“Jest ćeš kruh o znoju lica svoga. Šest dana ćeš raditi, a sedmi ćeš dan otpočinuti”. (Biblija, Stari zavjet). Zašto mi sedmi dan ne počivamo, to ne znam. Mi šopingiramo sedmi dan. Istini za volju, ima profesija koje moraju raditi i nedjeljom, ali da baš svi šoping centri moraju biti krcati…eh, o tome smo pitali i o mogućoj neradnoj nedjelji kao u susjednoj Austriji u kojoj ne radi niti jedna trgovina nedjeljom (tek rijetka) pa čak niti jedan kafić, tek poneka slastičarnica ili kavana, naše sociologe iz Splita i Zagreba. Pa, tijekom radnog dana kada uhvatite malo slobodnog vremena pročitajte njihova razmišljanja na temu (ne) radne nedjelje.
Omogućiti demokratičnije ostvarivanje prava svih onih radnika koji rade nedjeljom,
odnosno u dane blagdana!
Piše: prof. dr.sc. Anči Leburić,
sociologinja iz Splita
Neradne nedjelje svakako bi određenim zanimanjima (kao npr. trgovcima) „olakšale“ život. No, postoje brojna druga zanimanja koja jednostavno moraju raditi i u te neradne dane, pa čak i blagdanima (liječnici na klinikama, vatrogasci, policija, radijski i TV zaposlenici i dr.).
Ja osobno ne vidim neke velike društvene ili socijalne pomake ukoliko bi se zakonom regulirale sve nedjelje kao neradne. Naime, to bi svakako ovisilo o općem bogatstvu nacije, životnom stadardu, ali i o potrebama građana, te o načinima provođenja njihove dokolice, kao i strukturiranja njihovoga slobodnog vremena. Ovo posljednje itekako je smislenije planirano i razvijenije u nekim drugim europskim zemljama, kao što su npr. Austrija ili Slovenija. No, u Hrvatskoj se takvi „slobodni pohodi“ vikendima ili u nedjeljnim izletima uglavnom svode na odlaske „na selo“, ali to se ne ostvaruje kao nekakav bijeg iz urbanoga u ruralnu idilu, već se ostvaruje u smislu povratka „vlastitim korijenima ili djedovini“. Dakle, riječ je o besciljnom, uobičajenom, te po ustaljenim navikama sprovođenom migriranju vikendom, nedjeljom ili tijekom blagdana. Pitanje je koliko se takva nedjeljna „lutanja“ mogu smatrati ili tumačiti kao bjegovi u odmor, relaksaciju ili nešto slično, ili su tek samo po navici uhodan tip društvenoga ponašanja, čije se promjene zapravo i ne očekuju, niti ih itko obogaćuje, stimulira i sl.
Onome manjem dijelu gradskoga stanovništva koji nema „svoje selo“ vjerojatno preostaje odlaziti u šoping molove, u kojima stječu privid boravka u nekakvom gradiću, organiziranom i prilagođenom željama i voljama njegovih konzumenata. Koliko je i da li je tu posrijedi mahnitost ili nešto drugo ili treće kao patološko, ovisi o interpretaciji. No, u takvim urbanim oazama moguće je pogledati dobar film, prisustvovati nekakvoj edukaciji, kolektivnoj zgodi, performansu i sl. U zimskim razdobljima, tu se pružaju mogućnosti bijega od kiša, vjetra, snijega, stjecanjem privida raznih ugoda i mogućeg konzumiranja zabavnih sadržaja. Bezvremenski osjećaj boravka u toplom, zaštićenom i ugodnom prostoru, još više može pojačavati dojam ugode različite vrste. Osim toga, tu se i dječja populacija uz roditeljske čuvare, osjeća slobodnijom, zaštićenijom i nesputanijom.
