Jesu li baka i djed u obvezi uzdržavati unuke?

Dobro se dobrim vraća, jer će uzdržavani unuk
naknadno biti dužan uzdržavati svoju baku i djeda!

Piše: mr.iur. Darko Graf

 

Donošenjem novog Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 75/14, 83/14) i njegovim stupanjem na snagu s 1. rujna 2014. godine, zamijenjen je do tada važeći Obiteljski zakon (Narodne novine br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13), koji je u primjeni bio od davne 2003. godine. U javnosti se dosta komentara moglo čuti u svezi odredbi novog Obiteljskog zakona koje predviđaju mogućnost da baka i djed dođu u obvezu uzdržavati svoje maloljetne unuke, ali i mogućnost da punoljetna osoba bude obvezana uzdržavati svoju baku ili djeda, pod zakonom određenim uvjetima.

Naime, uzdržavanje je, prema odredbi čl. 281. novog Obiteljskog zakona “dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova i srodnika u ravnoj lozi, kad je to predviđeno ovim Zakonom”. Time je izričito propisano da pravo i obveza uzdržavanja zahvaća nešto širi krug osoba u usporedbi s onim uskim krugom ili odnosom “roditelji – djeca” koji se uobičajeno povezuje s uzdržavanjem. Zakonom je postavljeno načelo razmjernosti kao osnovno načelo temeljem kojega međusobnom uzdržavanju pridonose osobe koje su dužne jedne druge dužne uzdržavati. Ovo načelo u osnovi zahtijeva da svatko drugoga uzdržava na način određen Obiteljskim zakonom koji se u svakom konkretnom slučaju pokaže najprikladnijim kada se u odnos stave mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati i potrebama uzdržavane osobe.

U tom smislu, ne može određena osoba koja je dužna uzdržavati drugu, biti obvezana isplaćivati toj drugoj uzdržavanoj osobi novčane iznose koji prelaze njezine mjesečne prihode i potrebe njezinog vlastitog uzdržavanja, bez obzira na stvarne potrebe konkretne uzdržavane osobe. No, ako se vratimo bakama i djedovima i njihovoj obvezi uzdržavanja maloljetnih unuka, vidjet ćemo da je njihova obveza uzdržavanja propisana alternativno obvezi uzdržavanja koju imaju roditelji u odnosu na svoju djecu. Prema odredbi čl. 288. novog Obiteljskog zakona, roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete, s tim da se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.

Tek ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju (čl. 288. st. 2. Obiteljskog zakona). Vidjet ćemo kasnije da je ispunjavanje ove obveze preduvjet da baka i djed jednom od svoga punoljetnog unuka zatraže uzdržavanje, ako se nađu u situaciji da ga trebaju. U slučaju da se maloljetno dijete nalazi u obitelji s jednim svojim biološkim roditeljem i njegovim trenutnim bračnim ili izvanbračnim drugom koji nije biološki roditelj djeteta, tada će i ta maćeha ili očuh biti dužni uzdržavati svoga maloljetnoga pastorka, ali samo ako dijete ne može ostvariti uzdržavanje od svog drugog roditelja s kojim ne živi.

U slučaju smrti djetetovog biološkog roditelja, njegova maćeha ili očuh dužni su uzdržavati svog maloljetnog pastorka, ali samo ako su u trenutku smrti roditelja živjeli s njim. Za razliku od maloljetnog djeteta, baka i djed nisu navedeni kao obveznici uzdržavanja punoljetnog unuka, budući da Obiteljski zakon nameće obvezu uzdržavanja punoljetnog djeteta samo roditeljima punoljetnog djeteta koje se školuje u srednjoj školi odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do dvadeset šeste godine života djeteta.

Također, punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja, ali opet najdulje do dvadeset šeste godine života djeteta. Ako je punoljetno dijete zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nesposobno za rad, roditelji su ga dužni uzdržavati dok ta nesposobnost traje i ovdje se ne primjenjuje gore navedena granica od dvadeset i šest godina života djeteta. U situaciji kada u isto vrijeme konkurira više prava odnosno obveza na uzdržavanje, do primjene dolazi odredba čl. 283. Obiteljskog zakona, koja određuje redoslijed tih prava.

Tako uzdržavanje djece uvijek ima prednost pred uzdržavanjem bračnog ili izvanbračnog druga i roditelja, pa će onaj tko je dužan uzdržavati dijete, svoga bračnog druga i roditelja, a nema dovoljno sredstva za uzdržavanje svih njih u isto vrijeme, biti dužan uzdržavati prvenstveno svoje dijete, a ostale iz navedene skupine samo ako za to ima dovoljno sredstava. No, djeca ostvaruju pravo na uzdržavanje od bake i djeda prije uzdržavanja od maćehe ili očuha, a ako maćeha ili očuh imaju djecu, dužnost uzdržavanja maćehe i očuha zajednička je djeci i pastorcima.

Baka odnosno djed ostvaruju pravo na uzdržavanje od punoljetne djece prije uzdržavanja od unučadi, s tim da je punoljetno unuče dužno uzdržavati baku odnosno djeda, samo ako baka odnosno djed nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i (kumulativno) ako su oni unuče uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme.

Što se tiče iznosa uzdržavanja, propisano je Obiteljskim zakonom da ministar nadležan za poslove socijalne skrbi jednom godišnje i to odlukom, najkasnije do 1. travnja tekuće godine, određuje minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom. Taj minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu (koji podatak objavljuje Državni zavod za statistiku u Narodnim novinama i na svojoj Mrežnoj stranici), i to za dijete do 6 godina – 17 % prosječne plaće, za dijete od 7 do 12 godina – 20 % prosječne plaće, za dijete od 13 do 18 godina – 22 % prosječne plaće.

Do 2014. godine ovaj prosječni iznos uzdržavanja za maloljetno dijete s desetak godina starosti iznosio je približno 1.100,00 kuna. Naravno, potrebe maloljetnog djeteta za uzdržavanje mogu se utvrditi u iznosu nižem od zakonskog minimuma, ali ne manje od jedne polovice zakonskog minimuma ako je obveznik uzdržavanja dužan uzdržavati dvoje ili više djece ili ako dijete svojem uzdržavanju pridonosi vlastitim prihodima. Isto tako, obvezniku uzdržavanja može se utvrditi obveza plaćanja višeg iznosa uzdržavanja, ako je on takav viši iznos u mogućnosti plaćati i ako postoji potreba za takvim višim iznosom na strani uzdržavane osobe. Sagledavajući sva ova pravila o uzdržavanju različitih kategorija osoba, možemo zaključiti da je problem sve samo ne jednostavan, ali što se bake i djeda tiče, tu vrijedi pravilo: dobro se dobrim vraća, jer će uzdržavani unuk naknadno biti dužan uzdržavati svoju baku i djeda.