićena kategorija ljudi kojoj su potrebni osnaživanje I edukacija.

Projektom Plave priče uspostavili smo suradnju s organizacijama iz Regije, Dušom I ERGstatusom iz Beograda I Fenixom iz Tuzle, koje se poput nas bave pitanjima osoba s iskustvom psihičke patnje koju nazivamo psihička bolest i njihovom pozicijom u društvu.

Planiramo nastaviti rad na jačanju lokalne zajednice kroz inkluzivne aktivnosti, povezivati se I umrežavati na lokalnoj I regionalnoj razini.

Ostvarili smo dobru suradnju s Centrom za pružanje usluga u zajednici ”Ja kao i ti” (bivši Dom za trajno zbrinjavanje psihički bolesnih osoba Osijek) I Coalition for Work with Psychotrauma and Peace (CWWPP) iz Vukovara s kojima planiramo organiziranje edukacijskih radionica za facilitatore te stvaranje lokalne, nacionalne I regionalne mreže grupa podrške.

Gdje i kako do vas doći?

Dom kulture Prečko, Prečko 2a. Grupe uzajamne psihičke podrške I Grupa ‘’Od supatnika do suputnika’’ održavaju se svakog ponedjeljka od 19:00 do 21:00 sat.

Nazvati nas možete na +385 (0)97 7735 836

Obavjesti o svim ostalim događanjima I aktivnostima objavljujemo na

www.ludruga.hr

https://www.facebook.com/sto.posto.ljudi?fref=ts

https://www.facebook.com/psihicko.zdravlje.u.zajednici?fref=ts

 Koliko članova imate? I koliko je uopće kod nas registrirano ljudi s psihičkim poteškoćama? I zašto im broj raste

Momentalno imamo 30-tak članova iako daleko vise ljudi dolazi na grupe podrške , radionice I javna događanja. Ono što u praksi primjećujem je sve veći broj mladih ljudi do 30 godina koji dolaze u Udrugu.

Zašto im broj raste?

Dovoljno je upaliti televizor I poslušati vijesti iz zemlje I svijeta na bilo kojem programu, što sam ja zbog očuvanja vlastitog psihičkog zdravlja odavno prestala raditi.