S druge strane, osobno ne bih imala ništa protiv kada bi nedjeljom pučanstvo uistinu odlazilo i boravilo u prirodi, na odredišta van grada, na organizirane obiteljske ili slične izlete, opuštajuće, relaksirajuće, čak i u nekakve edukativne akcijske situacije posvećene zdravom životu, zdravom tijelu i zdravom duhu. Naime, moglo bi nas impresionirati sve ono što bi vodilo ili obnovama obiteljskoga značaja ili nekakvim kolektivnim socijalizirajućim druženjima s proklamiranim ciljevima suzbijanja različitih vrsta nasilja, agresivnosti i sličnih socio-patoloških stanja u društvu, a sve to pogotovo kada su u pitanju mladi i organiziranje njihovoga slobodnog vremena. U tim i takvim slučajevima, štetnost konzumerskih navika i ponašanja, bila bi možda svedena na civilizacijski minimum, nadajmo se!?
No, opet bi u tim i takvim okolnostima neka zanimanja ili profesije morale odrađivati radne nedjelje.
Stoga mi se čini daleko važnijim sljedeće: omogućiti demokratičnije ostvarivanje prava svih onih radnika koji rade nedjeljom, odnosno u dane blagdana. A, hrvatski pozitivni propisi itekako jasno proklamiraju potrebu da svaki radnik i radnica imaju pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata. Prema tome, ako je prijeko potrebno da radnik radi nedjeljom, mora mu se za svaki radni tjedan osigurati jedan dan odmora, u razdoblju određenom kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkoga vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu. Dakle, kada bi se ovako definirana odredba maksimalno poštivala, vjerojatno radničkih prigovora ne bi ni bilo, i to naročito ne bi bilo među trgovcima i drugim profesijama koje se eventualno mogu smatrati pogođenima, iskorištavanima ili nepravedno tretiranima u ostvarivanju njihovih prava iz radnoga odnosa. Kada bi za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ili radnica dobio povećanu plaću, ali uz nju i jedan dan odmora u tjednu, pretpostavljam da bi opće zadovoljstvo bilo manifestnije. I to bi svakako bilo i demokratičnije ponašanje poslodavaca.
Konačno, kao da se uvijek vrtimo oko istih društvenih lamentacija: poteškoća u ostvarivanju radničkih prava, (ne)uvažavanju ljudskoga dostojanstva, potreba za odmorom, jačanja ljudskoga zdravlja i planiranja kvalitetnoga odmora tijekom slobodnoga vremena i dokolice.
A onima koji suludo šopingiraju, bez stvarne egzistencijalne potrebe, moguće je parirati snažnijim osvještavanjem i sugeriranjem kako je u svemu (pa i u konzumentskom ponašanju) bitno imati pravu mjeru, uz realan odnos prema vlastitim individualnim potrebama i u konačnici, brižan i zdrav odnos prema potrebama vlastite djece i mladih za zdravim životom, čiji će smisao i razvitak biti utemeljeni u ljudskijem, dostojanstvenijem i ekološkijem odnosu prema prirodi i svemu što nas okružuje. Sve to, opet, u okvirima održivoga (društvenog) razvoja i za opću dobrobit svih građana i građanki.
Tradicija neradne Ne-djelje, koja je i po imenu više nego znakovita, danas po sebi nije neupitna niti onoj većini koja se bez iznimke pozitivno izjašnjava o tradicionalnim i kršćanskim vrijednostima!
Piše: prof. dr.sc. Renato Matić,
sociolog sa Hrvatskih studija u Zagrebu
S obzirom da živimo u društvu u kojemu je možda najsigurnija zakonitost svakodnevnog života, politička kontaminacija svake rasprave, teško je i zamisliti normalan dijalog o temi kao što je neradna nedjelja, a koji ne bi, na sebe navukao ideološka suprotstavljanja. Prije svega se postavlja pitanje, koji je smisao tjednog odmora, a odgovor je sadržan u samom pitanju: odmor od radnog tjedna i u tome nema nikakvog drugog razloga do zakonitosti svakog biološkog organizma. Redoviti odmor spada u red osnovnih bioloških potreba svakog živog bića, a to krenemo li od zdravog razuma, ne treba posebno dokazivati niti u društvu u kojemu je vrijednosni poremećaj prestao biti promatran kao incident, te je odavno postao životno pravilo.
