Dobro došli na stranicu „Viktorov poučak“. Naziv je odabrala urednica. Vjerojatno je to njena ocjena nakon što je pročitala moju knjigu DRUŠTVO UMANJENE VRIJEDNOSTI – prvi dio i vidjela neke tekstove Drugog dijela, koji sporo nastaje, jer me vrijeme pretječe, ali i stalno daje nove sadržaje. Tome nikada kraja.
Prvi dio možete skinuti na ovoj stranici.
“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!”
(Iv 8,7)
Ako se okrenete prošlom vremenu, vidjet ćete da su skoro sve vrijedne misli nastale rukom onih koji su pisali perima i olovkama po pergamentima i papirima, sporo, polako.
Neki su čak misli klesali u kamenu. Za to treba vremena i vremena, a čini se kao da su, upravo te u kamenu, one najvrednije. Vrijednost misli je čini se izravno proporcionalna duljini vremena koje je bilo potrebno da ih se napiše. Danas, uz časne iznimke, većina piše brzo. S deset prstiju, na monitoru stranice i stranice nastaju zavidnom brzinom. Kad pogledate sadržaj, najčešće ne vidite puno.
Nažalost, postoji još veća ispraznost – prazno ništa, od misli i poruka, u obliku olako izgovorenih rečenica koje daju oni koji ne pišu. Kod njih za nastanak izrečenog nije trebalo vrijeme. Takve izjave su „muzika za uši“ za one koji spadaju u grupu sretnika, sudjelujući svojim (ne)djelovanjem u stvaranju društva umanjene vrijednosti. Čuvajte se takvih misli. One me podsjećaju, mislim na Ršumovića, koji je rekao nešto u stilu: „Jedna misao na glavu mi pala, ja se nisam makao i ostah (ili postah) budala!“
Kada se misao želi prenijeti na papir, slovo po slovo, kada se pokuša nešto sagledati do detalja, onoliko koliko to dozvoljava pojedinačno znanje, saznanje i iskustvo, onda skoro svatko shvati da stvari nikada, bezobrazno nikada, nisu samo crne ili bijele. I to vrijedi planetarno. Za sve događaje i situacije. Onom, tko makar i površno razumije izreku “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!» (Iv 8,7) jasno je, da svijet nije niti crni niti bijeli, da je „crno-bijeli“ i da postoji i više od „50 nijansi sive“.
Oni „bijeli“ sa samo bijelim porukama, kao i oni „crni“ sa samo crnim porukama jednako griješe. Bijelom ili crnom isključivošću, (pod)svjesno rade na društvu umanjene vrijednosti. Većina onih, barem kod nas, bili „crni“, bili “bijeli“, su vjernici i znaju: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako i tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama” (I Iv,l,8-10). Zašto ih na jutarnjim misama nitko na to ne upozori?
I zato me iznenadila Predsjednica, koliko rezolutnom toliko i skromnom prosto proširenom rečenicom, kako Tito nije bio antifašist, već diktator. Rekla i dala da se, iz za njega izgrađene vile, pretvorene u „predsjedničke dvore“, uklone svi predmeti koji su s njim u vezi. Valjda da ju ne podsjeća na njega, diktatora. A da je dala srušiti i zgradu? Pa upravo građevina, koju svi skoro da „od milja“ nazivaju „Titova vila“ najviše podsjeća na diktatora. Ali podsjeća i na antifašističkog lidera. Podsjeća i na velikog državnika. Podsjeća i na onoga koji je pomogao da se u granice Hrvatske vrate i Rijeka i otoci i Istra i kažu i rodno selo Predsjednice. Podsjeća i na borca protiv ustaša, četnika, bele garde i balista, i kako su se već zvali oni kojima je kama bila najdraže oružje za obračun s malo drugačijima. Podsjeća i na Goli otok i mnoge nevine koji su tamo „preodgajani“ najperfidnijim načinima mučenja, a i na mnoge koji su tamo zauvijek ostali. Podsjeća i na bonivana (fr. Bonvivant – veseljak, onaj koji voli dobar život), s kubanskom cigarom i čašom viskija. Podsjeća i na ubijene od strane UDBE, ali i na ubijene ambasadore one Jugoslavije, podsjeća i na Tezno i Kočevski rog, ali i na Jasenovac i Gradišku Staru.