Ipak stvarnost u kojoj živimo u toj je mjeri premrežena profitnom logikom, da je često i ono biološki neizbježno mogući predmet sporenja i sukoba, kao da ovisi o nečem voljnom, a ne o nečem univerzalno zadanom. Profitna logika naprosto isključuje život i zdravlje kao bilo kakve kategorije vrijedne spomena. Ako se jedan radnik nepopravljivo iscrpi, zamijenit će ga drugi, baš kao što se istrošena automobilska guma zamjenjuje drugom, s tom razlikom da se istrošena guma može reciklirati i uvijek iznova djelomično koristiti, dok je za logiku profita održavanje života koji više ne može biti u službi tog istog profita, nedopustivo razbacivanje novcem. I to je krajnje pojednostavnjeni sadržaj logike koja je postala dominantna, u kojoj kao polazište ne vrijede pravila opstanka živog bića, već pravila u kojima je živo biće korisno samo ako je proizvodno iskoristivo.
Postala je dominantna odlukom manjine koja je u svojim rukama koncentrirala ekonomsku i političku moć, ali uz presudnu pomoć pasivne većine, potpuno nesvjesne svoje potencijalne moći i odgovornosti za vlastitu sudbinu. Budući da je opisana logika nametnula i svoje vrijednosti, iz njih bi sada trebalo, barem tako misle njezini nositelji, derivirati i nova pravila, a ona uključuju i glavnu temu ovog teksta a to je neradna nedjelja. Svi argumenti koji govore u prilog tezi da baš nedjelja mora biti neradni dan, jednostavno ne ulaze u okvire tih koliko god novih, ali trenutno dominantnih ekonomskih pravila. A posebno ne u toj mjeri da bi se shvatili kao sami po sebi razumljivi i neporecivi, kakvi bi eventualno bili da je njihova simbolička vrijednost, a tu se prije svega misli na kršćansku tradiciju, ostala sačuvana, te kao takva postala ako ne neupitna, kakva i ne treba biti u demokratskom i sekularnom društvu, a ono svakako nezanemariva osnova za izgradnju nove normativne strukture.
Sada se ta tradicija, koja je aktivnom demokratskom inicijativnom svih zainteresiranih subjekata, primjerice u Njemačkoj i Austriji, već dugo neupitno ozakonjena, pokušava promovirati kao također neupitna u okolnostima, koje su sve samo ne sklone bilo kakvoj simboličkoj vrijednosti tradicije. U doba kada je trebalo prihvatiti građansku demokratsku odgovornost i nametnuti se u donošenju odluka, pa tako i nedjelju ozakoniti kao neradnu, to se nije dogodilo. Naime, ukupna se ovlast za kreiranje novih društvenih odnosa u to doba nekritički prepuštala isključivo političkim akterima, koji su s jedne strane štitili predatorsku logiku novih vlasnika bivšeg društvenog bogatstva, a s druge strane takozvanom državotvornom retorikom, potpuno pasivizirali one društvene aktere, koji su imali najveću odgovornost za promociju tradicionalnih, kršćanskih i drugih vrijednosti koje se zasnivaju na religioznim uvjerenjima. Sada, četvrt stoljeća kasnije, svakako je potrebno uložiti neusporedivo više napora, a ne treba zanemariti i novu činjenicu, da tradicija neradne Ne-djelje, koja je i po imenu više nego znakovita, danas po sebi nije neupitna niti onoj većini koja se bez iznimke pozitivno izjašnjava o tradicionalnim i kršćanskim vrijednostima.
“Ja sam pristala na sve bijele laži. To je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg, hrabri ljudi!”, pjeva Gabi Novak.
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 