I što je bio Tito? Za politikante, današnju političku elitu, proizvođače društva umanjenje vrijednosti, Tito je sitniš za dnevno „podkusurivanje“. Još jedan dan u medijima, kada se nema ništa pametno reći. Još jedno odvraćanje od neispunjenih obećanja koje su nam dali kada su se penjali na vlast. Ništa više.
Primjera svih nijansi sive kao u priči. Nigdje, osim u tamnoj komori apsolutnog crnila, i nigdje, pa čak ni na snijegom prekrivenom južnom polu apsolutnog bjelila.
Ban Jelačić jedan od hrvatskih velikana, u Austriji se smatra buntovnikom koji je težio raspadu tadašnjeg monarhije, a u Mađarskoj ga se smatra izdajicom mađarske revolucije 1948.-1849. Svatko svoju povijest piše za sebe.
Početkom demokratskih promjena, preslagivanjem je u HDZ je prešlo 97 000 bivših komunista, a u SKH – SDP ostalo 46 000. HDZ : SDP = 2 : 1. Zna se, i u „komunjarama“, kako od milja zove i dio svoga članstva gospodin Karamarko, HDZ vodi.
Gospodin Glogoški, baca drvlje i kamenje na sadašnju vlast, a 1995. optuživao je, istim rječnikom kojeg koristi i danas, HDZ-ovu vlast za neadekvatnu skrb o invalidima rata i tvrdio da su “partizani prema ovome danas amateri”.
Generali u Haagu oslobođeni su s rezultatom 2:1. Za nas je to pobjeda, i ispunjenje pravde. Ali svi ne misle tako. Barem onaj koji je glasao drugačije nije mislio tako.
Osuđenog vojnog zločinca Darka Kordića na aerodromu dočekala elitna hrpa spodoba „Šeparović&co“. Biskup Košić iz Siska mu ljubi (zločinačke) ruke i diže ga sve do Svevišnjega. Prije toga isto to napravila slična hrpa spodoba uzdižući, još neosuđenog zločinca Šešelja u Beogradu u slične visine. Jedne smeta samo Šešelj, druge samo Kordić. One rijetke, smetaju svi ratni zločinci i boli svaka suza, svake pozlijeđene majke.
Na TV reportaža iz svetišta u Lurdu. Hodočaste oni koji su nešto izgubili ili su povrijeđeni ratom. U vrevi možda zajedno, i invalidi i vojnici koji su druge napravili invalidima. Zajedno na misi možda i poneki koji su pucali jedni na druge, odlazeći u rat očekujući pomoć moleći se istom Svevišnjem. Tko je gubitnik? Koga je Svevišnji ostavio na cjedilu?
U Irskoj, kao slavlje slobode prošao velikom većinom referendum za istospolne brakove. U Velikoj Britaniji se mogu crkveno vjenčati. Kod nas isti Svevišnji izgleda tome nije sklon.
Na TV, u nekoj raspravi, povjesničar Ivo Lučić, izjavio „onako iz glave“, kako je bilo lako Titu vladati jer je zadužio onu Jugoslaviju. Drugi sudionici rasprave i voditelj bez komentara, iako se radilo o nekih 20 milijardi dolara duga na tadašnjih skoro 24 milijuna stanovnika. Pa i kada se taj dug valoriziranjem udvostruči, još je višestruko manji od sadašnjeg našeg duga. Skoro isti iznos na samo malo više od 4 milijuna stanovnika. Od onih kredita izgradila se i silna industrija i koječega još, da bi se kasnije imalo što „privatizirati“. Sadašnji krediti, osim za nešto kilometara autoputova, otišli, onako alkarski, „uništa“. Tito ostavio stanove i tvornice, mi kredite čak i djeci naše djece. Titovo zaduživanja na bruku, naše za hvalospjeve.
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 